Piše: Ajdin Ahmetspahić
Da naša zemlja obiluje neobičnim fenomenima, prirodnim i vještačkim čudima, i nije neka nepoznanica… ili možda jeste!
Nekada smo u raskošu zvjezdanog neba, bogatim nijansama godišnjih doba, geometriji snježnih pahuljica, ponašanju insekata, medicinskim i drugim neiscrpnim čudesima biologije, vidjeli dokaze kreacije. Osjećali smo smisao postojanja kao svjesna bića unutar ovog matriksa kreiranog samo za nas da iz njega učimo, u njemu koegzistiramo i pripremamo naše duše za ono što je izvan svega toga.
Sada, sa svim distrakcijama kapitalizma i globalizma, više razmišljamo samo o sebi misleći da je nauka ionako objasnila sve što postoji.
Hipnotisani modernim tokovima života, tehnologijom, u jurnjavi za novcem i društvenim prihvatanjem, fokusirani na materijalnu dimenziju našeg postojanja, fizičkim karakteristikama nas i svih oko nas, svakako da nemamo vremena razmišljati o svim tim izvanrednim pokazateljima svete intervencije.
Uzmimo za primjer fenomen “pješćanih piramida” u Istočnoj Bosni. Nalaze se nedaleko od mjesta Miljevine, nekih 10ak kilometara zapadno od Foče, grada na rijeci Drini.
***
Vijugavi makadamski put od zadnjeg naselja vodi nas nekoliko kilometara uzbrdo. Iznenađujuće postoji i nekoliko manjih putokaza na svakih par kilometara, postavljenih na metalne strelice. Stižemo na mjesto, otprilike kilometar udaljeno od slijedećeg sela, Daničići. Proširenje s desne strane puta dovoljno je za parkiranje jednog većeg vozila. S lijeve strane ograda, manja tabla s informacijama i zaista impresivan pogled na stožaste kule različitih dimenzija koje se kupasto uzdižu nekoliko metara u vis. Mislim da je prva stvar koja privlači ipak njihova žućkasta boja kao kontrast okolnom zelenilu.
Dvadesetak metara dužine ove terase daje osjećaj da se nalazite u nekom kanjonu srednjeg zapada SAD-a. Tvrdi šljunak na podu nije klizav i pruža dobar otpor našim gumenim đonovima pa se radoznalo penjemo između šiljaka, opipavamo materijal i zadivljeno posmatramo formaciju. S druge strane terase nalazi se uvala tako da se piramide drže na ivici 30 metara duboke klisure.
Prelazimo s lijeve strane i stepenicama se penjemo iznad terase, prolazimo iza nje i sada jasno vidimo pravilno ocrtane orijentalno-pustinjske kupole s pozadinom bosanskih četinarskih šuma.
S nama je i geolog Richard. Tokom nekoliko minuta na njegovom licu se izmjenjuju emocije impresije, čuđenja i sreće, ali sada se uozbilji i poče da nam obrazlaže uslove i razloge nastanka ove strukture.
***
Prirodnim procesima erozije na ovom fluvijalnom, plavnom tlu nalaze se ne tako stari geološki sedimenti nataloženi na površini krečnjačkih stijena koje dominiraju ovim predjelom, a potiču iz mezozoika. Na vrhu ovih stijena naizmjenični slojevi blata i rastresitog šljunka su stotinama godina nagrizani i oblikovani kišom, mrazom i vjetrom. Otvrdjeli šljunak sada prekriva mekano blato koje se nalazi u unutrašnjosti te ga štiti od erozije usporavajući cjelokupni proces. Kišnica ispire mekani materijal i produbljuje terasu pa tako kreira deblju osnovu koja se sužava prema vrhu. Zato trenutno imamo špiceve od nekoliko centimetara do deset metara visine. Oni se mijenjaju tokom vremena. Neke će kule biti u potpunosti isprane dok će se druge tek pojaviti i postajati veće. Činjenica da se ova lokacija prvi put spominje prije nekih 200 godina dokaz je da ova geo-morfološki dinamična struktura nije tako stara, tj. da je fenomen “pješćanih piramida” posljedica nedavnih geoloških procesa započetih velikim poplavama.
***
Uredu. Imamo naučno objašnjenje. Elokventnim stručnim pojmovima moramo vjerovati, zar ne. Pa iako ne razumijemo sve, ima smisla, mora da ima. Ali, da li tu treba da prestane naše interesovanje? Da li to znači da je magija, koja se na prvi pogled učinila nadnaravnom, sada prosto nestala?
Sada kada znamo načine i procese unutar kojih priroda nadahnjuje samu sebe mi bismo trebali razočarano odmahnuti, skromno cijeneći priliku da gledamo jedinstveni prirodni fenomen na djelu, ali i ništa više.
Ako posmatramo pješćane piramide samo kao geo-morfološki fenomen, iz perspektive kritičkog uma, onda to nije ništa drugo do sasvim normalna pojava. Ali, razmislimo malo…
Sve oko nas su informacije, sve je znanje i sve nas čini bogatijima, ako ih znamo razumjeti.
Zar ovakav jedinstveni prizor nije dokaz svete geometrije? Kao što je svaka šuma magična, svaki kamen vibrira, svako tijelo okruženo aurom, tako je i svaki novi jedinstveni prizor tu da nas podsjeti na veličanstvenost kreacije izvan i unutar nas. Ovakvi prizori bi trebali da nas inspirišu za daljnja istraživanja samih sebe i svega oko nas.
Mi nismo samo jedinke koje bi trebale da prate standardizirani obrazac ponašanja već da izaberemo put, saznamo i iskoristimo naš jedinstveni potencijal kao bića koja samo jednim dijelom postoje fizički.
Kao što Majka priroda ne prati uvijek isti obrazac pa u sred bosanskih brda napravi našiljene zubce postavljene na vrh uzvišenja baš kao krunu njene genijalnosti.
***
Dok odlazimo Richard s osmijehom i u nevjerici odmahuje glavom kao da i sam vidi dublje od svojih vlastitih naučnih objašnjenja.
Galerija
