Kada je devedesetih krenulo ono zlo u toj dragoj a tako nesretnoj zemlji Bosni i kada sam se našao u jednom zapadnoevropskom gradu kod oca na privremenom radu u inozemstvu i kod njega našao jednu knjigu od Ahmeda Bosnića koju, ne da sam čitao nego je gutao i meračio…
 Download 50MB |
Kada je devedesetih krenulo ono zlo u toj dragoj a tako nesretnoj zemlji Bosni i kada sam se našao u jednom zapadnoevropskom gradu kod oca na privremenom radu u inozemstvu i kod njega našao jednu knjigu od Ahmeda Bosnića koju, ne da sam čitao nego je gutao i meračio… nisam mogao ni pretpostaviti da će vrijeme u tako kratkom intervalu stvari početi postavljati na njihova mjesta.
Danas je Bosnić izvršni direktor Fondacije i drago mi je za njega, čak i više nego drago jer je još za života i u svojoj zemlji našao mnoge potvrde njegovom dugogodišnjem istraživanju….
Često bih iz našeg sela Trnovaca koje stoji direktno preko puta zadnje mjesne zajednice na visočkoj općini -Bulčići „bacali" poglede prema i u ljeto snježnim kapama ljepotice Bjelašnice. Negdje na pola puta do tih vrhova od naše tačke gledišta a preko bulčićkog uzvišenja stajala su dva pravilna brda, gotovo kao dva brata blizanca istih glava i gotovo identičnog rasta. Međutim, njihova pravilnost je pomalo padala u sjenu ako bi pogled odlutao samo tik dalje, na simetrični oblik brda u drugom planu. Isto to brdo koje stoji centralno između „blizanaca" često smo u našem dječijem žargonu nazivali „trokut". Pošto smo mu iz našeg sela mogli vidjeti samo dvije strane ali apsolutno pravilne tako smo ga i proglasili „trokutom".
Iz samog Visokog, iz glavne čaršije i zanatskog centra, u sporadičnim posjetama ovom malom gradiću, naše dječije šale su tek dobivale na smislu. Polako i oprezno se u žargonu počeo vrtiti i izraz „piramida" – jasno sve pod okriljem šale i nedostižne slutnje a nikako ili samo iz vizualnih razloga -nekih realnih osnova. Ako bi neko otišao u Visoko, po povratku bi ga znali upitati:
„Jesi`l vidio piramidu?"
Oni koji su znali za naš novopronađeni „eglos" potvrdili bi naš upit uz dozu sarkazma, oni drugi koji nisu za njega znali – samo bi nas blijedo pogledali.
Jedanput, gledajući tako iz našeg sela svu tu ljepotu horizonta, ta nabrana brda sa prvim, drugim, trećim i četvtim planom kako se nižu, jedno za drugim i čine skladnu panoramu brežuljkastog obzorja i poetnih vrhova Bjelašnice -meni i mom mlađem rođaku „pala je u oko" blještava svjetlost na nebu, tik iznad današnje Doline piramida.
Kratko je potrajala, možda tek koliko potraje odbljesak Sunca na staklima automobila kada se slože svi elementi u jednu cjelinu; kut, bljesak i pažljivo oko posmatrača. Sada, gotovo dvadeset godina kasnije još uvijek se znam sjetiti tog trenutka i još uvijek nismo našli razumno objašnjenje tom doživljenom fenomenu. Dugo smo nagađali…možda je avion koji je poletio iz Sarajeva i dugo smo posmatrali ne bi li se ta slika još jednom ponovila. Ali, ništa. Onda smo počeli špekulirati o drugim letjelicama: helikopterima, jedrilicama ili sličnom ali ni jedan od idućih se nije poklopio s položajem Sunca u ljetnom danu, našoj tački posmatranja i tako jakom bljesku…
Čitajuci dijelove „Alternativne historije" Semira Osmanagića počele su se slagati i druge pločice mozaika i mada je cjelokupna slika još nesaglediva dragocjen je svaki kamenčić koji je upotpuni.
Kako smo već od davnina imali posjed gore, visoko na Ravan planini, tik iznad Vareša, oduvijek me je zanimalo i ime po kojem je ondašnji planinarski dom dobio ime – Perun. Godinama poslije sam pronašao i odgovor na moje pitanje i on je glasio -staroslavenski bog groma. Prije četiri godine sam pisao jednu malu knjižicu koju sam naslovio „Moja planina". U njoj sam pokušao izraziti svu svoju ljubav prema Perunu, Tajanu, Bobovcu, Bijelom Kamenu i svim ostalim mjestima koja mi nisu dala mirovati i o koja su me tjerala još od malih nogu a i poslije kao tinejdžera da ih s ruksakom na leđima obilazim i na svoj način i svojim metodama istražujem i studiram.
Za Perun, odnosno, Gredu ili Karasovinu -kako su ovo brdo nazvali naknadni došljaci, su ondašnji čobani pričali dosta fascinantnih detalja od kojih sam se u jedan i sam uvjerio na licu mjesta -a to je udar groma u golu zemlju. Ne u oboreno drvo, ne u kolibu, ne u stablo, kamen ili kakav drugi određeni objekat nego baš u golu zemlju, odnosno, travu. A i sama kiša a posebno grmljavina na toj planini, pojava je koju čovjek mora doživjeti. Rijetko gdje tako jaka, sa tolikom snagom, sa tako gromoglasnim i jakim gromovima i intenzitetom padanja. Možda sam jedino još na krajnjem jugu Norveške, zbog bure i valova okeana, osjetio takav respekt prema silama prirode. Na Perunu kad zapljušti rodna, bosanska kiša popraćena svom grandioznošću gromova – taj respet se intenzivira. Jako magnetno polje ispod ovih brda, uvjetovano ogromnim nakupinama metalnih ruda a prije svega željezne, je sigurno glavni razlog ovakom čestom i jakom pražnjenju oblaka.
Zbog čega cijela ova priča? Zbog gromova, kamenih kugli i njenih povezanosti sa mogućim prirodnim gromobranima. Jedna od tih kugli je pronađena baš u podnožju Peruna, u Javorničkom potoku i kako nam ispriča vlasnik tamošnje gostione pred kojom stoji u mjestu Ponikve, našli su je u pomenutom, strmom potoku koji gotovo okomito pada s Peruna u varešku kotlinu i šumskim strojem zvanim „zglobar" je prenijeli pred njegovu kuću gdje su joj napravili malo betonsko postolje i gdje se i danas može vidjeti. Vlasnik također napomenu da je teža od četiri tone (po mojoj slobodnoj procjeni prečnik joj je nešto manji od jednog metra) i da su uzorke materijala nosili na analize koje su pokazale da se sastoji iz mješavine različitih prirodnih materijala sa tog, po željeznoj rudi, poznatog prostora.
Gledajući odozgo, s planine, panoramu grada Vareša, tik poslije jedne takve gromoglasne i jake kiše zapazio sam nešto što nikako nisam mogao zaobići te sam je do u detalje prenio na papir. Zapisah tada:
„Odjednom, kao vođena nekom nježnom, pažljivom vajarskom ručicom, iz jednog plavog crnogoričnog šumarka iznad Vareša poče se izvijati srebrna nit magle, i iz trena u tren izlazilo je sve više. Poslije nekog vremena, ali vrlo strpljivo, gotovo nakanjivo, formira se iz nje na sredini neba ogromni, bijeli, pahuljasti, živopisni oblak što se na sve strane širio i pjesničkom lakoćom lebdio u zraku kao da prezentira svoju ljepotu. Rastao je sve dalje… Odnekuda i vjetar promijeni pravac. Do sada je dolazio zavodljivo mlak odozdo s desna dolinom, između dva brda s jugozapada odakle smo i sami došli, i odjednom promijeni pravac i počne stizati s istoka, oštar i prohladan. I za kratko vrijeme donese bijelog robusnika i do nas. Kad se kao velika tiha svila vukao dolinom ispod nas i nas polako zahvatao, bio je siv i vlažan s ponekim bjelkastim pramenom. Cijela magla nalikovala je na moćni val, iznutra sastavljen od najbistrijih vodenih kuglica što su se nježno hvatale po lišću i travi i donosile pod svojim fantastičnim velom slike sjećanja."
Siguran sam da su i graditelji piramida brižljivo birali lokaciju prateći nosioce energetskih silnica. Ono što su stari Kelti radili po južnom Schwarzwaldu. Znači i oni su samo kanalizirali sve one energetske nakupine koje su već tu postojale.
Sama posjeta piramidi Sunca uslijedila je prvi put u ljeto 2006. po povratku iz Mostara, preko Sarajeva pa u Visoko. Ali tog dana je padala jedna od onih bosanskih kiša kakve sam već pomenuo tako da smo piramidu draga i ja samo čeznjivo gledali a i ona sama je bila pod debelim slojem magle već od polovine visine, tako da smo bili „zakinuti" za daljnja divljenja i promatranja.
Godine 2007., u isto ljetno doba, uslijedila je druga posjeta ovom arhajskom objektu koji ne da mira. Ponovo isti redoslijed: ujutro Makarska, u podne Mostar, poslijepodne Baščaršija a onda Visoko. Parkirali smo u podnožju piramide Sunca.
A onda polako, improviziranim stepeništem uz piramidu Sunca- najveću piramidu na svijetu!
„Turistički vodiči" su nam se sami nudili, kao i ostalim posjetiteljima koji su se penjali. Odveli su nas do prve sonde komentirajući svojim dječijim jezikom sve nađeno. Ona nije izgledala posebno fascinantno, ali ipak zanimljivo jer činilo se da je izljevena u jednom komadu od kamena koji je vremenskim prilikama, erozijom i tektonskim poremećajima ispucao u različitim veličinama i oblicima. Ono što je „padalo u oči" bile su tanke linije koje su ličile na pravilnu diletaciju, nešto slično kao kad pri izlijevanju betona želite fizički razdvojiti jednu površinu od druge ili kao kod asfalta kojemu se diletacije zaliju bitumenom.
Poslije toga je uslijedila druga sonda, solidno otkopana i zaštićena najlonskom folijom. Na njoj su jasno vidljivi i prepoznatljivi slojevi iz različitih materijala, slagani jedni preko drugih. Ono što i laik osjeti na ovoj sondi je posebna svježina koja zrači iz njene unutrašnjosti. Pravilno popločana površina, zračenje i sam oblik brda postavljali su uvijek nanovo ista pitanj; ko? kada? zašto? iz kojih razloga? Sa posjetiocima i okupljenima diskutirali smo ova pitanja, izmjenjivali iskustva i špekulacije. Oni ostadoše tu a moja trudna gospođa i ja nastavismo dalje.
Ono što je jasno vidljivo je isti nagib strane koja je bez većih izbočina i udolina, gotovo do samog vrha. Drugo su biljke koje su se mogle naći samo na mjestima uz vodu, dakle indikatori vodenih nakupina. Slučajnost? Može biti, mada teško, ali ono što sigurno nije slučajno je svakako pravilan spoj, gotovo oštra ivica spajanja dviju strana. Naravno, obraslost gotovo neprohodnom šumom nije dozvoljavalo i cjelokupan uvid ovom impozantnom objektu.
Ali zato imamo budućnost! I entuzijazam otkrivatelja i svih koji se ne daju pokolebati u svojoj namjeri. Budućnost je tu da Bosnu stavi na najgornje postolje sveukupnih svjetskih znamenitosti.
Klaus Markić
Zürich
