Danas me već nekoliko ljudi pitalo kako je moj tekst «Spomenici zaboravljene mudrosti« dospio na web stranice bosanskih piramida. Onda sam se sjetio da možda misle da sam nekakav povjesničar, egiptolog ili arheolog, pa bi im bilo dobro objasniti da nisam ništa od navedenog.
«Svijeća ne gubi svoj sjaj ako
pali drugu svijeću.»
Danas me već nekoliko ljudi pitalo kako je moj tekst «Spomenici zaboravljene mudrosti« dospio na web stranice bosanskih piramida. Onda sam se sjetio da možda misle da sam nekakav povjesničar, egiptolog ili arheolog, pa bi im bilo dobro objasniti da nisam ništa od navedenog.
Već sam neko dulje vrijeme razmišljao o tome i pratio tekstove na web stranicama Fondacije o piramidama. Pročitao sam knjigu «Posvećenje u starom Egiptu» koju sam spomenuo u objavljenom tekstu i u jednom odlomku koji sam isto citirao u tekstu pronašao smisao svih nesporazuma oko istraživanja bosanskih piramida. Ukratko, u toj knjizi piše da su one egipatske sagrađene davno i da oni koji su ih gradili ostavili nama kao nekakve poruke, istovremeno znajući da ih većina danas uopće neće moći razumijeti. Meni se to objašnjenje i čini nekako najprihvatljivije. Danas sve gledamo kao da se cijela povijest počela mjeriti od nas i mislimo da smo najpametniji.
Ti navodi u knjizi su mi se sviđali, i nekako sam htio složiti tekst, ali inspiraciji još uvijek ni traga. Onda sam u Zagrebu slušao jedno predavanje. Tako je predavač spomenuo i neke primjere gubitka informacija i znanja zbog nedavnog rata zbog čega se neke stvari sada moraju učiti ispočetka. A od onda nisu prošla ni dva desetljeća. Onda si mislim, ako smo izgubili znanja za dva desetljeća, šta je onda sa onim znanjima od nekoliko tisuća ili desetaka tisuća godina. Osim toga, sjetio sam se da su mi pogubili neku dokumentaciju baš nedavno kada su mi uređivali ured, i to samo u jednom danu. Na svu sreću bila je već stara i za otpis. Hoću reći da se dokumentirana znanja mogu vrlo lako izgubiti i vjerovatno se baš to i dogodilo kroz tisuće i tisuće godina.
Ovo mi je bio još jedan kamenčić u mozaiku cijelog smisla teksta koji sam htio napisati, ali inspiraciji još uvijek ni traga. Baš nikako da počnem pisati taj tekst.
Prije nekoliko večeri, bio sam u jednom kafiću u kojeg često odlazim. Kao i obično, uvijek ista ekipa. Igrali smo pikado. Uvijek se tu i tamo nađe netko tko baci nešto u music box ( ubaciš npr. 5 kuna i sviraju ti tri pjesme ). Netko je tako pustio Hari Mata Hari «Baš ti lijepo stoje suze». Ta stvar mi se baš dopala. I muzika i riječi. I onda sam na zvukove i riječi te pjesme odlutao u Bosnu. «Baš ti lijepo stoje suze, ali nemoj plakati…, život je vjetar, a čovjek je list nitko na kraju ne ostane čist , itd.» Lijepe riječi i još bolja muzika sa nekim dubokim smislom koji je zavibrirao duboko u meni ali ga nikako nisam mogao dohvatiti. Ti Bosanci imaju zbilja duboku i emotivnu muziku. Onda sam se ponovno sjetio bosanskih piramida i Semira Osmanagića. Čovjek je nešto pronašao, tamo zbilja nešto ima. Pa zašto ga neki toliko napadaju i ne žele da se dalje kopa ? Kako će drugačije dokazati da ih ima ili nema nego da kopa ? I što ako se na kraju ispostavi da su tamo stvarno piramide ? Piramide u Bosni ! Izgleda nekako čudno. Obično svi spominju one u Egiptu ili one u srednjoj i južnoj Americi.
Onda sam ponovno otvorio web stranice bosanskih piramida i pročitao tekst Krešimira Mišaka i njegovo viđenja bosanskih piramida. Kaže da je negdje čuo da egiptolozi imaju naziv za sve one koji se zanimaju isključivo za piramide: piramidioti, i kaže da je i on jedan od njih. Onda sam shvatio da sam i ja piramidiot. Ta tema piramida me baš uvijek zanimala. I nikada mi, moram priznati, nije bilo jasno kako su ih gradili, koliko god se znanstvenici trudili objašnjavati. Što ako se sada pojave još i ove u Bosni ?
Neki dan mi je jedna frendica rekla da joj je čudno da u Bosni mogu biti piramide. Izgleda da ljudi imaju problema sa prihvaćanjem bosanskih piramida. Kada se spomene Bosna obično se svi sjete čevapčića, Muje, Hase i Fate i čuvenih bosanskih viceva, Bijelog Dugmeta ili nedavnog užasnog rata. Ali baš nikako da im se uklope piramide jer se ne uklapaju u sliku svijeta koju su dobili obrazovanjem. A u toj slici je sve 100 % jasno. Svemir je nastao slučajno ni iz čega, čovjek je postao od majmuna, majmuni su nastali od nekih predaka koji su nastali od bakterija, bakterije su nastale od nekih aminokiselina, itd. Nakon što je sišao sa drveta, majmun je evoluirao u pračovjeka koji je živio u špiljama i onda je izašao iz špilje i počeo graditi piramide i baviti se astronomijom. U toj slici su piramide u Egpitu i srednjoj i južnoj Americi. Tako su nas učili. Kada pitate znanstvenike, njima je sve jasno.
Meni ipak nikada nije jasan odgovor na ono pitanje: Što je bilo prije, kokoš ili jaje ? Koliko god se trudio na to si odgovoriti, stalno se vrtim u krug. Kokoš se morala izleći iz jajeta, a tko je onda snesao jaje ? Ili ako ideš obrnuto, kokoš je snesla jaje, a odakle je izašla kokoš ? Nikako izaći iz začaranog kruga. Kao da nešto fali. Netko će reći da fali pijetao. Onda je stvar još gora. I on se isto morao izleći iz jajeta kojeg je opet trebala snesti kokoš. Bit' će da ne razumijem tu teoriju evolucije. Probao sam čitati neke knjige o početku svemira i Velikom prasku, ali nigdje još nisam našao odgovor na ova pitanja. Uvijek mi se sve užasno zakomplicira.
Ili drugi primjer: Čitam tako neki dan u novinama veliki naslov « Zemlji prijeti kataklizma». Znanstvenici su došli do zaključka da ukoliko odmah ne smanjimo dimiti u zrak, zemljina atmosfera će se i dalje grijati, doći će do topljenja leda, nivo mora će rasti…, itd. Glavni uzrok globalnom zatopljenju je kažu, ipak čovjek. To je zaključilo nekakvo posebno vijeće UN-a sastavljeno od samih znanstvenika. Onda sam se sjetio onog indijanskog poglavice koji je pisao pismo nekom američkom predsjedniku zato jer su im ovi oteli zemlju. Ovo sa otimačimom zemlje mi je nekako poznato. Gledam pismo i godinu kada je pisano: 1854 godina. Pretprošlo stoljeće. Danas smo u 2007. godini. 2007-1854 = 153 godine. Taj indijanski poglavica je morao biti jako mudar čovjek kada je ovako lijepo pisao:
«Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju čini i sebi samome.
Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjet ćemo. Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednog dana otkriti – naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenoga čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji jest prezirati njezinog Stvoritelja. Bijeli također trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću.»
Kada čitam to pismo, uvijek se naježim i gotovo mi krenu suze niz obraze. Evo, ovdje jasno sve piše: Ne smije se škoditi Zemlji. Ukoliko zaprljamo naš krevet onda ćemo se ugušiti u vlastitom smeću. Amerikancima je još prije 153 godine govorio i pisao da moraju paziti kako se odnositi prema prirodi, a oni ni dan danas još nisu potpisali onaj Protokol iz Kyota kojim bi se obvezali na smanjenje zagađenja. Onda UN saziva vijeće znanstvenika koji bi konstatirali da smo se zatrpali smećem. Da su svi skupa slušali Indijance danas bi udisali čisti zrak. Nisu mi jasni baš ni ti novinari. Zašto umjesto izvještaja UN-a ne objave pismo tog indijanskog poglavice ? Meni se to pismo puno više sviđa.
Hoću reći da neki ljudi puno mudruju i onda obično puno toga zakompliciraju. Mudrost običnih ljudi često nadilazi znanstvene sfere. Čini mi se da je tako i sa piramidama u Bosni i da se povijest ovdje ponavlja. Semir je na osnovu nekih ispitivanja postavio hipotezu da se na tom mjestu nalaze piramide. Predložio da se počne kopati i počelo se kopati, a onda su nastali problemi. Javili su se neki koji tvrde da nema smisla kopati jer tamo nema piramida nego su sve to samo prirodne tvorevine. Pa kako mogu reći da nema piramida ukoliko se ne kopa ? Na svu sreću javili su se obični ljudi, počelo se kopati i otkrivati sve više i više. Sada je sigurno da to nisu prirodne tvorevine, ispod su nekakvi tuneli, otkrivaju se novi elementi nekakve građevine. I sve mi se čini da su tamo stvarno piramide.
Da se vratim na onu pjesmu «Baš ti lijepo stoje suze». Ti zvuci žica gitare u pjesmi kao da su me ponijeli kroz eone vremena. Baš čudan, ali dobar osjećaj. Gotovo kao da sam u sebi dotaknuo piramidu sagrađenu u nekom davnom prošlom vremenu. Nekada davno su postojale piramide i civilizacija koja ih je sagradila. Oni koji su ih gradili znali su zašto to rade. Nešto su im predstavljale, zbog nečega su ih gradili. Onda se nešto dogodilo i civilizacija je nestala. Prolazile su tisuće, možda i deseci tisuća godina. Piramide su pomalo nestajale u kišama i olujama prekrivane zemljom i prašinom. Tako su na kraju u potpunosti prekrivene zemljom i raslinjem i pretvorene gotovo u brda. Onda je došao čovjek koji ih je nakon tisuća i tisuća godina ponovno počeo otkrivati. Nakon možda 10 000 godina ponovno će ugledati svijetlo dana i svjedočiti o davnim vremenima. Neće svjedočiti samo o sebi, nego i o onima koji su ih gradili i sa njima živjeli. Tko su bili oni ? Ova je priča baš dirljiva. Gotovo da bi se mogla napisati knjiga. U onom citatu iz knjige «Posvećenje u starom Egiptu» spominju se da će piramide svjedočiti o mudrosti Nebeskih. Ti Nebeski su oni koji su ih gradili. I znali su da će doći dani kada ljudi neće shvaćati šta je to:
«To je spomenik mere i vremena koji će otkriti istinu onima koji znaju da čitaju. On će biti sagrađen u tvojoj sadašnjoj domovini kada za to dođe vreme.
Jer doći će dani u kojima većina ljudi više neće hteti ni moći da crpi svetlo i znanje iz viših izvora , nego će kao slepe krtice samo rovariti u materiji. I oni će sebi izgledati mudri. Neće imati unutrašnje svetlo i u svom neopravdanom ponosu imaće poverenja samo u svojih pet niskih čula.
U to vreme će ovaj spomenik govoriti i svedočiti o mudrosti Nebeskih. Za to vreme će on biti sagrađen i mudri će to istraživati, a razumni mu se diviti.»
Čini mi se da je to vrijeme baš današnje vrijeme i da se to sve to događa u Bosni na bosanskim piramidama. I baš sada, kao i tada kada sam pisao onaj prvi tekst osjećam gotovo kao da «kroz mene teku suze». Možda je najbolji izraz za opisati ono što osjećam. Te suze su baš čudna stvar. Znanstvenici bi rekli da je to proizvod lučenja nekih žlijezda. Meni se opet čini da su puno više od toga. Osjećam da je to jedna od stvari koja nas čini ljudima. Negdje sam pročitao da samo ljudi imaju sposobnost plakanja. Neki dan sam dobio nekoliko i-mejlova. To su oni mejlovi sa lijepim slikama i životnim porukama. U jednom od njih bila je poruka : «Želim ti ljubav i sreću da bi bio uspješan i suze da bi bio čovječan». Nisu li te suze zaista jedna od osnova čovječnosti, a ne samo produkt lučenja nekih žlijezda ? Kažu da su oči ogledalo duše, a suze ispiru oči. Onda je i duša čišća. U drugom i-mejlu su bile slike sa nekim kišnim kapima na prozoru. I te kišne kapi su baš čudne i kao da imaju nešto zajedničko sa suzama. Baš volim slušati kako tupkaju po prozoru dok pada kiša. Pa onda npr. snovi. Nije li to ono zbog čega živimo i što nas vodi naprijed ? I onda npr. smijeh, ljubav, seks.. I na kraju i ta muzika. Meni je to uvijek bio pravi misterij. Pustiš neku muziku i kao da te nešto ošine. I to je baš puno više od od običnog zvuka. Neki bi rekli da je to sve subjektivno. Kao da taj subjektivni svijet ne postoji ? Kako mjeriti snove ili osjećaje ? Ne čini li nas baš sve to skupa živima ? Kakav bi bio život bez svih tih stvari ? Baš bez veze ! Stare civilizacije su puno pažnje polagale baš na taj subjektivni unutrašnji svijet za razliku od današnje zapadne civilizacije koja sve promatra samo kroz izvanjsko.
U drugom e-mailu koji sam dobio bila je ova poruka:
«Zato što negdje duboko u sebi, svi mi znamo da najvažnija stvar u životu nije naša vlastita pobjeda.
Najvažnija stvar u ovom životu je pomoći drugima da pobjede. Čak i ako to znači usporiti ili izmijeniti vlastitu utrku.
Svijeća ne gubi svoj sjaj ako pali drugu svijeću.»
Gledajući listu tekstova na web stranicama Fondacije za istraživanje bosanskih piramida, koje su pisali različiti ljudi, a na kojem se već sada nalazio i moj tekst, činilo mi se da smo svi mi pisali baš samo iz jednog motiva: pomoći u otkrivanju Istine. Bosanske piramide su jedan dio te Velike Istine i otkrivaju se baš u onakvim vremenima o kojima su govorili oni Nebeski. Baš je lijep osjećaj kada drugome pomogneš upaliti svijeću. Moja svijeća svijetli sada i jače nego prije.
I na kraju, što ako tamo nisu piramide nego neke druge građevine ? Ima još nešto važno što na kraju moram napisati. Pišući tekst o bosanskim piramidama nisam se mogao ne prisjetiti svih ne tako davnih patnji u Bosni. Te piramide su gotovo postale bosanski san, nešto oko čega su se ljudi ponovno počeli okupljati. Zašto ne biti dio toga sna ? Pa čak i da se ti snovi ne ostvare ostati će povezanost među ljudima, i baš je to ono što je najviše potrebno. A druge piramide širom svijeta će i dalje svjedočiti o mudrosti Nebeskih. I zbog svega toga sam sretan što sam i ja jedan od tih, kako neki kažu, piramidiota.
