Piše: Mr. Sc. Drago Plečko
Patnja dolazi od pitanja „što bi bilo kad bi bilo?“, „što će biti ako će biti?“ i „što bi bilo da je bilo?“
TAJNA SVIH ZABLUDA JE U TOME DA ČOVJEK GOTOVO UVIJEK SLIJEDI ONO ŠTO JE UMU PRIVLAČNIJE PA MAKAR BILO POSVE BESMISLENO
Tendencija je uma oko svake ideje iznjedriti čitavu dramu koja se neprestano širi. Jer je konačni cilj svih živih bića neprestana potraga za – srećom. Koja bi trebala biti signal da smo na dobrom putu preživljavanja i da nema vidljive opasnosti. Nakorisniji smo procesu preživljavanja ako smo opušteni i sretni i prosudbe su nam objektivne.
Dalekosežno je to strategija Evolucijskog programa. Koja se mijenja u hodu ako ljudi ne mogu doseći to stanje prirodne sreće i prelazi na druge staze koje vode do društvene patologije.
U potrazi za tim ispunjavajućim osjećajem požar misli se širi nezadrživo i kada ne nalazi objekt sreće koji bi bio vječan, okreće se nagonski svijetu izvan s e b e i grozničavo kupuje, surfa internetom, kocka, drogira se, traži savršenu ljubav, čezne za slavom,
prepoznavanjem svojih kvaliteta u očima drugih, društvenim ugledom, bogatstvom a na putu do tog cilja ne preže ni od čega, laži, ljubomore, zavisti, taštine, pohlepe, nasilja…
Uskoro živjeti izvan s e b e postaje navika njegova uma. A lanci navike su tako slabi da ih ne primjećujemo i tako jaki da ih ne možemo raskinuti. I to je ta Velika Iluzija, Maya i kako je sve već zovu. Jer um NIKADA ne može doći do cilja koji je kraj Puta. I najveći znanstvenici umiru a da se sve nakon njih nastavlja dalje, prema novim realnostima koje će se izmijenjivati unedogled. Ko i iza nas.
Možete tu stalnu namjeru uma da slijedi ono privlačnije testirati i na sebi. Kako raste broj informacija u svim medijima normalno je da raste i broj obmana. Očitih. Propovjednici o kojima zapravo ništa ne znamo mirno tvrde da vide vanzemaljce i razgovaraju s njima, drugi su na ti s Bogom a treći „znaju“ da su sva znanstvena dostignuća zavjera protiv čovječanstva, nečija „agenda“. Što su ti likovi bizarniji privlačniji su umu koji se nada da je konačno pronašao nešto izvanredno, fantastično i zaista uzbudljivo. Um ni suočen s nepobitnim dokazima da je nešto nemoguće neće u svojoj vjeri posustati.
Prva, makar i jedina misao, mehanizmom nasljeđa cijele vrste, automatski aktivira tri pitanja – „što bi bilo kad bi bilo?“, „što će biti ako će biti?“, i „što bi bilo da je bilo?“ – pa tako ne dolazi do spontanog uranjanja u dubine naše svijesti gdje se krije konačno blaženstvo i jedina sloboda. Umom krećemo instinktivno na put traganja za odgovorima koji postoje samo u beskonačnosti. Neurobiološki kompjuter zvani mozak neće nikada dovesti do konačnih odgovora već će samo otvoriti beskonačni broj NOVIH pitanja.
Većina modernih duhovnjaka, motivacijskih govornika i osobnih trenera se oslanja na ideju „biti u sadašnjem trenutku“ no, uz one koji mogu osjetiti takovo nešto ima puno više onih kojima je to malo teže.
No, postoji drevna budistička metoda koju su dogradili neki autori na Zapadu i zove se „svjesno hodanje“. Od nekoliko verzija ću odabrati onu koja je najugodnija a to je 20 minuta dnevnog hodanja kod kojeg se treba nenaporno držati pažnja na dodiru tabana s podlogom po kojoj hodate. Vrlo brzo ćete primjetiti da možete tu pažnju održavati neprekinuto i osjećaj se stapa u jedan jedinstveni. Vi ste dakle svojom odlukom zakovali svoju pažnju na isti osjećaj. Vi. No, uz to ćete primjetiti da se i dalje roje vaše misli, iskaču nekontrolirano iz nekog izvora. To je trenutak kada trebate osjetiti da onaj koji je stalno svjestan dodira s podlogom nije isti onaj ko ima te misli. Ako ih ne možete kontrolirati jer iskaču nasumično – čije su to onda misli?
Kako možete makar naslutiti da imate pristup razini na kojoj možete unutar granica svojih mogućnosti upravljati svojim životom, ovim sadašnjim i prolaznim?
Prvi ću način nazvati „paketima“, neobičnim fenomenom kojeg ćete postati svjesni kada kroz svoj život potražite niz imena i okolnosti koje se, gotovo identične, pojave kasnije u životu. Različite ali i iste. Kada se toga „prisjetite“ znati ćete o čemu govorim.
Drugi je način metoda „prve misli“. Za to treba malo više vremena jer se morate, kada razmišljate o rješenju nekog problema koji može biti i vrlo važan za vas, osloniti na prvu misao koja je iskočila u vašem umu. Ako dovoljno puta u relaksiranom stanju ili neposredno prije utnonuća u san postavite bilo koje pitanje – prva misao će uvijek biti pravi odgovor.
Važno: nećete to postići odmah jer vam se žuri, niti ako to
doživljavate kao zabavu ili ne vjerujete u moć vlastite svijesti. To je stvarno okretanje prema unutra i već prvi efekti će biti pokazatelj da rastete. U smislu onog što danas zovu „osobni razvoj“.
Slika: Byron Katie, jedna od rijetkih prosvijetljenih Zapadnjakinuja, autorica sistema The Work
