«Sreću i blagostanje ne može nam donijeti niko sa strane. Kad promijenimo sebe, mijenjat ćemo i svijet oko nas nabolje.»- govorio mi je Semir Osmanagić dok smo automobilom savladavali strme krivine piramide Sunca. Ne znam kada je promijenio sebe i postao neiscrpan izvor pozitivne energije, ali je sigurno da je u Visočanima i brojnim gostima koji su uspjeli razgovarati sa njim pokrenuo ono najbolje. Građani i lokalne vlasti Visokog zahvalile su se na najbolji mogući način. Osim konstantne logističke pomoći prilikom istraživanja, Semir Osmanagić je postao počasni građanin općine Visoko. Priznanje o kojima su mnogi Visočani maštali decenijama svog života i rada, stiglo je u ruke čovjeka koji je smjelo krenuo u proces mijenjanja civilizacijskog bića Bosne i Hercegovine. Povratak dalekoj prošlosti i njeno razumijevanje dali su poticaj građanima BiH da se bave stvarima koje ih povezuju, a ne razdvajaju. Respekt prema kulturno historijskom naslijeđu je pomogao da se prevaziđe osjećaj inferiornosti koji se ne rijetko susreće u bh. javnosti.
Semir Osmanagić je diplomirao na Ekomomskom fakultetu 1983. godine i Fakultetu političkih nauka 1984. Završio je i dvije godine sociologije. Magistrirao je na studiju međunarodne ekonomije 1989. godine. Doktorska disertacija iz oblasti Istorije civilizacija pod nazivom Civilizacija Maja nalazi se u postupku odbrane.
U razgovorima sa saradnicima i novinarima često je otkrivao i duhovni pristup životu usklađen sa prirodnim ritmovima i biogeometrijom.
Često je znao reći da ne postoji mogućnost da na ogromne količine pozitive koje narod upućuje prema njemu odgovori bilo čim osim pozitivnom energijom. Toliki entuzijazam i neumoran i predan rad rijetko je ko viđao do sada na prostorima Centralne Bosne. Možda je baš to zasmetalo zvaničnoj nauci koja je bila povrijeđena činjenicom da im je entuzijazam Semira Osmanagića pokazivao koliko su bezidejni i nekorisni i društveno anatemisani zbog slabe učinkovitosti koja se ipak plaća poreskim sredstvima. Uspjeh Osmanagićeve animacije naroda i medija ogleda se i u činjenici da poređenja radi petogodišnji rad istraživačkih timova iz Njemačke koji u mjestu Okolišće kod Visokog rade na otkrivanju kakanjske (butmirske) kulture ni upola nije popularno kao dokazivanje teze o postojanju piramida u srcu Bosne.
Napadi na Fondaciju i Semira Osmanagića lomili su se poput koplja koje bi udaralo u jak štit. Pokušali su pojedinci radove u okolini Visokog ocijeniti kao rušenje srednjevjekovnih nekropola. Tezu o postojanju piramida oko Visokog nazivali preuranjenom i ishitrenom. Novinske izvještaje iz Visokog su svrstali u medijski senzacionalizam, a pojavu popularne PIRAMIDOMANIJE uspoređivali sa bratstvom i jedinstvom. Pojedinci su sa sigurnošću tvrdili da je riječ o pirovoj pobjedi te da euforija splašnjava. Pitali su se zašto se naučni radnici nakon pozitivnih izjava smjenjuju kao na filmskoj traci. Pokušavali su pronaći neke od njih koji su «nestali» jer nisu bili spremni da svoj naučni integritet stave u funkciju ekskluzivnih otkrića potrebnih Semiru Osmanagiću.
Mudre glave su primjećivale da su prvih par mjeseci istraživanja bar desetak puta mijenjao strateški pravac radova. Tražili su objašnjenja i naučno valorizirane i potvrđene nalaze. Pitali su se zašto se sa Bosanske piramide Sunca na kojoj su otkriveni veliki kameni blokovi, medijski eksploatisani kao krunski dokaz za postojanje piramida, bez ikakvog ozbiljnog obrazloženja prešlo na Plješevicu (piramidu Mjeseca) na kojoj su po njihovim tvrdnjama nalazi u suprotnosti sa nalazima na Visočici.
Potpuno smireno bez ijednog povišenog tona istraživač Semir Osmanagić je uvjerio dobar dio njih da su njihove sumnje neopravdane. Radovi su nastavljeni tokom zimskih mjeseci, mada to niko nije očekivao. Pomenute mudre glave su samo očekivale finansijski krah Fondacije nakon kojeg će početi likovati. Ništa se o toga nije dogodilo, a podgrađeni metri u tunelima Ravne i KTK povećavali su se iz dana u dan. Bez obzira na sve češća podmetanja, sa radovima se ušlo i u 2007. godinu gdje su na samom početku arheološke sezone glavnu riječ opet vodili volonteri i turisti iz brojnih zemalja.
Entuzijazam radnika nije splasnuo ni jednog trenutka jer su pošteno plaćeni za svoj rad. Teško se bilo oteti utisku da su odavno znali za novootkrivene artefakte u tunelima, ali su se vješto pretvarali pred medijima koji uvijek nešto načuju, pa provjeravaju, tvrdeći da ništa ne znaju.
S.SUBOTIĆ (Oslobođenje, maj, 2007. godine)
