Tko zna kada je to bilo? Nitko ne zna. Samo se zna da je bilo.
Dlakavi podzemljari najprije su se užasnuti sklonili u svoje rupe i iskope. Kad je strah s vremenom jenjao, počeše virkati put ljubičaste kiše. Kad je posve jenjao, onda potomci sebi priuštiše da se ovim čudom ne prezačude. Da ga prihvate kao nešto neupitno – poput svitanja-i-sutona. Da zaplešu s laticama, pod laticama, na laticama. Da stvaralački vitlaju svojim tijelima i glasovima, a usred već poizrasloga cvijeća i drveća. Bili su to prizori groteske i poezije, neuklopivi u mašte kasnijih naraštaja.
I kad je prošlo deset, pa i pedeset tisuća godina, zemaljci su se nastavili reda radi čuditi, ali poslije stotinu i više tisuća godina slijegalo se ramenima i mrmljalo: "Pa dobro, što tu ima neobično?"
Laticama ne bijaše milo slušati takve misli i riječi. Po zapovijedi nebeske ruže, one su se predano trudile da u zemaljcima održe ushit i užitak, radoznalost i pitanje. Da prozovu u njima njihovu srodnost s neobjašnjivim. Da razvežu njihovu maštu i moć spoznaje.
Čuđenje se u zemaljcima uskoro umorilo od pokušaja da preživi.
U nebesima počeše vijećati što i kako dalje. Jedna se latica dosjeti što bi valjalo učiniti da zemaljski zanos ne klone – bar ne tako brzo – u bezbojnu naviku. Predloži latica da se u padu na tlo, sad već dobrano prekriveno slojevima zemlje, sačini neki prepoznatljiv znak – primjerice, trokut. Ili krug. Ili da se isti iscrta na polju guste, složne trave.
Nebeska ruža odobri prijedlog, i latice se nedugo potom posložiše u istostraničan trokut, a na zelenoj ravnici i na žutomu žitopolju. Zemaljci su opet dolazili da se čude i klanjaju znaku s neba. I sami počeše crtati trokute i krugove na pijesku, u kamenu, u glini.
No s vremenom je i ovo počitanje jenjalo. Visinska geometrija postala je nešto poput obične neobičnosti u očima zemaljaca, baš kao i sunčevi uranci i zalasci, baš kao i mjesečina, smrt i rođenje… i trokut je uskoro zarastao u travu zaborava.
Onda je druga latica predložila da se sačini troprotežan lik, uzmimo, piramida. "U redu", složiše se trilijuni ostalih, na čelu s majkom ružom.
Udariše padati još gušće, godinama. Očima novih naraštaja oluje latica bijahu tako svakodnevne, da su postale nezamjetljive – nevidljive poput zraka. Tako da su latice mogle u miru i sabranosti izgraditi piramidu – visoku, moćnu, naoko ukopanu u zemlju i naoko sagrađenu od tvrdih i teških kamenih greda. Piramida je bila zadrhtana na četiri strane, a iz vrha joj se izvijao miris nadahnuća i obnove. Jednoga je potresnog dana grunula u vidno polje stanovnika zemlje, kao već svršeno i savršeno graditeljsko djelo, ne-zna-se-čije.
I opet su zaredali pohodi zatravljenih i smjernih. I jer se ovaj puta nije radilo o prirodnoj pojavi kakva je kiša (pa bila ona i kiša latica), jer se ovaj puta radilo o izrazito izmišljenu i u prirodi neviđenu obliku, k tomu opipljivom, neki se zemaljci trgnuše i odskočiše u sebi uvis, u predjele homo sapiensa. Na nebesima se pljeskalo. Preko noći jedan je broj zemaljaca stresao sa sebe preostale dlake. Otpustio kanđaste nokte i groktaje, mumljaje, urlaje. Kralježnice im se uravniše, prednji se udovi skratiše. Preko noći se takvima proširio zor i obzor. Osjetiše se prozvanima da izmjere, prouče, protumače ovu i svaku sličnu pojavu. Da otkriju svezu između sebe i nje. Između sunca, mjeseca, groma i nje i njih. A pojava se, razdragana, stala množiti od istoka do zapada.
Majka ruža na trenutak je odahnula.
Od ovih, naglo uvis trgnutih, izdvoji se onda još osobitija rasa i klasa ljudi – posebnici, stručnjaci, znalci, učeni tumači, propovjednici, predvodnici, uglednici. Takvi postupno zavladaše vidicima i mislima ostalih. Onda dobar dio njih proglasi latice mitom, a mit, opet, bude imenovan izdankom neukosti, straha i zaostalih naslaga podzemljarstva. To je dovelo do posvemašnjega i konačnoga sljepila u odnosu na latice.
Oni rijetki koji su još uvijek tu i tamo viđali zabranjen prizor, smatrali su da ga uistinu ne vide. Ta je osujećenost nadalje dovela do pometnje u skladu i razvitku vrsta. Neke vrste izumriješe, neke se izopačiše, neke se pod zemlju vratiše. Neke zamijeniše ruke za peraje, za krila, za prednje šape.
Zamalo, i stadoše stasavati samouvjerene škole i sveučilišta, gdje se diplomiralo i doktoriralo na ljudskoj neukosti i na sporohodnoj evoluciji moždana. U ranija, manje stvrdnuta vremena, nudili su se predmeti poput piramidologije, numerologije i paralelologije, fenomeni ravnomjerja, slučaja, neslučaja, bezuzroka i iznimke.
Trajalo je to tisuće i tisuće godina.
Ostaci čuđenja polako su se i neumitno trošili, sušili, tanjili, manjili. Čuđenje više nije nalazilo stvar, biće, pojavu, zbog koje bi sebe moglo smatrati važnom ljudskom sposobnošću. U vrijeme sve žešćih znanstvenih pothvata latice su napokon sustale – odustale su od padanja i nadanja. Jedino je piramida stvrdnuto opstala, poput uskličnika čiji je upitnik uredno nepostavljen. A čuda su uskoro bila zakonom zabranjena, zdravim razumom ismijana, nečuda su pak preporučena kao sigurnosni pojas za nesigurne.
Onda su se jednoga dana na zemlju spustili istraživači nezemaljci. Bijahu besprijekorno presvučeni u zemaljce, da bi se izbjegao sukob i pometnja. Zadivljeni su krstarili zemljskim divot-šarenilom, čudeći se širom i daljom. Divili su se oceanima, planinama, cvijeću, slapovima, munjama, mravima, orlovima, vulkanima, mjesečini. Na njihovoj je planeti, naime, vladao jednoličan i nepomičan krajolik, pa ih je obilje raznolikih zemaljskih prizora potresalo do radosne iznemoglosti.
Kad su naišli na piramidu, ostadoše bez glasa i daha. Onda su sazvali vijeće da bi se dogovorili oko poruke koju će poslati matičnoj planti. Trebalo je najprije odrediti i potom izvijestiti koje je najveće čudo-ljepota-i-moć, s kojom su se sreli na zemlji.
Mnogi od vijećnika rekoše: piramida, s vrhunskim mirisom.
A drugi rekoše: najveće je čudo ravnodušnost zemaljaca, alias ljudi, prema čudima-znanjima-i-ljepotama.
Zemaljci pak nisu znali prepoznati nezemaljce u svojim redovima. Tek tu i tamo neki posumnjaše, a sumnju su im izazivali upravo prizori čuđenja i divljenja samih neopreznih došljaka.
No s vremenom i to nezemaljsko čuđenje poče nekud trnuti, trunuti, malaksati. Te i oni postadoše ravnodušnici, a potom i samozaboravnici. Njihovi potomci, to jest, mješanci, proglasiše slutnju o nezemaljcima bolešću, naime, ispadom neodobrena uma.
(Bgd, 5. 3. 08.)
