Bok svima Ne znam kakav je slučaj s vama, ali ja sam živući primjer kako stripovi i filmovi loše utječu na djecu. Ili dobro. To je sad za raspravu. Dva lika čiji rad i djelo su me se jako dojmili dok sam bio mali (opravdano sumnjam da su uzrokovali poremećaj koji do danas nije otklonjen, a nadam se da nikad neće ni biti) su: Marti Misterija i Indiana Jones.
Kod strica Martija sam prvi put susreo mnoge neobične pojave, a njegov autor Castelli uvijek je za osnovu priče uzimao neku postojeću kontroverzu ili podatak iz enignatične i mistične prošlosti ljudskog roda. Zapravo, prvi put sam većinu njih sreo još u nižim razredima osnovne škole, u poprilično žuto pisanim knjižicama Ahmeda Bosnića, koje su ipak, mada neselektivno i često nepotpuno, bile pravi leksikon svih mogućih enigmi i misterija. No, tek su kod Martija Misterije one dobile težinu i značaj, tek tada su neki podaci našli svoj put do dugotrajne memorije – jer su bile praćene slikama, a i nisu bile toliko nagužvane kao kod Bosnića.
Indiana Jones je pak misterijima drevne prošlosti dao boju, okus i miris, ali njegov opus od svega četiri filma ipak se ne može mjeriti sa stotinama epoizoda Martija Misterije, koje – uostalom – i danas kupujem.
U scenarističkom smislu Marti Misterija kasnije se pomalo razvodnio, dobio je neke humoristične likove, priče su se počele graditi i oko marginalnih ili opskurnih podataka, ja ga volim i takvog, ali prvih trideset, četrdeset epizoda su ono pravo. U centru priča se nalaze zaboravljene, tehnološki napredne civilizacije. Razne njihove ostatke Marti stalno otrkiva, a u stopu ga prate tzv. ‘ljudi u crnom’ i sve dižu u zrak u nastojanju da ništa ne poremeti postojeću prihvaćenu sliku prošlosti.
Čarolija alternativne arheologije i povijesti nikad me nije pustila, mada uopće ne znam zašto. Zbog čega bi za moj ili naš današnji život bilo važno jesu li prije 12 ili 15 tisuća godina postojale zaboravljene napredne civilizacije uništene kataklizmom? Jedini odgovor na to pitanje našao sam prije par godinu u tekstu autora kojemu se sad ne mogu sjetiti imena, a koji je iznio tezu da je cijelo čovječanstvo u stanju traume zbog toga što je zaboravilo, u ‘podsvijest’ potisnulo, traumatične događaje koje je proživjelo. Autor je povukao paralelu s čovjekom -pojedincem koji ima nevolja u životu uzrokovanih zaboravljenim traumama iz djetinjstva. Postaje izliječen tek kad ih psihijatar uspije izvući na svjetlo dana i kad se suoči s njima te one više ne djeluju subverzivno iz podsvijesti, utječući na njegovo ponšanje, a da niti on sam ne zna o čemu se radi i zbog čega se sve to zbiva.
Je li postojanje zaboravljenih civilizacija danas tema ‘na rubu’ zato jer nema dovoljno podataka i indicija ili zato jer paradigme rade kako već rade, pa automatski odguruju u stranu podatke koji se ne uklapaju u sliku prihvaćenu u nekom dobu, drugo je pitanje. Osobno mislim da postoji dovoljno podataka u raznim knjigama koji bi takvoj temi trebale dati legitimnost. Istina je da se uglavnom radi o indicijama, kojoj otvaraju prostor za svakojake konstrukcije – ali ne uvijek. No, ti rijetki kompetentni i pozitivni primjeri ne dobivaju dozvolu da zažive punim životom. No, žive nekim svojim, polaganim životom pa je njihov utjecaj ponekad vidljiv tek nakon nekoliko desetljeća, kad se se stvori kritična masa onih koje su tijekom godina zainteresirale.
Kakogod. U suvremeno doba najviše mističnih arheoloških priča stiže iz Egipta. Egipatskom arheologijom ‘drmaju’ Egipćani koji su američki đaci, pa Ameri i tamo imaju prednost pred europskim kolegama u dobivanju svakojakih dozvola – pritom najviše mislim na situacije kad je riječ o uvijek kontroverznim predmetima istraživanja, u kojima prednjače Velike piramide i Sfinga.
O tome temam su mi u iscrpnim intervjuima pričali istraživači Stephen Mehler i John Anthony West, a o ostalima sam čitao. Ima tu svakojakih priča, u koje sad neću ulaziti, a jedna od njih jest da su Plato Gize i stari Kairo ispresijecani podzemnim prolazima, oknima, spiljama, jezerima i dvoranama. Postoje autori koji smatraju da se u njima nalaze iznenađujući artefakti, povezani s drevnim školama misterije, koje egipatske vlasti još nisu spremne otkriti javnosti.
Ti autori smatraju da su se u ogromnim sustavima podzemnih tunela i s njima povezanih prostorija koji se nalaze ispod površine platoa s piramidama, razvili glavni elementi učenja Škole misterija. O onome što se događalo ispod pijeska prije nekoliko tisuća godina u današnjim knjigama o povijesti nema podataka, ali navode neka otkrića do kojih se došlo tijekom posljednjih osamdesetak godina, ali i ranije.
HERODOTOV EGIPATSKI LABIRINT
U oazi Fajum, nekoliko kilometara izvan granica Memfisa, faraoni su hvatali ribu i divljač pomoću bumeranga, o čemu svjedoče neke slike. S Fajumskom oazom nekoć je graničilo jezero Moeris na čijim se obalama nalazio se slavni Labirint za kojeg je Herodot rekao da ga «beskrajno zadivljuje». Labirint je sadržavao 1500 soba i jednaki broj podzemnih prostorija u koje grčkom povjesničaru nije bilo dopušteno ući. Prema svećenicima Labirinta «hodnici su bili zbunjujući i zamršeni», kako bi bili sigurno mjesto za brojne svitke koji su navodno bili skriveni u podzemnim prostorijama. Ogromni kompleks posebno se dojmio Herodota. Evo što je napisao o toj građevini: „Tamo sam vidio dvanaest pravilno raspoređenih palača, međusobno povezanih prolazima, koje su imale brojne terase i bile poredane oko dvanaest dvorana. Teško je povjerovati da su djelo ljudskih ruku. Zidovi su prekriveni reljefima, a svako je dvorište s velikim ukusom sagrađeno od bijelog mramora i okruženo kolonadom. Blizu ugla gdje završava labirint nalazi se piramida, osamdeset metara visoka, s golemim isklesanim likovima životinja i s podzemnim prolazom kojim se u nju može ući. Iz vrlo pouzdanih izvora doznao sam da podzemne prostorije i prolazi povezuju ovu piramidu s piramidama u Memfisu."
Fascinantno, zar ne? Hoćemo li vjerovati starom Herodotu ili ne? Piramide u Memfisu su prema nekim izvorima bile piramide u Gizi, jer je Giza izvorno bila zvana Memfis, kako recimo piše na mapi iz djela Travels in Egypt and Nubia iz 1757. Mnogi drevni autori potvrdili su istinitost Herodotovog opisa podzemnih prolaza koji povezuju piramide. Krantor (300. pr. Kr.) je tvrdio da su u Egiptu postojali nekakvi podzemni kameni stupovi s uklesanim podacima o pretpovijesti, i oni su tvorili redove duž prolaza koji su povezivali piramide. U svojoj poznatoj studiji O misterijima, posebno onima Egipćana, Kaldejaca i Asiraca, Iamblichus, sirijski predstavnik Aleksandrijske škole mističnih i filozofskih učenja, zabilježio je ove informacije o prolazu do Velike piramide koji vodi kroz tijelo Sfinge: " Tragove tog ulaza, koji je danas zatrpan pijeskom i otpacima, još uvijek se može primijetiti među prednjim nogama klečećeg kolosa. Nekad je bio zatvoren brončanom kapijom čiju su tajnu bravu znali koristiti samo Magi. Čuvalo ju je javno poštovanje, i neka vrsta vjerskog straha održavala je njenu neoskvrnjenost bolje nego što bi to mogli naoružani čuvari. U utrobi Sfinge izdubljene su galerije koje vode do podzemnog dijela Velike piramide. Te su galerije bile tako vješto isprepletene na svom putu do piramide da se svatko tko bi tim prolazom krenuo bez vodiča postupno i neizbježno vraćao na početnu točku.
PODZEMNI TUNELI
Lokalna arapska predaja iz 19. stoljeća tvrdila je da se ispod Sfinge nalaze tajne odaje s blagom ili čarobnim predmetima. Ta su vjerovanja imala podršku u zapisima rimskog povjesničara Plinija iz prvog stoljeća nove ere, koji je pisao da je duboko pod Sfingom skriven «grob vladara zvanog Harmakhis u kojem su golema blaga». Ponegdje se može pročitati da su samu Sfingu nekad zvali «Velika Sfinga Harmakhis koja čuva stražu od vremena Horusovih sljedbenika.»
Rimski povjesničar Ammianus Marcellinus iz četvrtog stoljeća objavio je dodatne informacije o postojanju podzemnih tunela koji su, kako se čini, vodili do unutrašnjosti Velike piramide: „Natpisi za koje su drevni tvrdili da su bili uklesani u zidove određenih podzemnih galerija i prolaza bili su napravljeni duboko u tamnoj unutrašnjosti kako bi se osiguralo da se drevna mudrost ne izgubi u potopu."
U rukopisu arapskog pisca Altelemsanija, koji se čuva se u Britanskom muzeju, spominje se postojanje dugog, kvadratnog, podzemnog prolaza između Velike piramide i rijeke Nil, s nekom «čudnom stvari» koja sprečava pristup Nilu. Opisan je i sljedeći događaj:"U danima Ahmeda Ben Toulouna, družina je ušla u Veliku piramidu kroz tunel i otkrila u jednoj postranoj prostoriji otkrila pehar od stakla neobične boje i teksture. Dok su napuštali piramidu izgubili su jednog člana, i kad su se vratili da ga potraže, on se pred njima pojavio gol i smijući se rekao – «Ne slijedite i ne tražite me» – a zatim je otrčao natrag u piramidu. Njegovi drugovi primijetili su da je bio začaran." Nakon što je čuo za neobični događaj pod piramidom, Ahmed Ben Touloun izrazio je želju da vidi stakleni pehar. Tijekom ispitivanja, napunili su pehar vodom i izvagali ga, zatim su ga ispraznili i ponovno izvagali. Povjesničar je zapisao da su «utvrdili da je jednake težine kad je prazan i kad je pun vode».
Tu vidim prostor za još jednu gažu Martija Misterije i odmah idem pisati Alfredu Castelliju.
Da, krenimo dalje, kroz drevne kroničare: Prema Masoudiu iz 10. stoljeća, mehaničke statue sa zadivljujućim sposobnostima čuvale su podzemne galerije ispod Velike piramide. Masoudi kaže da su automati bili programirani da budu netolerantni, jer su uništili sve «osim onih koji su se svojim ponašanjem pokazali dostojni propuštanja». Masoudi je tvrdio da su «pisani izvještaji o mudrosti i postignućima u raznim umjetnostima i znanostima bili skriveni duboko, kako bi bili sačuvani kao arhiv za dobrobit onih koji će ih kasnije moći razumjeti.» Masoudi kaže: «Vidio sam stvari koje čovjek ne može opisati zbog straha da ljudi ne posumnjaju u njegovu inteligenciju… pa ipak, ja sam ih vidio».
Herodot je rekao da su mu egipatski svećenici izrecitirali staru predaju o tome kako su izvorni graditelji Memfisa «stvarali podzemne odaje». Možda je njegov izvještaj dobio potvrdu 1993., kad je tijekom seizmičkog pregleda na nalazištu otkriveno postojanje velike šupljine. To otkriće je izneseno pred javnost u dokumentarnom filmu The Mistery of the Sphinx (Zagonetka Sfinge), prikazanom na televizijskoj postaji NBC iste godine. Postojanje prostorija ispod Sfinge zapravo je već i poznata činjenica. Egipatske vlasti potvrdile su da je 1994. došlo do još jednog otkrića. Iskapanje je najavljeno novinskim člankom pod naslovom «Zagonetni tunel u Sfingi»: „Radnici koji su obnavljali trošnu Sfingu otkrili su drevni prolaz koji vodi duboko u tijelo zagonetnog spomenika.G. Zahi Hawass, upravitelj Spomenika Gize, rekao je da je nedvojbeno da je tunel vrlo star. Ipak, nameću se neka pitanja: tko je izradio prolaz? Zašto? I kamo on vodi…? G. Hawass je rekao da nema namjeru ukloniti kamenje koje zatvara ulaz. Tajni tunel prodire u Sfingu sa sjeverne strane, otprilike na pola puta između Sfinginih ispruženih kandži i njenog repa."
ŠKOLE MISTERIJA
Posla za strica Martija ima još, pogotovo ako u nekoj epizodi krene tragom vjerovanja da je Sfinga pravi ulaz u Veliku piramidu. Tako se bar može zaključiti iz sto godina starih mapa koje su izrađivali masonsi i rozenkrojceri, a na kojima je Sfinga bila ornament što se nalazio iznad dvorane koje je zrakastim podzemnim prolazima povezana sa svim piramidama. Ti su crteži napravljeni po informacijama koje je izvorno otkrio navodni osnivač Reda Ružina Križa, Christian Rosenkreuz, koji se, prema vjerovanju, probio do «tajne odaje pod zemljom» i tamo pronašao biblioteku s knjigama punim tajnog znanja. Skice su nastale na temelju informacija koje su posjedovali arhivari škola misterija prije nego što je 1925. počelo raščišćavanje pijeska koje je otkrilo skrivena vrata do davno zaboravljenih prijemnih dvorana, malih hramova i drugih podzemnih prostorija. Znanje škola misterija bilo je dopunjeno serijom otkrića 1935. koja su pružila dokaze za postojanje dodatnih prolaza i odaja koje se isprepliću ispod piramida.
Odaje i prolazi koje su otkrili sofisticirani seizmografi i radar za podzemna promatranja posljednjih nekoliko godina kao da potvrđuje točnost tih skica. Egipat također uspješno koristi sofisticirane satelite za otkrivanje arheoloških nalazišta ispod površine tla u Gizi i na drugim mjestima. Početkom 1998. počela je upotreba novog sustava za otkrivanje, i precizno je određena lokacija 27 još neistraženih nalazišta na pet područja. Devet od tih nalazišta smješteno je na istočnoj obali Luxora, a ostala su u Gizi, Abu Rawashu, Saqqari i Dashuru. Na slici područja Gize vidi se skoro neshvatljivi broj tunela i odaja kojima je ispresijecano cijelo područje, koji se međusobno križaju i prepliću tvoreći mrežu što se prostire cijelim platoom. Projekt traženja i mjerenja iz svemira egiptolozima je omogućio da utvrde lokaciju većih nalazišta, mjesto gdje se vjerojatno nalazi ulaz i veličinu prostorija prije nego što se počne s iskopavanjima. Pažnja je posebno usmjerena na tri tajne lokacije: jedno područje u pustinji nekoliko stotina metara zapadno/jugozapadno od izvorne lokacije Crne piramide, oko koje se gradi golemi sustav betonskih zidova visokih sedam metara koji pokrivaju osam kvadratnih kilometara; drevna cesta koja je povezivala hram u Luxoru s Karnakom; i «Horusov Put» preko sjevernog Sinaja.
VELIKA PIRAMIDA 1935. GODINE
Evo nas i u godinama koje pripadaju Indiani Jonesu – slave tridesete, točno onda kad je svijet bio dovoljno poznat, a i dovoljno nepoznat jer nije bilo satelita. Castellija sam već namirio, a Spilbergu ću poslati priču o tome da su među misticima ili pripadnicama škola egipatskih misterija postojale predaje o Velikoj piramidi. Usprkos činjenici da se u nju nije ušlo do 820. godine, tajne škole pretkršćanskog Egipta inzistirale su na tome da im je njena unutrašnjost dobro poznata. Tvrdile su da ona nije grobnica ili grobna komora bilo kakve vrste, osim što je imala jednu komoru za simboličku sahranu kao dio rituala inicijacije. Prema mističkim predajama, u unutrašnjost se ulazi postupno i u etapama kroz podzemne prolaze. Navodno su se na kraju svake faze napredovanja nalazile različite odaje, a najvišu i konačnu fazu inicijacije predstavljalo je ono što se danas zove Kraljeva odaja. Predaje škola misterija dobile su određenu arheološku potvrdu kad je 1935. utvrđeno da je postojala podzemna veza između Sfinge i Velike piramide, i da je tunel povezivao Sfingu s drevnim hramom smještenim južno od nje (kojeg danas zovu Hram Sfinge). Kad se opsežni jedanaestogodišnji projekt raščišćavanja pijeska i morskih školjki što ga je poduzeo Emile Baraize približio svršetku 1935., počele su kružiti neobične priče o otkrićima do kojih se došlo tijekom projekta. Tema jednog magazinskog članka što ga je napisao i 1935. objavio Hamilton M. Wright bilo je izuzetno otkriće pod pijeskom Gize čije postojanje se danas osporava. Članak je bio popraćen izvornim fotografijama dobivenim od dr. Selima Hassana, vođe znanstvenog istraživačkog tima sa Sveučilišta u Kairu koji je došao do tog otkrića. U članku je pisalo: „Otkrili smo podzemni prolaz koji su drevni Egipćani koristili prije 5,000 godina. On prolazi ispod nasipa koji se proteže između druge piramide i Sfinge. Njime je moguće proći ispod nasipa od Keopsove do Kefrenove piramide. U tom smo podzemnom prolazu otkrili i očistili seriju vertikalnih otvora koji vode u dubinu više od 40 metara, s prostranim dvoranama i pobočnim komorama." Otprilike u isto vrijeme, međunarodni mediji objavili su dodatne detalje o otkriću. Podzemni kompleks izvorno je izgrađen između Velike piramide i Hrama sunčevih ljudi, jer je Kefrenova piramida bila kasnija i samo površinska građevina. Podzemni prolaz i njegove prostorije iskopani su u kompaktnoj, živoj stijeni – što je zaista izvanredan pothvat, uzme li se u obzir da je napravljen prije nekoliko tisuća godina. Medijski izvještaji tih godina opisivali su i iskopavanje podzemnih prolaza između Hrama Sunčevih ljudi na platou i Hrama Sfinge u dolini, koji je otkriven par godina ranije.
PODZEMNI GRAD
Otkrića su navela dr. Selima Hassana i ostale da povjeruju i javno kažu da, dok je u vrijeme izgradnje Sfinge uvijek predstavljalo zagonetku, moguće je da je ona bila dio većeg arhitektonskog plana koji je bio namjerno usklađen i proveden zajedno s izgradnjom Velike piramide. Arheolozi su u to vrijeme došli do još jednog velikog otkrića. Otprilike na pola puta između Sfinge i Kefrenove piramide otkrivena su četiri ogromna vertikalna otvora, širine tri puta tri metra svaki, koji vode ravno prema dolje kroz kompaktni vapnenac. Na masonskim i rozenkrojcerskim mapama zovu se «Campbellova grobnica», i taj «kompleks otvora» – kaže dr. Selim Hassan – «završava prostranom sobom, u središtu koje se nalazi još jedan otvor koji se spušta do velike dvorane na čijim se stranama nalazi sedam odaja». Neke od tih odaja sadržavale su goleme, zapečaćene sarkofage od bazalta i granita, visoke šest metara. Istraživanje je išlo dalje i otkrilo se da u jednoj od sedam soba postoji i treći vertikalni otvor, koji se spušta duboko do jedne odaje na puno nižoj razini. U vrijeme njenog otkrića bila je poplavljena vodom, koja je djelomično prekrivala jedan bijeli sarkofag. Ta odaja nazvana je «Ozirisova grobnica», i na lažnom televizijskom dokumentarcu u ožujku 1999. prikazano je kako je «otvorena po prvi put.». Kad je istraživao ovo područje 1935., dr. Selim Hassan je rekao: "Nadamo se da ćemo otkriti važne spomenike nakon što ispumpamo ovu vodu. Ukupna dubina ove serije otvora veća je od 40 metara, ili više od 125 stopa… Za vrijeme čišćenja južnog dijela podzemnog prolaza, otkrivena je izvanredno lijepa glava statue, koja je vrlo izražajna u svim detaljima lica."Prema nekoliko različitih novinskih članaka iz tog vremena, statua je bila izuzetno lijepo izrađena bista kraljice Nefertiti, opisivana kao «predivan primjer onog rijetkog tipa umjetnosti inauguriranog za vrijeme vladavine Amenhotepa.» Nepoznato je gdje se danas nalazi ta statua. U izvještaju su također bile opisane druge odaje i sobe ispod pijeska, sve međusobno povezane tajnim i ukrašenim prolazima. Dr. Selim Hassan otkrio je da ne samo da tamo postoje vanjske i unutarnje prostorije, već su također pronašli sobu koju su nazvali «Žrtvena kapela», koja je bila usječena u veliki kameni brijeg između Campbellove grobnice i Velike piramide. U središtu kapele nalaze se tri ukrašena okomita stupa koja međusobno tvore trokut.
Pa idemo dalje. Jedno predvorje vrlo nalik grobnoj komori, ali «nesumnjivo prostorija koja je služila za inicijaciju i primanje», pronađena je nešto dalje na platou bliže Velikoj piramidi i na gornjem kraju nagnutog prolaza, usječena duboko u stijenu na sjeverozapadnoj stani Žrtvene odaje (između Žrtvene odaje i Velike piramide). U središtu komore nalazi se četiri metra dug sarkofag od bijelog vapnenca iz Turaha i zbirka lijepih alabastrenih posuda. Zidovi su prekrasno ukrašeni prizorima, natpisima i amblemima s obiljem lotosovih cvjetova. Otkriveno je još podzemnih soba, odaja, hramova i hodnika, od kojih su neki imali okomite potporne stupove kružnog presjeka, a drugi profinjene reljefe s likovima boginja odjevenih u prekrasnu odjeću. Izvještaj dr. Selima Hassana opisivao je druge veličanstveno isklesane figure i mnoge prekrasno obojene frizove. Snimljene su fotografije, ali nije poznato gdje se danas nalaze ti rijetki primjerci umjetnosti i relikata. Postoje glasine da su ih privatni kolekcionari prokrijumčarili izvan Egipta.
SVJETLO PO ZEMLJOM
Navedeni detalji mali su dio iz opširnog izvještaja dr. Selima Hassana kojeg je 1944. objavio Government Press iz Kaira pod naslovom Iskapanja u Gizi (10 svezaka). U posljednjim godinama raščišćavanja pijeska, radnici su došli do najnevjerojatnijeg otkrića koje je zapanjilo svijet i privuklo pažnju medija iz cijeloga svijeta. Arheolozi na čelu istraživanja bili su «zbunjeni» onim što su iskopali, i izjavili su da je to najljepše uređeni grad koji su ikada vidjeli. Pun je hramova, seljačkih kuća pastelnih boja, radionica, staja i drugih građevina, uključujući i plaču. Opremljen je podzemnim hidrauličnim vodovodnim sustavom, i imao je savršen sustav za odvodnju, kao i druge udobnosti modernog grada. Intrigantno pitanje za Martija i Indianhu, koje proizlazi iz ovog otkrića je: gdje je taj grad danas?
Autor Tony Bushby piše da je njegova tajna lokacija nedavno otkrivena nekim Martijima i Indianama, grupi odabranih ljudi, kojima je dana dozvola za istraživanje i snimanje grada. Grad se nalazi u ogromnom prirodnom sustavu spilja pod platoom Gize koji se proteže prema istoku ispod Kaira. Njegov glavni ulaz je u unutrašnjosti Sfinge, sa stubama uklesanim u kamenje koje se spuštaju do spilje ispod korita Nila. Sad dolazi stvarno fantatstični dio: Ekspedicija je sa sobom ponijela generatore i gumene čamce na napuhavanje, i otputovala niz podzemnu rijeku koja vodi do jezera širokog jedan kilometar. Tamo, na obalama jezera naišli su na grad kojem trajno osvjetljenje pružaju velike kristalne kugle ugrađene u zidove i svod spilje. Drugi ulaz u grad otkriven je na kraju stuba koje vode do jedne koptske crkve u starom Kairu. Ekspedicija je obavila snimanja i napravljen je dokumentarni film nazvan Odaje u dubinama (Chambers of the Deep), koji je nakon toga prikazan privatnoj publici. Početni je plan bio da se film prikaže pred širom javnosti, ali se zbog nekog razloga od toga odustalo.
Iz grada je donesen sferični kristalni predmet veličine loptice za bejzbol s velikim brojem izbrušenih ploha. Duboko unutar ovog čvrstog predmeta nalaze se razni hijeroglifi koji se polako okreću poput stranica knjige na mentalni zahtjev osobe koja drži taj predmet. Taj zadivljujući objekt otkriva nepoznatu vrstu tehnologije, i nedavno je, kaže priča, poslan na analizu NASA-i u SAD. (Možda do Misterijinih kompića u bazu „Drugdje"?)
U povijesnim dokumentima zabilježeno je da je tijekom 20. stoljeća kod Gize i na brdu Sinaj došlo do nevjerojatnih otkrića o kojima se danas ne govori, a u Egiptu postoje glasine o otkriću još jednog podzemnog grada u krugu od 45 kilometara od Velike piramide. Na stranu s glasinama: 1964. je na području stare turske kraljevine Kapadokije otkriveno više od 30 ogromnih podzemnih gradova na više razina. Samo u jednom gradu nalaze se goleme spilje, sobe i hodnici, koji su, prema procjenama arheologa, bili boravište za više od 2000 domaćinstava, i koji su pružali uvjete za život između 8000 i 10 000 ljudi. Samo njihovo postojanje predstavlja dokaz da ispod površine Zemlje mnogi takvi podzemni svjetovi čekaju da budu otkriveni. Kad bi se sumiralo sve citirano: Iskapanja kod Gize otkrila su podzemne prolaze, hramove, sarkofage i jedan podzemni grad koji je s njima povezan.
LJUDI U CRNOM?
Zahvaljujući iskapanjima dr. Selima Hassana i modernim tehnikama pretraživanja iz svemira, tekstovi i predaje drevnih škola egipatskih misterija koje tvrde da čuvaju tajna znanja o platou Gize mogli bi biti prihvatljivi. Ipak, egipatske vlasti i akademske institucije neprekidno poriču njihovo postojanje. Mnogi smatraju da su tvrdnje škola misterija tek mistifikacije radi privlačenja posjetitelja u Egipat.
Evo o toj temi priopćenja za javnost Harvardskog sveučilišta iz 1972 (slavna je to godina mog rođenja): „Nitko ne bi trebao obratiti imalo pažnje na besmislene tvrdnje u vezi s unutrašnjosti Velike piramide ili navodnim prolazima i neotkopanim hodnicima i dvoranama pod pijeskom u okolini piramida što se mogu čuti od onih koji su navodno povezani s takozvanim tajnim kultovima i misterijskim zajednicama Egipta i Orijenta. Te stvari postoje samo u umovima onih koji nastoje privući tragaoce za misterijima, i što mi više poričemo postojanje tih stvari, to se javnost više navodi da povjeruje kako namjerno pokušavamo sakriti ono što predstavlja jednu od velikih tajni Egipta. Za nas će biti bolje da jednostavno ignoriramo sve te tvrdnje, umjesto da ih opovrgavamo. Sva naša iskapanja na području piramida nisu uspjela otkriti bilo kakve podzemne prolaze ili dvorane, hramove, spilje, ili bilo što takve vrste, osim jednog hrama povezanog sa Sfingom."
A opet, tvrdnja da je svaki centimetar površine oko Sfinge i piramida bio ispitan temeljito i u dubinu opovrgnuta je kad je u pijesku otkriven hram povezan sa Sfingom, koji je kasnije i otvoren za javnost.
VJEČNE SVJETILJKE
Unatoč zadivljujućim otkrićima, činjenica je da je rana povijest Egipta i dalje velikim dijelom neistražena predstavlja nepoznat teren. Ako postoje, čime su osvjetljavani svi ti tuneli – zapitali su se neki. Riječ bi bila o kilometrima podzemnih prolaza i odaja ispod platoa Gize. Isto pitanje vrijedi i za unutrašnjost Velike piramide, a egiptolozi su se složili da se baklje nisu koristile, jer stropovi nisu bili zacrnjeni čađom od dima. Danas se u nekim izvorima s pominju trenutno poznatih barem 4.8 kilometara prolaza 10 do 12 katova ispod razine tla platoa Gize. Ne dopustimo se ograničenja! Iamblichus je prepisao fascinantan izvještaj koji je bio pronađen na vrlo starom egipatskom papirusu čuvanom u jednoj džamiji u Kairu. Radi se o dijelu priče nepoznatog autora iz 100. g. pr. Kr. o grupi ljudi koji su uspjeli ući u podzemne prolaze oko Gize s namjerom da ih istraže. Evo kako su opisali svoje iskustvo: „Došli smo do jedne odaje. Kad smo ušli, automatski se osvijetlila svjetlošću iz cijevi duge poput ljudskog dlana i uske, koja je okomito stajala u jednom kutu. Kad smo se približili cijevi, zasjala je jače… robovi su se uplašili i pobjegli natrag putem kojim smo došli! Kad sam je dodirnuo, ugasila se. Pokušali smo sve kako bismo natjerali cijev da se ponovno upali, ali više nije stvarala svjetlost. U nekim su odajama svjetleće cijevi radile, a u drugima nisu. Razbili smo jednu cijev, i iz nje su iscurile kuglice srebrne tekućine koje su se brzo kretale po podu, sve dok nisu nestale u pukotinama između ploča.Kako je vrijeme prolazilo, svjetleće cijevi su postupno prestajale raditi i svećenici su ih vadili i spremali u podzemno skrovište koje su posebno za tu svrhu izradili sjeveroistočno od platoa. Oni su vjerovali da je svjetleće cijevi stvorio njihov obožavani Imhotep, koji će se jednog dana vratiti i popraviti ih."
Kaže se i da su u grobovima u blizini Memfisa (i u bramanskim hramovima u Indiji), pronađena su svjetla koja su radila u zapečaćenim odajama i posudama, ali bi se zbog naglog izlaganja zraku ugasile ili bi njihovo gorivo isparilo. Brojni autoriteti pisali su vječno gorućim svjetiljkama, a W. Wynn Westcott procjenjuje da je broj pisaca koji su poklonili pažnju ovoj temi veći od 150. Dok se zaključci do kojih su došli razni autori prilično razlikuju, većina ih je priznala postojanje ovog fenomena. Samo je mali broj njih tvrdio da bi svjetiljke nastavile gorjeti vječno, ali mnogi su bili spremni priznati da bi mogle gorjeti stoljećima bez nadopunjavanja goriva. Prevladavalo je mišljenje da su fitilji tih vječnih lampi bili napravljeni od usukanog ili ispletenog azbesta, kojeg su rani alkemičari zvali «salamanderova vuna». Neki vjeruju da su legendarne vječne svjetiljke iz hramova vješto napravljeni mehanički trikovi i ponuđena su neka zabavna objašnjenja. U Egiptu postoje obilne podzemne naslage asfalta i nafte, i neki su autori tvrdili da su svećenici kroz skrivenu cijev proveli azbestni fitilj do nalazišta nafte, a njega su pak spojili s jednom ili više svjetiljki. Drugi su smatrali da je vjerovanje da su svjetiljke u grobnicama gorjele vječno bilo posljedica činjenice da su u nekim slučajevima pare nalik dimu nadirale iz netom otvorenih grobnica. Družine koje su kasnije ulazile i pronalazile svjetiljke razbacane po podu pretpostavljale su da su one bile izvor tih para.
Do slijedeće prilike!
Krešimir Mišak
