Piše: dr. Semir Osmanagić
Fenomen balansirajućih stijena srećem širom svijeta. Prema mojoj definiciji, rijieč je o vještalki postavljenim masivnim stijenama na odabranu podlogu (pijedestal ili drugu stijenu) na kojima balansiraju, odnosno oslanjaju se samo na nekoliko tačaka oslonca.
Naglasak u ovoj definicjii je na činjenici da su stijene prenesene sa svojih originalnih pozicija i postavljene inteligentnom rukom na novu podlogu.
Redovito je rijieč o stijenama koji dostižu nekoliko desetina a često i nekoliko stotina tona. Obzirom da se nalaze u krajevima koji su teško dostupni, na vrhovima planina ili klisura, a ne postoji dokumentacija o razvijenim lokalnim megalitnim zajednicama, onda one predstavljaju misteriozni fenomen. Takav je slučaj u Norveškoj, Vijetnamu, SAD ili Zimbabweu.
Svoju februarsku posjetu Nevadi i Arizoni, koristim da sa sinom Darijem pješačim po prerijama zapadne Arizone. Jedan dan smo izabrali uzbudljive geološke fenomene poznate kao Monolith Gardens (‘monolitne bašte’). Veliki broj kamenih brda, uslijed milionske erozije, stvorio je prelijepe izdužene kamene završetke brda. Mnoštvo odlomljenih komada stijena je u njihovom podnožju. Tlo je uglavnom prekriveno različitim vrstama kaktusa. Škrta zemlja, bez vode, s klisurama, daje poseban ugođaj.
U jednom momentu nailazimo na oblu stijenu mase 16 tona. Nije obrađena, ali je relativno pravilna. Stoji na nekoliko dodirnih tačaka na kamenoj podlozi, terasi. Da je metar niže, skotrljala bi se niz padinu nekoliko stotina metara.
Ovo je jedina stijena, od nekoliko hiljada drugih različitih nepravilnih oblika, koja mi je izgledala ‘sumnjiva’ tog dana. Prešli smo 16 km i vidjeli velike površine sa različitim stijenama. Nakon nekog vremena, ipak ne prihvatam ideju da je ovdje umjetno postavljena.
Odbacujem mogučnost da je ovdje riječ o balansirajućoj stijeni.
Galerija
