Piše: Eli Halilović
Sjećam se prve vijesti o piramidama u Visokom, bio sam na poslu, svi su se odjednom naguravali oko monitora da vide vijest koju je prenijela lokalna web stranica u Visokom. Od tog dana, ništa više nije bilo isto u ovom malom gradu.
Početni period istraživanja, kopanja, čišćenja, kao i navala posjetilaca iz raznih dijelova BiH i šire bio je nezamisliv, nevjerovatan za Visoko, kao da se održava neka olimpijada u arheologiji.
Svako javno mjesto je bilo prepuno, rijeke posjetilaca su tekle ulicama Visokog.
Obzirom da sam po prirodi znatiželjan sam sam obišao sve lokacije, pogledao sve nalaze, analize koje su bile objavljene, razgovarao sa strancima i našim ljudima koji su dolazili u posjetu i polako formirao mišljenje o svemu tome. U početku sam razmišljao kako je riječ o nečemu jako interesantnom i da je potrebno mnogo truda i volje, kao i logistike i finansija da se dođe do konkretnih dokaza. Ljudi su otkriće primali na različite načine: neki su pored vizuelnog svjedočenja pitali za rezultate analiza, neki su se smijali i pravili razne viceve (kako dolikuje našem mentalitetu), a neki su bili i negativni pa kasnije tako i djelovali prema ovoj specifičnoj situaciji u Visokom.
Odlučio sam da se podrobnije informiram o svemu, proučio tada dostupne informacije o bosanskim piramidama i postao neka vrsta ambasadora Visokog ne žaleći truda da sunarodnjake, strance i neznance upoznam s činjenicama o ovom otkriću.
Ljudi su me pitali o svemu: o historiji, o starom gradu, o kraljevima, krunisanju, trgovinskom ugovoru s Dubrovnikom, ratu, periodu u Jugoslaviji, a najviše o piramidama, o Semiru, o ovoj velikoj senzaciji.
Pokušavao sam da budem objektivan, držao se informacija koje su službeno dolazile od Fondacije, a svoje mišljenje sam iznosio pažljivo, uz blagu dozu humora, da me ljudi ne bi shvatili preozbiljno, pošto sam i sam bio laik za ove stvari, a iste su bile više nego zahtjevne za objasniti.
U tim početnim vremenima, kada je interes bio veliki, i kada je finansijska strana grada bila poboljšana od raznih posjetilaca, veliki dio javnosti, medija, lokalnih, regionalnih, svjetskih, svih nivoa vlasti, javnih i privatnih firmi, grupa građana u privatnom aranžmanu, svi su bili uz Semira i uz piramide. Bilo je interesantno vidjeti delegacije ambasada, predstavnike svih nivoa vlasti BIH, poznate ličnosti iz umjetnosti, kulture i sporta, iz BiH i drugih zemalja, kako dolaze na piramide, tunele, slušaju predavanja, zamišljeno i u čuđenju gledaju u nešto što je stotinama, hiljadama godina bilo ovdje, ali niko nije imao snage, znanja, i entuzijazma da prepozna, i odvaži se da pokrene lavinu senzacije koja i dan danas traje. I sve to zahvaljujući jednom čovjeku, koji je bio tada i danas je osnovna pokretačka mašina istraživanja arheološke senzacije na svijetu.
Oni koji su pozitivno govorili o piramidama i svim ostalim nalazištima su ljudi koji su cijenili rad Semira Osmanagića. Razmislite, onaj ko radi na nečemu ovako nezahvalnom, kako se pokazalo tijekom svih ovih godina, ta osoba zavrijeđuje poštovanje u najmanju ruku. Oni koji su pak govorili negativno tada, a neki koji su bili bliski suradnici, pa iz nekih svojih razloga napustili Semira i rad na istraživanju, su bili oni koji ili ne razumiju ovaj teški rad, ili su gledali neku privatnu korist. Privatna korist ne priliči arheolozima i istraživačima jer bi oni trebali biti ljudi vizionari, oni koji gledaju široko.
U tom periodu mi nije bilo jasno kako ljudi mogu toliko podržavati, pa onda odjednom okrenuti leđa čovjeku i projektu koji, evo, i danas egzistira, a njih više nema nigdje na mapi, ili su papučari, ili su na nekoj od „slavina“ ove ojađene države. Za razliku od njih, Semir je tada i evo još uvijek u projektu svojim entuzijazmom, ubijeđenjem, finansijama, radom, zalaganjem, trudom, diplomatijom…Tražen je u cijelom svijetu na naučnim simpozijima, organizator je načnih konferencija u Visokom i BiH, predavanja po cijeloj planeti.
On najbolje zna kako je to biti istraživač u BiH. Mukotrpan rad, s malo prijatelja i pomoći. Samo mala grupa ljudi koja se godinama trudi, zajedno sa Semirom, da svake godine ponovo oživi arheološki park, da ne propadne, da ga ne upropaste nemarom, da ga obnove u svakom smislu, i da dalje nastave svoj teški, ali veoma interesantni rad.
Ne mogu se sjetiti koliko sam prijatelja, poslovnih kolega, prijatelja od mojih prijatelja, odveo na lokacije istraživanja u Visokom i od svakog sam dobio pozitivne reakcije na rad Semira Osmanagića i Fondacije.
Posjetioci su iznenađeni odnosom lokalne vlasti i zajednice, vladinih organizacija koje ovako veliku stvar ne pomažu nikako ili ne onoliko koliko bi trebali i mogli.
Godine su prošle, Semir i suradnici i dalje nemaju adekvatnu podršku vlasti. Tu i tamo, dođe, vrlo stidljiva pomoć, ni izbliza onoliko koliko je potrebno. Ali, radovi na arheloškom parku se nastavlju neumoljivo.
Pomažu svakog ljeta vrijedne ručice volontera, ljudi svjesnih da je riječ o historijskim trenucima za čitav svijet…Rade vrijedni MRAV-i dok im se zluradi smiju.
Moj pozitivizam upotpunjen je tokom vremena i jednom vrstom fascinacije s upornošću Semira Osmanagića i njegovim načinom komunikacije sa svima koji ga kritikuju, provociraju, izoliraju… Način na koji on smireno, taktično, uvjerljivo, podrobno, nadasve kulturno odgovara na sve komentare, intervjue, emisije…
Ne mogu, a da ne spomenem organizaciju na terenu. Ne možete ni zamisliti koliko se Fondacija trudi da svakom posjetiocu pruži maksimalnu pažnju svjesni da samo konstantno lobiranje potencijala arheološkog turizma ovu u BiH zakržljalu granu može natjerati na davanje kvalitetnih plodova.
Visoko je doživjelo procvat turizma, ali je ujedno pokazalo i nespremnost da odgovori silnim posjetama i zahtjevima turista, barem onim osnovnim. Fondacija se brine (mora se brinuti za svoje dobro i dobro turista) o kolekciji smeća, parkingu posjetilaca, sigurnosti posjetilaca, u mnogim slučajevima i pojedinačnom smještaju, organizaciji adekvatnih predavanja na lokacijama, u smislu da budu organizirane tematski, suštinski i vremenski optimalno kako bi posjetioci dobili sve potrebne informacije, da posjete budu edukativnog karaktera.
Sve što sam vidio opet je samo pet posto od onoga koliko Fondacija radi na promociji Visokog i BiH. Sada, kada svaki dan saznajem sve više i više još više cijenim njihov rad.
Nije prošao nijedan članak u novinama, na internetu, prilog na televiziji u kojem je bilo priče o piramidama, da ga nisam detaljno pogledao.
Način na koji Semir komunicira, iznosi znanje i iskustvo, obrazlaže pronalaske na arheloškom nalazištu u Visokom nešto je što bi svaki čovjek trebao pogledati, i barem se pokušao naučiti toj kulturi dijaloga i razgovora. Meni je osobno veoma drago što sam Semira upoznao direktno i što se prema meni ponaša kao prema nekom ambasadoru. Shvatiš vrlo brzo da on sa svima razgovara s istim entuzijazmom, strpljenjem i pozitivnom smirenom energijom koja nam je svima potrebna u ovim kritičnim vremenima
Sve što radi Semir na čelu Fondacije ostat će ovdje i poslije njega. Semir sigurno ne može odnijeti piramide, tunele, u Houston gdje živi i zarađuje novac i sve dok je on na čelu ove vizije, ovog projekta koji je već donio dosta dobrog i rezultata koji obećavaju pozitivan ishod, svi mi koji smo oko njega i njegovog rada dužni smo da mu zahvalimo i da mu se odužimo barem s pukom podrškom.
