Još jedno toplo, vrelo ljeto, uglavnom čitam i bilježim. Đino Đivanović osvrnuo se na poetski ciklus Čitajući Verlainea:
Poezija koja objedinjuje više perspektiva lirskoga subjekta s kojima i iz kojih komunicira na jednako uvjerljiv i poetski suveren način, pritom odišući lirizmom i refleksivnošću, u najboljoj maniri stilskih koordinata s kojima se u nizu oblika citatno dodiruje, a opet prepoznatljivo motivski oslobađa one fenomene koje autor na brojnim planovima i u drugim uvjetima i formama istražuje; ženu, zemlju, geografiju ljubavi, tajnu skrivenosti, vječnost, mjesto. Spomenuti topos čini mi se neobično zanimljivim, naravno, imajući na umu i kontekst koji se neovisno o poeziji rastvara pred čitateljem koji je upoznat sa simboličkim ali i realnim univerzumom u kojem autor i njegova poezija egzistiraju. Upravo je taj jedinstveni “prostor” poezije kao ostvarenja viših i neuhvatljivih oblika misli i jezika, autonomna zona istraživanja i zaumnosti u kojoj se iste one teme otvaraju u drugačijoj, novo/staroj beskonačnosti. Jer kao što granice ne mogu postojati na od Neba skrojenoj Zemlji, tako ni riječ ne može poznavati obod unaprijed dogovorenog smisla tj. redukcionističkog govora o Svemu. A Sve je jedno pa tako i glasovi naši svakidašnji, kojima se naposljetku, uvijek sami pred Svijetom i pod Zvijezdama (jedni drugima) ispovijedamo.
2. srpnja 2016.
Stoga, za ljubitelje poezije, još jedan ciklus poetski, Veritas in Caritate. Prvi (I) dio objavljen je u časopisu Osvit (br. 81-82, 2015), Mostar, drugi (II), ovdje, prvotisak je. Citiram Barbaru Marciniak, koja je kazala: „Seksualnost je ključ. To su vrata ka većim realnostima svjesnosti. To je veza sa višim frekvencijama. Seksualna vibracija je naša veza sa kozmičkim identitetom, ali je cijeli koncept kompletno pogrešno prihvaćen i izgubljen.“ Pritom, „ljubav je ključni element, svemir se sastoji od ljubavi.“
21. 7. 2016.
