Piše: Dr Semir Osmanagić
U petak 18. jula 2025. preminuo je Josip Pejaković. Njegova angažovana umjetnička duša otišla je dalje, u neka druga iskustva.
Posljednjih nekoliko godina njegovo omiljeno i stalno mjesto bio je Distrikt bosanskih piramida. Omogućili smo mu štand ispred ulaza u tunele Ravne gdje je bio svaki dan. I ljeti, i u jesen, ponekad i zimi, i u proljeće.
Tu se sastajao s gostima Fondacije ‘Arheološki park: Bosanska piramida Sunca’, prije svega s našom dijasporom koja je dolazila iz Njemačke, Švedske, SAD, Australije, Slovenije, Nizozemske, Danske, Velike Britanije, Austrije i drugih zemalja. Prepoznavali su ga naši ljudi iz Srbije, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore. Sjeli bi s njim, a on bi započinjao priču o sadašnjosti, prošlosti, budućnosti. Govorio bi o svojim iskustvima s energijama tunela koje su mu pomogle da preživi i da se oporavi od brojnih operacija. Govorio bi o piramidama, negativnim jonima, o pozitivnoj atmosferi koja se iz srca BiH širi svijetom, o tome kako je ovo mjesto prava budućnost svijeta, kao se ovdje kreira svijet mira, prijateljstva, saradnje i ljubavi.
Josip nam je bio veliki promotor. Ljudi su već bili navikli da će ga naći ovdje. Potpisivao bi svoje nove i stare knjige, puštao svoje izvedbe monodrama i sevdalinki.
Kreirao je svoj novi život, dinamičan, s mnogo susreta i razgovora.
Svoj posljednji dan došao je, kao i obično, bijelim mercedesom na Ravne. Ja sam upravo odlazio s kolonom automobila iza sebe. Mahnuo sam mu i zamolio da pričeka par sekundi. Nakon toga on je otišao na svoje parking mjesto.
Za njim će tugovati svi oni koje je na Ravnama dodirnuo svojim pogledom, riječima, zajedničkim fotografijama…
