Jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnika, pjesnika i scenarista Abdulah Sidran, čije je književno i društveno djelovanje obilježilo savremenu kulturnu historiju Bosne i Hercegovine, u svojoj knjizi „Oranje mora“ posvetio je dio teksta dr. Semiru Osmanagiću i projektu istraživanja Bosanske doline piramida u Visokom.
Sidran u ovom djelu otvoreno govori o vlastitom odnosu prema prvim informacijama o navodnom otkriću piramida kod Visokog, priznajući da je, kako sam piše, u početku pripadao krugu ljudi koji su na Osmanagićeve tvrdnje gledali s podsmijehom.
„I ja sam se, kao organski dio sarajevske kvaziintelektualne elite, nasmijao na prve informacije o nekakvom bosanskom Indiana Džonsu što tvrdi da je, neđe pokraj Visokog, pronašao piramide“, zapisao je Sidran, navodeći da je tek kasnije zapamtio ime čovjeka koji je pokrenuo čitavu priču – Semir Osmanagić.
U nastavku Sidran opisuje atmosferu koja je pratila početak projekta i snažne reakcije dijela akademske i javne zajednice. Posebno ističe ono što je, prema njegovom mišljenju bilo problematično u tadašnjoj javnoj raspravi , činjenicu da se često osporavala tvrdnja o postojanju piramida, bez pokušaja da se ponudi odgovor na pitanje šta se zapravo nalazi na lokalitetu.
Upravo taj odnos prema projektu, kako navodi, utjecao je i na njegov vlastiti stav.
„Odmah sam osjetio da moram stati na suprotnu stranu“, piše Sidran, opisujući kako su se oko Osmanagića počeli pojavljivati različiti komentari, vicevi i javna osporavanja.
Posebno mjesto u Sidranovom tekstu zauzima priča koju je čuo od Dejana Stojnića, inžinjera i pilota, koji mu je, kako navodi, ispričao vlastiti put od početnog ignoriranja projekta do ozbiljnijeg interesa za Osmanagićeva istraživanja.
Sidran prenosi Stojnićevu priču iz vremena njegovog školovanja za pilota. Prema tom svjedočenju, instruktor letenja je mladim pilotima, objašnjavajući pravac leta na relaciji Sarajevo–Banja Luka–Sarajevo, prilikom prelijetanja iznad Visokog govorio da trebaju promijeniti smjer za 45 stepeni jer će „onda vidjeti jednu piramidu“.
Sjećanje na tu rečenicu, kako piše Sidran, ponovo je otvorilo pitanje koje je godinama bilo potisnuto. Stojnić je nakon toga otišao u Visoko i sastao se s Osmanagićem.
„Ostalo pitajte njih dvojicu“, zaključuje Sidran ovaj dio priče.
U završnici odlomka književnik vrlo jasno iskazuje vlastiti stav prema projektu u Visokom, poručujući da mu ne prilazi onaj ko će mu govoriti da u Visokom nema piramida.
Sidranov tekst zanimljiv je upravo zbog činjenice da ne predstavlja samo komentar o Osmanagiću, već i svojevrsno svjedočenje o atmosferi koja je pratila početke projekta Bosanske doline piramida. Književnik kroz ličnu priču opisuje vlastitu promjenu stava – od početnog podsmijeha i distance do otvorenog interesa i podrške.
