Šta je Bosna? Evropski Misir? Arkadija? Obećana zemlja? Pribježište ili konačno utočište? Mjesto koje pojedinci, grupe, različite civilizacije žele da imaju i da oblikuju na svoj način. Da imaju, jer Bosne nigdje nema, da oblikuju jer ne znaju ili ne umiju da u njoj žive na bosanski način. Žele da uživaju u onome što Bosna ima, da Bosnu imaju, a da nisu Bosanci.
BOSNA! BOSNA! BOSNA!
Šta je Bosna? Evropski Misir? Arkadija? Obećana zemlja? Pribježište ili konačno utočište? Mjesto koje pojedinci, grupe, različite civilizacije žele da imaju i da oblikuju na svoj način. Da imaju, jer Bosne nigdje nema, da oblikuju jer ne znaju ili ne umiju da u njoj žive na bosanski način. Žele da uživaju u onome što Bosna ima, da Bosnu imaju, a da nisu Bosanci.
Ali, Bosnu može imati samo onaj ko Bosnu diše i Bosnu živi! Svi ostali mogu uložiti silan trud, pokušati izmijeniti, raditi, graditi, pisati na latinskom, turskom, arapskom, njemačkom jeziku….
Ali, Bosna je neuništiva. Ona opstaje jer ima svoje SUNCE i sva ta druga civilizacijska sunca istjeraju nove izdanke na osebujnom bosanskom stablu, tako da postaje, još ljepše, punije, sjajnije….
Ponekad zapuše bura, sjeverac ili neki drugi istočni, zapadni ili ini vjetar, pokida i polomi neke grane al’ s proljeća stablo da nove izdanke još ljepše, još snažnije…
Ipak, neke su oluje tako jake da stablo obore. Ostane samo korijen skriven pod zemljom iz koga izbije novi izdanak koji duboko u svojoj nutrini pamti:
„Ovim je kamenim pločama Bosanka vodila kozu…"
U želji da se Bosna ima, ruši se sve što je davno sagrađeno, zatire prošlost i tradicija a nameće, jezik, pismo, običaji, i način mišljenja. I tek što se učini da je sve zatrto, iz bosanskih gena, iz dubine duše bosanske izavri naša prošlost i neslućena dubina našeg postojanja i našeg bosanskog usuda:
„Ovim je kamenim pločama Bosanka vodila kozu…"
Upravo tako kako je Enver Čolaković opisao kamene ploče u Bosanskim legendama, još prije nego se Semir Osmanagić rodio. Njegovo poetsko viđenje prošlosti Bosne, Semir Osmanagić je pretvorio u bosansku javu, koja je hiljadama godina čekala da bude otkrivena.
Bosanskim kamenim pločama i Ilirka je vodila kozu, i ko zna ko je još hodio bosanskim kamenim pločama, ko zna koliko davno u prošlosti, sklanjajući se od ratnog vihora, upada ko zna kakvih hordi, vandala, varvara. A dolje, pod tvrdim Visokim, Bosna teče i pamti i ko zna u kojem njenom izdanku i kojem koljenu, kao slutnja, kao san, javiće se istina o Bosni:
„Ovim je kamenim pločama
Ilidrka vodila koza.
Ovud u šumu je skrenula,
Odozgor vidjela prašinu i sjaj:
Dolaze Rimljana čete,
Opet će zakrvariti rat.
Sjetila se majke i sestre
zdrobljenih pod kopitima.
Spaljenu vidjela kuću
i sebe kako bježi,
bosonoga, čupava, sitna.
Sjetila se i centuriona.
Sjao je na njemu srebrni šljem
I zlatan oklop sa orlom,
Blistao teški mu mač
I bijeli, od najčišćeg platna
još bijelji zubi.
Dizao je u zrak, bacao, pa opet
primao u šake.
Nešto je čak pjevušio latinski
i nije joj mačem odrubio glavu
i nije tresnuo tom živom igračkom o zemlju,
već joj je i neki slatki hljepčić dao
i pokazao joj puteljak do šume.
Vidjela je oca krvavih obraza
i ruku kako mu na mišici visi
i oko crveno ko jesenji oganj
i čula ga kako kroz stisnute zube
proklinje Rimljane, pokolj i taj rat.
…..
A sad opet vojska,
Opet u oblake prašina put neba
kopitima uzvitlava zemlju.
…..
Ovim je kamenim pločama
Bosanka vodila kozu.
Ovud u šumu je skrenula,
onud se popela na brijeg,
odozgor vidjela prašinu i sjaj,
dolaze sultanove čete,
opet će zakrvariti rat.
Sjetila se majke i sestre
kako su bježale pod tvrdi Visoki
pa dalje – kad je predao se kralj…
….
Pa onda došli hitri konjanici,
zapalili selo, sprženu i gladnu
donijeli njima krvavu slobodu
i nekakvog švapskog kralja, švapskog pašu
i švapske dancije, sve u ime Boga
i Oca i Sina i Svetoga duha
s mnogo blagoslova, ali s malo kruha.
…
Sad opet dolaze.
Bit će opet rat.
Vere se Bosanka bosa,
uz nju trči koza,
a kamene odjekuju ploče
kopitima koja nose smrt.
….
Ovim je kamenim pločama….
Dosta je….Dosta je….Dosta!
Ploče su skamenjena krv.
Ploče su zaleđene suze.
….
*(Ovim je kamenim pločama – Balkanske legende Envera Čolakovića)
I zaista je dosta, jer došlo je vrijeme da se sa kamenih ploča saperu zaleđene suze i skamenjena krv.
Došlo je vrijeme da bosonoga Bosanka ne bježi, noseći zavežljaj i vodeći kozu.
Došlo je vrijeme da po kamenim bosanskim pločama ne zvekće oružje i topot konjskih kopita.
Došlo je vijeme da potomci Ilira, Tračana i Grka, Rimljana, barbara, franačkih knezova, križara, Turaka, Nijemaca, po prastarim bosanskim kamenim pločama koračaju uz zveckanje i bljeskanje kamera i fotoaparata.
Dolaze da vide Bosnu i u Bosni čudo neviđeno, bosanske kamene ploče, kugle i stećke,bosansko Sunce, i tek počinju da slute zašto je Bosna NEUNIŠTIVA.
*Enver Čolaković, prozaist, pjesnik, esejist, dramatičar, prevodilac, rođen je u Budimpešti 1913.godine, a umro u Zagrebu 1976.godine. Napisao roman Legenda o Ali-paši. Stihovi preuzeti u ovom tekstu su iz pjesnikove rukopisne ostavštine objavljene 1998.godine u Zagrebu pod nazivom «BOSNI» zaslugom njegovog sina Esada.
