''...Preko visina brda Hakavice su iščezli. Nisu ih pokopale njihove žene i djeca, niko nije mogao da sagleda njihov put. Ostale su samo njihove po­uke...''

Popol Vuh (“Knjiga naroda”)

Kako tvrde u svojoj knjizi “Zagonetka Maya - prvi svemirski putnici” dvojice američkih istraživača, braća Eric i Craig Umlanda, i ne samo oni, preci Maya, došli su iz svemira, sa hipotetične planete Phaeton (Faeton), koja se - prema starogrčkoj mitologiji - na­lazila negdje između Marsa i Jupitera. Dugo poslije ove svemirske lutalice pokušavale su da uspostave vezu sa svojom sabraćom koji su se otisnuli na neke druge planete. To se dade zaključiti iz jednog sačuvanog teksta koji govori da je jedan važni religiozni mayanski službenik bio zadužen za kon­taktiranje sa bogovima, kako bi njihove odluke obznanjivao narodu. Da bi valjano obavio svoju dužnost, pretpostavlja se da je taj „čuvar visokih znanja i tradicija“, upadao u neki oblik mistične vizije, ili koristio neki komunikacioni aparat, sličan današnjim računarima i saznavao sve ono što je Mayama bilo neophodno da bi razvili svoju civilizacijua.

Sve skupa, jedno je jasno - o Mayama i njihovoj izuzetnoj kulturi još dugo će se govori u pretpostavka­ma. Gradili su visoke opservatorije i posjedovali fantastična astronomska znanja, služili se sa dva kalendara, podizali veličanstvene hramove, živjeli u gradovima koji nisu bili povezani cestovnom mrežom, gajili spoznaje o bijelom bogu Kukulcanu, ostavili iza sebe složeno pismo i neobične kamene figu­re koje neodoljivo podsjećaju na astronaute...

Vratimo se fantastičnoj tezi braće Umland…

OPROŠTAJNE RIJEČI: Poslije dužeg vremena provedenog među Ma­yama, 'bogovi' iz Svemira odlučili su da, napokon, napuste našu planetu. To potvrđuju i brojne legende  u kojima se tvrdi da gosti iz svemira nisu za­uvijek ostali da prave „vino od agave“, već su se vinuli ka nebu i nestali među zvijezdama!

U svetoj knjizi gvatemalskih starosjedilaca 'Popol Vuh' ('Knjiga naroda')  zabilježene su čak i oproštajne ri­ječi svemirskih misionara:

''...Vraćamo se k našima. Vraćamo se novoj domovini, naš zadatak je završen, naši dani su se ispunili, ići moramo. Zadržite nas u sjećanju. Ne­mojte nas zaboraviti. Tražite mjesto gdje ćete po­dizati svoje kuće, tražite sebi brdovitu domovinu. Tako ćete još jednom vidjeti zemlju našeg porijek­la!...''

A kako samo elegično zvuče ove riječi:

''...Preko visina brda Hakavice su iščezli. Nisu ih pokopale njihove žene i djeca, niko nije mogao da sagleda njihov put. Ostale su samo njihove po­uke...''

Došli su iz svemira i vratili se u svemir!

Uostalom, to je osnov mnogih drevnih narodnih predanja koja se i danas u mnogim kra­jevima svijeta prenose s koljena na koljeno. Bilježio sam ih za vrijeme svojih putovanja na mnogim mjestima – na pacifičkim otocima, u fascinantnim andskim gradovima, u staroindijskim rukopisima, na Tibetu, Micronesije, u carstvu Sumera…, ali slažem se s braćom Ericom i Craigom Umland, ''nigdje njihova posjeta nije toliko očita kao mayanskom carstvu i Centralnoj Americi''!

Nije onda nikakvo čudo da su i drugi u svijetu poznati i priznati istraži­vači pokušavali da razjasne i shvate kulturu Maya.

CARSTVO PARADOKSA: „Kultura Maya odlikuje se najvećim paradok­sima“ – zabilježio je Edward Herbert Thompson (1857.-1935.), američki diplomata i arheolog. – „Maje su po­stigle ogromne uspjehe u umjetnosti oblikovanja stvari koje, po današnjim shvatanjima, nisu bile od naročite praktične koristi i pretrpjele neuspjehe u pokušajima da organizuju jednostavan način života. Uspjele su da načine složenu mapu nebeskog svoda i da razmišljaju o pojmu vječnosti, ali nisu izumile i koristile najosnovnije naprave i mehanizme, ko­jima su se široko koristile civilizacije Europe, Afrike i Azije!...“

Historija ovog naroda je zaista protkana sve sa­mim paradoksima: obavljali su veoma složene ma­tematičke proračune operišući i sa šestocifrenim brojevima, a nisu poznavali plug i točak; gradili su ogromne piramide i kamene hramove, a nisu kori­stili lučne svodove; izračunavali vrijeme kretanja i onih planeta u Sunčevom sistemu koje nisu nikako mogli vidjeti golim okom, a nisu poznavali princip obične vage; tragali su za putevima koji vode u vječnost, ali nisu gradili drumove između svojih gradova; bili su majstori u oblikovanju kamena, podizali su opservatorije, ali su gradove podizali daleko od pitomih krajeva u najnepovoljnijim prašumskim obla­stima; od 123 različite porodice naroda koje su prije španjolskog osvajanja živjele u obje Amerike, samo je Mayama uspjelo da razviju pismo...

MNOGE TEORIJE: Zanimljiv je i zapis španskog episkopa Diego de Lande, koji je, može se slobodno reći, najveći krivac što se o Mayama i njihovoj historiji tako malo zna. De Landa je 1556. godine zaipisao:

''...Ti ljudi upotrebljavaju određene znakove ili slova, kojima u svojim knjigama zapisuju staru povijest i njene pouke. Pomoću tih slova, crteža i likova oni razumiju istoriju pa je mogu protuma­čiti i drugima i poučiti ih. Našli smo velik broj knjiga, a budući da nisu sadržavale ništa što ne bi pokazivalo praznovjerje i đavolje laži, sve smo ih spalili na najvećem trgu i na ogromnu žalost tih ljudi...''

Ko su, zapravo, Maye?

Jesu li zaista potomci vanzemljana? Ili? . . .

Američki arheolog Edward Herbert Thompson je još 1879. godine pisao o tome da su Maye možda potomci raseljenih - Atlanta!

Ova pretpostavka do danas nije ni potvrđena, a ni demantovana; pa, ipak, po svemu što je do sada otkriveno, usudio bih se reći da je veoma malo vjerovatno da su hipotetički stanovnici Atlantide uticali na razvoj  ove izuzetne srednjoameričke kulture.

Druga hipoteza je još smjelija, podsjeća, reklo bi se, na zanimljivu legendu, koja ne počiva na čvrstim historijskim temeljima. Prema toj hipotezi, Maye su potomci - Feničana!

BRADATI BOG KUKULCAN: Kao izuzetno dobni moreplovci Feničani su u dalekoj prošlosti napustili Sredozemlje i svojim brodovima dospjeli do Centralne Amerike, gdje su se navodno nastanili i začeli novu kulturu. Njima je u svemu tome izdašno pomagao i sam Pitagora (!?), koji je u svojoj osamdesetoj godini na jednom feničanskom brodu, prema toj nevjerovatnoj teoriji, pobjegao iz antičkog Krotona što je bio za­hvaćen ustankom.

Da bi, kako-tako, ilustrovali ovu tvrdnju, zago­varači ove teze pokazuju jedan arheološki nalaz. U jednom selu na ostrvu La Venta otkrivena je ploča koja, po mišljenju arheologa, pripada olmečkoj kulturi iz koje se, po svemu sudeći, razvila civilizacija Maya. Na toj ploči, koja potiče iz petog stoljeća prije naše ere, postoji slika bradatog starca sa evropskim crtama lica. To je lik jednog od naj­većih bogova Maya - Kukulcana!

A Kukulcan, navodno, nije bio niko drugi do - Pitagora!

Ništa manje nije zanimljivo razmišljanje istra­živača, bračnog para Alana i Sally Landsburgovih, koji su tragajući za motivima za svoju knjigu 'Sve­mirska veza' ('The Outer Space Connection'), posjetili jedan od najsačuvanijih gra­dova Maya civilizacije - grad Uxmal (Uksmal):

''...Dok sam se penjao prema hramu'' - kaže Alan Landsburg – ''ljetna prašumska vrućina sli­jepila mi je košulju za leđa. Kakvo gadno mjesto, pomislio sam. Zašto bi iko, a naročito Maye, visoko civiliziran narod, koji je iza sebe ostavio dokaze o velikim tehnološkim dostignućima, izabrao ovo mje­sto za življenje. Riječ 'izabrao' naročito mi se vrtila u glavi. Možda njihova odluka i nije imala ničega s nekim izborom mjesta. Čini se malo vjerovatnim da bi iko u ovakvoj okolini izabrao mjesto gdje će se baviti plodorodnom poljoprivredom. Tu mora da ima neki drugi odgovor i moja je pomisao bila da su se oni morali sakriti na Yucatan, u Uxmal ili u susjednu Chichen Itzu (Čičen Ica). Ko ili što ih je natjeralo da se sklone u ovo zatureno mjesto?

KULTURA KOJA NIJE RATOVALA: Stajao sam pred kamenim oltarom - žrtveni­kom načinjenim iz velikih kamenih blokova, što su bili veoma pažljivo isklesani da budu što bolje spo­jeni. Iza žrtvenika nalazi se Hram sveštenika, blje­štavo bijel na podnevnom suncu. Zaboravio sam bio njegovu nevjerovatnu veličinu - dug je skoro 150 metara, a širok upola toliko. Još su vidljivi neki od složenih reljefa na pročelju. Većinu su ih, naime, skinuli i odnijeli pljačkaši...

Civilizacija s graditeljskim umijećem koje je podizalo trajne i veličanstvene građevine, narod koji je pronašao nulu da bi olakšao računske postupke, kultura koja je stvorila kalendar s tačnošću od svega sedamnaest sekundi u 365 dana, zašto bi Maye, koje su sve to posjedovale pobjegle pred naletom neraz­vijenih društava?!...

Nikada se nisu borili sa osvaja­čima. Umjesto toga povlačili su se sve dublje i dub­lje u neželjena mjesta u očiglednom strahu od do­dira s drugim narodima. Ali zašto i čemu sve to?

Ušao sam u hram, mračan, vlažan i bez ikakvog predmeta. Želio sam pronaći jedno mjesto što ga je opisivao Džon Sfens, istraživač iz devetnaestog stoljeća, zaslužan za ponovno otkriće izgubljenih i zaboravljenih gradova Maya. U 'Zgodama s putova­nja u Srednjoj Americi' izvijestio je o pronalasku jednog predmeta, opisavši da je crn, poput stakla glatke površine i da su ga sveštenici Maya konsultirali kada su morali da donesu neke vrlo važne odluke. To je sve i jedini put, što je taj predmet pomenut. Osjećao sam da je pristup kojim je on ispitivao taj predmet bio ograničen poimanjem čo­vjeka devetnaestog stoljeća. U svjetlu današnjeg zna­nja, crna, poput stakla glatka površina, korištena za komunikaciju, mogla je veoma lako biti nešto po­put - televizijskog prijemnika!

Lutao sam iz jedne u drugu praznu prostoriju, ničeg u njima, osim cvrčanja šišmiša, uznemirenih mojom džepnom svjetiljkom. Ne, nisam našao Ste-fanov 'čarobni crni ekran' ali maštao sam kao da vidim zbor sveštenika kako primaju vodstvo i po­moć s televizijskog prijemnika što je usmjeren pre­ma brodu, koji putuje negdje u dalekom svemiru. Osvijestio sam se i vratio u stvarnost užarenog sunca,  među  druge građevine Uxmala...''

OKRUTNI ŠPANJOLCI: Epizodu o Majama završiću još jednom zanim­ljivom legendom, koju i danas često prepričavaju potomci ovog naroda. Riječ je o predanju koje go­vori o nezaboravnom dobročinitelju Kuikulcanu što je nekada davno stigao iz neke 'zemlje izlazećeg Sunca'. Bio je odjeven u dugu bijelu haljinu i no­sio je dugu bradu. On je narod učio svim znanostima, dobrim običajima i mudrim zakonima. Sagradio je državu u kojoj kukuruzi bijahu visoki kao čovjek, a pamuk sazrijevaše već obojen. Međutim, zbog ne­kog nama nepoznatog razloga, Kuikulcan je morao da ode. I otišao je. Sa sobom je odnio svoje zakone, svoje spise, svoje pjesme - otišao je putem kojim je na Zemlju i došao!

Međutim, prema jednom predanju, zaustavio se u Cholulu (Čolulu) da bi još jednom propovijedao svoje mu­drosti. Zatim je krenuo prema moru, počeo da plače i sam sebe sažegao. Od njegovog srca nastala je zvi­jezda - Danica!

Prema drugoj verziji, Kukulcan se popeo na svoju lađu i otplovio u zemlju iz koje je i došao. Ali, prije nego što je nestao na pučini, obećao je da će se ponovo vratiti.

Maye ga nisu zaboravile!

Maye su ga čekale!

No, umjesto velikog dobročinitelja, dočekale su - okrutne Španjolce! Primili su ih sa svim počastima, kao poslanike velikog Kukulcana, kao prijatelje koji su im došli da pomognu u povraćanju stare slave. A oni su ih - ubili!

Baš tako - ubili!

I završimo riječima poznatog istoričara Spenglera:

''Kultura Maya je umrla nasilnom smrću. Ona nlije osiromašena, ona nije ugnjetena ili zaustavlje­na, nego u svoj divoti svog razvitka ubijena, razo­rena, kao kada suncokretu neki prolaznik - otkine glavu!...''

Baš  tako!

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U nastavku: PRAHISTORIJSKI MISIONARI