STRAH OD KOPANJA – Esad Bajtal

Zašto protivnici Piramide, ako su zaista uvjereni da je nema, traze zabranu njenog iskopavanja? cega se boje?

S obzirom na gornji citat, cijelu priču o jednom potpuno legitimnom, ali metodološki neprincipijelnom sporu oko Bosanske piramide sunca, valja započeti neizbježnim logičkim pitanjem:

Čega se boje?

Njima bi, ukoliko su u pravu, ne zabrana, nego upravo iskopavanje trebalo ići u prilog. Jer, ne može se iskopati ono čega nema. I obrnuto: iskopati nešto moguće je samo ako «to nešto» – već postoji. Ali, zbilja svijeta je, u svojoj nedokučivoj kompleksnosti, uvijek nešto više i nešto manje od onoga što je kodificirano logikom i jezikom «zdravog razuma». Na tragu rečenog evo jedne kratke, zanimljive i istinite priče:

Naime, samo nekoliko dana nakon izjave u Danima, sada u jednom prilogu TV PINK (25.05.2006) na pitanje novinarke da li je bio na piramidi? prof. Govedarica sasvim nekonzekventno odgovara da «nije bio i ne želi ići», sve «dok mu se ne pruži više dokaza o njenom postojanju». Dakle, paradoksalno, ali prof. Govedarica, traži dvije logički sasvim inkompatibilne stvari:

1.) «više dokaza»; i istovremeno,

2.) «zabranu kopanja» (koje jedino može pružiti tražene dokaze). Prevedeno na jezik gore navedene priče, prof. Govedarica skolastički dosljedno traži da mu se kaže koliko konj ima zuba, istovremeno zabranjujući bilo kome da konju otvori usta i prebroji zube.

Otuda pitanje: čemu strah od kopanja ukoliko nam je stalo do stvarne istine arheološke i povijesne zbilje naših prostora. Istina traži jasne materijalne dokaze i protudokaze. U tom smislu valja podsjetiti da naučne teorije nisu izvodi iz posmatranja, već su otkrića – nagađanja hrabro stavljena na probu, s tim da se odbace ukoliko se sukobljavaju sa posmatranjima; sa posmatranjima koja su rijetko kad slučajna, već se po pravilu poduzimaju sa određenom namjerom da se neka  teorija provjeri postizanjem, ukoliko je to mogućno, odlučnog pobijanja (R.K. Popper).

Međutim, dominantna karakteristika podanika tzv. «zatvorenih društava» (tj. društava oktroiranih istina), je snažan instinktivni otpor prema svemu novom i nepoznatom. O veličini i snazi tog otpora najbolje svjedoči činjenica da, nerijetko, čak ni formalna pripadnost akademskoj zajednici, (diplome, institucije certifikati…), sama po sebi, psihološki nije dovoljna da se pojedinac uspješno odupre ovom instinktivno vrlo neugodnom strahu od nepoznatog. U tom kontekstu univerzitetska diploma se nerijetko pokazuje kao «formalno pokriće za status u malograđanskom društvu» (I. Mandić), i nema uvijek neophodnu i predpostavljenu intelektualnu težinu tj., «znanje» koje bi trebala da garantuje.

I upravo tu nastaju problemi. Ako «znanje mijenja svog nosioca» (Hegel) u pravcu više intelektualne otvorenosti spram još neotkrivenih mogućnosti Svijeta, onda, izostanak te mijene, baca hegelovski lošu sjenku na njegov znanstveno-istraživački kredibilitet. Zato bez radikalne transformacije intelektualnog i uskofachovski dizajniranog habitusa formalnih vlasnika diploma, tj., bez mentalne tranzicije zatvorenog (nekritičkog) u otvoreni (kritički) um, nema ni istraživanja ni nauke, a, u našem slučaju – ni Piramide.

Ukratko, moraju se imati argumenti i za «ima-», i za – «nema Piramide». Postojeća povijesna i arheološka znanja na koja se nes(p)retno pozivaju Osmanagićevi oponenti, sama po sebi nisu dovoljna za sprečavanje (zabranu) njegovih terenskih istraživanja i poricanje postojanja Piramide. Čak, i ako je – nema!

U mjeri u kojoj se zakoni matematike odnose na stvarnost nisu sigurni; u mjeri u kojoj su sigurni ne odnose se na stvarnost, kaže Einstein.

Ništa novo.

Svojevremeno, Tesla je vodio mučnu, tešku i neravnopravnu bitku; bitku za dokazivanje elementarne istine koju danas zna i osrednji bh srednjoškolac.

Tako se i dogodilo.

William Kemler bio je prvi čovjek u povijesti smaknut na električnoj stolici.

Jedan od protivnika Bosanske piramide sunca, piše da nije upitno «kako neko može obično prirodno brdo proglasiti za piramidu», nego «kako je moguće da neko u to povjeruje». A zatim igrajući na «zdravorazumsku» nekritičnost čitalaca dnevne novine, patetično uzvikuje: «zar smo baš toliko naivni da u jednom običnom prirodnom brdu vidimo piramidu…» (Cf. Salmedin Mesihović: Marš sila pseudonauke, Oslobođenje, 12.11.2005.).

Time autor ovog patetičnog pitanja, bolje poznavaoce povijesti znanosti asocijativno uzorno podsjeća na strukturalno identičan, i spoznajno porazan događaj odigran na zbrkanom polju evropske astronomije XVIII stoljeća.

Prije dvjesto godina Francuska akademija nauka, formira specijalnu komisiju da ispita brojne i neobične priče o padanju meteorita. Nakon silnih razgovora, Komisija pod predsjedništvom «velikog Lavoazijea», dolazi do zaključka da «kamenje ne može padati s neba pošto ga tamo nema». I poput S. Mesihovića, sva u čudu, pita «kako je moguće da u našem prosvijećenom vijeku još uvijek ima toliko praznovjernih ljudi da vjeruju kako kamenje pada s neba». Tako je jedan fizički opipljiv i praktično provjerljiv fenomen, sa objektivne, svjesno ili ne, prebačen na subjektivno-psihološku ravan, postajući fantom-problem oko koga se, tobože, spore oni «koji vjeruju» i oni koji «ne vjeruju» u njegovo postojanje.

Danas, međutim, gornji promašaj Francuske akademije nauka, zapadna znanost navodi kao «još jedan primjer o periodičnom trijmumfu neznanja čak i u jednom 'prosvijećenom vijeku'» (E. Tomas, New York, 1973.). A, ruska literatura uzima ga kao slikovito poučan primjer koji je «za desetine godina usporio razvitak nauke o meteoritima» (V. N. Puškin, Moskva,1976.).

Kako razumjeti navedeni slučaj kardinalnog promašaja grupe francuskih akademika?

Psihološki govoreći, na djelu je nedostatak one samokritičnosti kojoj nas uče antički filozof Sokrat («znam da ništa ne znam!») i stari kineski mudrac Lao-Ce («ko zna da ne zna, najviši je!»). Dakle, tragom te sokratovsko-lao-ceovski prosvijetljene samokritičnosti (interpretirane kao epistemološki imperativ i praktično-istraživački regulativ svijesti koja je dokučila neprijatnu istinu nesavršenstva ljudskog znanja), valja nam stalno učiti, tragati, istraživati; i, istovremeno, već dostignuta znanja uvijek iznova, popperovski nemilosrdno, stavljati na probu opovrgljivosti.

Drugog puta u nauci nema.

Dakle, ono što danas znamo iz povijesti i arheologije, nije sve ono što u povijesti i arheologiji može da se zna. I ima još puno toga ne(s)poznatog što kopanjem i radom tek treba da se s(po)azna. Bez stalnog iskušavanja opovrgljivosti trenutno važećih spoznaja, egocentrički uspavana znanost se dogmatizira i neosjetno klizi u svoju suprotnost.

Jedini spasonosno smislen odgovor na tu vrstu realne opasnosti, podrazumijeva uvođenje «u igru» principa moralne dosljednosti i intelektualne odgovornosti. Jer, «kao što je čovjek općenito odgovoran i za svoje neodgovornosti, tako je i intelektualni uljez odgovoran za svoju plitkoumnost i duhovnu perverziju». (K. Prohić). Prema tome, sve one grupne peticije potpisivane protiv Piramide (vidi «Start», br. 194) samo su neprincipijelni način izbjegavanja upravo te odgovornosti. Još tačnije: peticija, kao grupni čin, je neetički i u znanstvenom smislu nevješto prikrivan vid intelektualne neodgovornosti i krajnje amoralan pokušaj njenog društvenog razvodnjavanja u jeftinoj podjeli s drugima.

Zamislimo sljedeću sliku:

Svi stanovnici nekog grada od svog rođenja nose zelene naočari. I svi sve vide isto: zeleno. I svi tvrde da je stvarnost zelena. Međutim, uprkos tog horskog konsenzusa, njihova (i naša) stvarnost nije zelena, nego je njihove zelene naočari – boje u zeleno (F.D. Peat).

Naravno, problem Piramide je, ljudski i civilizacijski gledano, nešto mnogo kompleksniji i, semantički čitan, u etičkoj ravni znanosti (profesionalna etika), projicira se kao vrlo složen i racionalno višedimenzionalan:

što svi ti kritičari ne nude nikakve ozbiljne dokaze za svoje tvrdnje.

što Osmanagićevi oponenti ne smiju, ili ne žele da izađu na teren.

materijalnim dokazima na terenu.

traga za novim (konačnim) dokazima.

Istovremeno, sami oponenti i bez ikakvih konkretnih protudokaza traže od javnosti da im bezuslovno i «na bijelo», vjeruje.

I upravo zato, na osnovu onoga što je već sada evidentno (što se dā vidjeti na terenu) – Piramide ima! I biće je sve dotle dok dosad viđeno (evidentirano), ne bude opovrgnuto  znanstveno relevantnim argumentima. Na tragu te evidencije, ja sam «za» Piramidu, ali isto tako (da ne bude nikakve zabune) za puno ljudsko, i znanstveno-legitimno, pravo njenih protivnika da budu – «protiv» Piramide. Uz samo jedan uslov: da svoje «protiv» potvrđuju deiktički (kopanjem i materijalnim dokazima «da je nema»), a ne demagoški (zbunjivanjem javnosti napadnim traženjem zabrane kopanja i istraživanja).

  Download 126 kb