Um ti je dan

Piše: Darko Žlebnik

Posljednje utočište čovjeka njegova je misao. I ako se ta misao temelji na zdravom razumu, to utočište ti nudi barem dostojanstvo, ako ga se već ne može pojesti ili si sa njime kupiti kobasice. I baš zdrav razum se čovjeku miće ispod nogu kroz dogme, religiju, tradicije i niz drugih stvari pomućenog razuma kojeg nemilosrdno potpiruju religije, mediji, politika, a nažalost i znanost.

Dobro i zlo su pojmovi koje je čovjek prihvatio kao nepobitne činjenice. A jeli tome u istinu tako – dali stvarno u osnovi postoji dobro i zlo?

Samo na zdrav razum treba se osloniti i ta dogma također u trenu nestaje. Zdrav razum kaže, da se u prirodi naprosto dobro i zlo ne bore međusobno, već da u prirodi vlada – mora vladati! – suradnja, uzajamnost i skladnost. To je etika prirode, ili točnije kozmični red. No čovjek si je zamislio da to za njega ne vrijedi. Uvjeren je da u osnovi postoji dobro i zlo, a u stvarnosti bije se boj izmedju istine i laži – dobro i zlo su samo posljedice. Dakle još jedna, u beskonačnom nizu čovjekovih zamjena uzroka i posljedice. Zagovaranje laži i vjera u laž izvori su svih nepravdi, nasilja, nesreća i tragedija, kako kod pojedinca tako i u društvu. Već četverogodišnje dijete pomoću laži izmiče kazni, djevojke svakomalo boli glava, muški zataje pokoju čašicu… i tako je već tisućama godina.

A kroz milenije dosta se toga nakupi. Ni u snu si ne možemo predstaviti kako te sitne svakdanje laži vremenom imadu sudbonosni upliv na civilizaciju općenito. Naime baš te male laži i neizrečene istine malog čovjeka uvjek su koristili veliki dečki za svoje velike laži. Veliki dečki su hrabriji, riskiraju mnogo više, zato mogu postati grosisti laži, a malome čovjeku velikodušno prepuštaju sve te njegove sitne laži i posljedično sitne koristi od toga. Na taj smo skoro neprimjetan način dogurali taj naš civilizacijski kotač do stanja gdje možemo bez dubokog razmišljanja utvrditi da se je čovjekov smisao za “istinoljubivost” iznakazio u lažno tumačenje svega o svijetu i povijesti. I to baš svega – bez izuzetaka. Rekli smo već – u tisućama godina dosta se toga nakupi.

Jedna od posljednih velikih laži jest problematika globalnog zagrijavanja. Ako bi ljudi bili svijesni činjenice, da zvanična znanost nije u službi istine, vrlo bi brzo sagledali i tu manipulaciju. Prije nekoliko godina na veliko se govorilo o emisiji CO2, ali su režiseri tih manipulacija zbog argumenta sa strane prave i ne »zvanične« znanosti promjenili riječnik i po novome je opet moderno govoriti o globalnom zagrijavanju. Ne stoji ni jedno ni drugo. Baš suprotno. Zemlja je u fazi laganog hlađenja. To je provjereno toliko puta da se više i ne može, no zvanična znanost i režimski mediji moraju tjerati svoje. Ostavimo i jednu i drugu znanost i prepustimo se zdravome razumu. U zemljinoj atmosferi ima oko 0,6% CO2, a većinu toga proizvedu mikroorganizmi fermentacijom. I u oceanima je tih mikroorganizama za sada sasvim dovoljno. Povećanim ribolovom prije bi se povećao udio CO2 u atmosferi, nego li svim drugim čovjekovim aktivnostima. No maestro lažli imenom Al Gore primi čak Nobelovu nagradu za proširivanje te laži.

Zemlja je ženskog roda i luckasta je. A kako bi – pitam – mogla biti luckasta, ako ne bi bila živa?

Ajoj! – ovaj je poludio, konstatirati će mnogi. Mnogi? Većina. I baš to je žalostno. Da većina ljudi ne zna ni to od čega smo, od čega je planeta na kojoj živimo. Dakle još jedna istina koju su nam prešutjeli. Zemlja je živo biće obdareno potpunim skladom i inteligencijom. Zemlja je kozmos u malome, jedan od milijarde milijardi oblika usporene svjetlosti, kao što smo to mi, kako što je to računalo u kojeg kucam ta slova, kao što je to stolica na kojoj sjedim, kao što je to sve oko nas, kao što je to sve u kozmosu.

Da, da – i to su nama zatajili.

Ali, moliću vas, nemojte mi predbacivati neodgovoran odnos prema prirodi. Posljednji sam na tom svjetu kojeg ne brine naša planeta i priroda. I sa tom izjavom nisam deklerativan i ne tražim koristi i slave kao što to čini Al Gore. To znadu sve biljke u mome stanu, to znadu svi malo stariji vrganji koje uvijek rađe ostavim za buduća pokolenja, nego li da ih metnem u košaru, to znadu potočić i hrast sa kojima redovno popričam, to na kraju krajeva znadu sve mačke uzduž ulice, da o susjedovome psu i ne pričam. Ne fotografiram prirodu, nego u njoj uživam onog trena kada sam sa njome. I nigdje ne vidim laži, znači ne vidim ni zla.

A što je napravio čovjek? Svoj prirodni smisao zamotao je u najgoru i najuobraženiju laž i postavio sebe za mjerilo svih stvari, smisao i sol zemlje, krunu svijeta. No već smo rekli, zemlja je živ organizam i na granici je izdržljivosti od obožavatelja samo jedne istine: ja, mene, meni, moj.

I netko mora napraviti kraj tom stanju bez logike, reda, povezanosti, obaveza, odgovornosti, a prije svega stanju bez zdravog razuma.

“Zašto kraj?” zabezeknuto će pitati sedam milijardi duša.

“Zato,” odgovorila bi Zemlja, “jer vas je toliko pitalo.”

I baš to će se dogoditi – uskoro. U stvari to se već događa, no lažljivi i lakovjerni skupljači malih koristi kao što jesmo, to ne vidimo. Malo tko je uz one koji nam žele otvoriti oči. S lampom traži junaka koji bi želio čuti, štoviše, koji bi želio razumijeti one koje su imali dalekovidne oči i nisu se priklonili religijskom, posebno krščanskom moralu – toj najvećoj nečistoći i lažljivosti čovjekovoga uma, koji već tisućama godina izmiće biti svega prirodnoga i koja se kao neprirodan priljepio uz čovjekovu bit kao zakon. Nađite mi junaka, koji bi želio razumjeti one koji su znali razlikovati izmedju potreba i htijenja, koji su govorili o velikodušnosti, koji su upozoravali da je na planeti svega dovoljno osim za pohlepna htijenja.

Razumijem, nije nam baš do čitanja velikih umova prošlosti. Možda su čak i preteški za razumjevanje. Ali imamo i sada hrabre momke koji nam na vrlo jednostavan način govore istinu. Nažalost ne čujemo ni njih – nema vremena. O, da, da – za režimske medije i žuti tisak uvijek se nadje vrjeme, ali tamo nećemo naći vijest o nasilnoj smrti austrijskog geologa dr. Siegfieda Tischlerja, koji je previše glasno govorio: “Recimo konačno ljudima da nafta nije iz fosilnoga porijekla, nego da nastaje i sada kao rezultat protoka vode kroz određene slojeve tla: Zalihe nafte su praktično neograničene.” To su izmedju drugih dokazali i ruski naftaši koji su poslije 20 godina opet otvorili iscrpljenu bušotinu – evo ti ga na! – opet je puna. I oko vode ima zvanična znanost puna usta takvih i drugačijh pretnji, ali siromaci ne znaju ni što je to voda u biti. Dr. Masaru Emoto i još puno ruskih, nemačkih, austrijskih… znanstvenika kažu najme slijedeče: “Konačno možemo sa velikom sigurnošću odgovorno reći da o vodi ne znamo gotovo ništa.” Da ne spominjem Teslu, koji je prije više od sto godina eksperimentalno dokazao da uopće ne trebamo nikakvih hidrocentrala ili pak atomskih centrala – energija je sve vrjeme sveprisutna i besplatna. Da isto tako ne spominjem da nam nafta i nije potrebna za namjenu koju najviše koristimo – motor na vodu poznat nam je već od 1936 godine i na taj način se veselo vozi već puno ljudi, a zvanična fizika nas uvjerava da to nije moguće. U praksi je dakle moguće – u teoriji pak ne.

Fino, jel´da?

Jao, koliko bih još toga mogao nabrajati, ali se bojim da bi za nabrajanje svih naših zabluda i laži bilo premalo nekoliko knjiga. A šta to ljude brine. Glavno je da mogu u potrošačkim centrima gledati ono što nemaju i neće ni imati, da mogu uz pivo navijati za svoj klub, da mogu blesaviti o dnevnoj politici i aferama, da mogu motriti na susjeda i njegovo – kako god, ne radimo drugo do pišemo po diktatu, uz masne naslove sa gnušanjem čitamo o kradljivcima gusaka i već ih unaprjed osuđujemo, a u dubokoj biti ne radimo drugo nego da se kroz čitanje novina dokazujemo po kloaki potištenih želja i ideja velikih momaka, njihovih bolesnih nagona, nejasnih osjećaja i nadražaja, čudnih izazova i maštanja.

Sve je to postignuto razuzdanim i nemilosrdnim širenjem straha, ograničavanjem i dogmama, što je ljude potpuno odvojilo od vjere u svoju moć i stvarnost, te ih na taj način otuđilo jedno od drugoga.

Taj se proces odvija već tisučljećima i djeluje kroz sakrivanje pravoga i silovanjem s krivotvorenim znanjem, u ime religije, domoljubja, nacije, rase, bogastva, razreda i svih ostalih načina raslojavanja i razdvajanja. I pošto je naš svijet samo odjek toga što smo postali i što se dogadja u našoj savijesti, ne može biti drukčije nego što je.

Ali! – gospodo! – “Um ti je dan,” pjeva slovenski pjesnik. I ako bi ljudi samo za tren zastali uz taj stih i ako bi bili svijesni osobne i ne nacionalne slobode, ako bi tu slobodu i živjeli poštujući osobnu slobodu, a ne slobodu države i ostalih institucionalnih veličina – eto! – tada bi bili svijesni svoje moći, svijesni osjećaja dostojnosti i dostojanstvenosti u prirodnome i osjećajnome te bi to savjesno i predstavljali.

Kako smo blizu ili daleko od toga? Jedna od posljednih studija dr. Chopre kaže da čovjek prosječno okreće 60 tisuća misli na dan. Na žalost je 95% tih misli nalik mislima od jučer. Jeli onda čudno da se naša realnost ne može primjetno promjeniti?

Ali! – gospodo! – još jednom: “Um ti je dan!”

Da završimo: “Povijest,” kaže Marx, “nije nikakva individualna osoba koja upotrebljava ljude za postizanje svojih ciljeva. Povijest nije ništa drugo nego djelovanje ljudi koji pokušavaju doseći svoje ciljeve.”

Tu je misao napisao u svojim ranim spisima: Sveta družina. Itekako je majstor u pravu, vražje u pravu. U praksi to znači da već nekoliko tisućljeća postoji kompleksan sistem sa klerom na čelu, koji nacrtno i promišljeno radi na tome da drži čovjeka u povijesnoj zabludi. Odgoj i učenje, institucionalne religije, filtriranje znanja od strane zatvorenog kruga znanstvenog establišmenta, mediji, ruganje starim saznanjima, sakrivanje ili krivotvorenje starih knjiga, te upravljanje mitovima i legendama su s najhladnokrvnijom lošom namjerom namagarčili čovječanstvu za istinsku povijest. Da, dobro ste čuli – namagarčeni smo. Ali magarac neće dva puta na led – a čovjek? – koliko se velikim momcima poželi. Očito.

Tako zvana ˝Zvanična povijest˝ je dakle najtemeljitija laž koja je bila ikad zasnovana i u biti je samo jedno apsurdno propagandno blebetanje. A da ironija bude veća – već nam u djetinjstvu govore da je povijest naša najbolja učiteljica.

I kada smo već kod učiteljice tu u blizini trči i znanost. A i u njoj ima toliko laži i besmislica da se duboko sramim pred unucima.

Zvanična povijest: blebetanje kao što je već rečeno;

Zvanična geologija: hrpa laži;

Zvanična arheologija: više manje blebetanje (Zvanična egiptologija: fuj na kvadrat);

Nafta nije fosilnog izvora;

Materija ne postoji;

Teorija evolucije: pogrešna;

Teorija relativnosti: pogrešna;

I fiziku treba postaviti sasvim na novo;

…i tako dalje i tako dalje u svijetlu budućnost znanosti koja nije u službi istine.

Ponovimo: Neizrečene istine naroda uvijek su iskorištavali veliki momci za svoje velike laži.

Ali – pitam – zašto ne varati ljude koji žele biti varani?