Prema najnovijim priopćenjima dr. Semira Osmanagića, potvrđeno je postojanje cirkularnih piramida s podzemnim tunelima u španjolskom gradu Palencia, mjestu bogate keltiberijske prošlosti (Pallantia, preromanski palla – „stijena“) u autonomnoj zajednici Kastilja-Leon. Grad se nalazi na koordinatama 42º1' N i 4º32' W. Spram činjenice da sam u nekoliko prethodnih studija obavio geoanalizu lokacije Bosanske piramide Sunca, a kako može biti riječi o istom inteligentno i civilizacijski impostiranom sustavu, izvršio sam provjeru položaja Palencije spram geometrijskog obrasca i matrice Plejada, te kako se on reflektira na realni geografski prostor Sredozemlja. Hoće li se i ovdje pokazati ispravnost metode, po riječima Osmanagića, originalne u svjetskim okvirima, pomoćnice u pronalaženju izgubljenih drevnih gradova, možda i nama nepoznatih civilizacija.

Rezultati analize:

Prelistavajući mape kataloga „Iz ravni ponovno u kuglu“ (I. Šipić, ožujak 2015.), na mapi K07e, izrađenoj u travnju 2012., već na prvi pogled je bilo jasno da je riječ o neupitno kardinalnoj poziciji grada, na sreću, ucrtanog u kartografskoj podlozi, pa se bez sumnje može neovisno kontrolirati.

Temelj geometrijske matrice Plejada je kružnica koja opisuje pet zvijezda (Sterope, Taygeta, Caleano, Elektra, Alcyone), dok se preostale dvije zvijezde nalaze unutar kružnice (Maja, Merope). Međutim, krucijalan je podatak da središte kružnice počiva na zlatnom rezu kojeg smo dobili na nosaču – simetrali koja udaljenost između zvijezda Sterope i Elektre dijeli na dvije jednake polovice tvoreći oblikovno luk i strijelu. Zlatni rez se na simetrali mjeri od lučne tetive do njenog polazišta, a polazište je definirano i limitirano meridijanom zvijezde Alcyone, što je u realnom prostoru, zamalo južnije od pozicije Alcyone, matematički, mjesto na morskoj površini pred tuniskim rtom Afrika i gradom Mehdia. Upravo tu je pronađen antički brodolom s mnogim kultnim artefaktima koji daju naslutiti kako čak može biti riječi o svjesnom činu i potapanju broda kako bi se obilježilo mjesto polazišta, oko 3 milje udaljeno od obale, dakle, u vidokrugu (vidi: I. Šipić, Zašto bi mogla... Atlantida?). Inače, otkud baš tu brodolom plovila koje se, po mišljenju arheologa, s maloazijskih obala zaputilo u smjeru Sicilije.

Zvijezda Merope, najjužnija u klasteru Plejada, smještena je unutar kružnice, a u realnom prostoru na libijskom poluotoku Cirenaika. To je povezano s prethodno uspostavljenim obrascem trojanske eponimske matrice u kojoj kao temelj funkcionira pravokutnik čija su četiri ugla: Troja u Maloj Aziji, Ljuba kod Nina, drevna fenička Utica kod Kartage i ponovno poluotok Cirenaika. Pravokutnik je položen pod kutom od 27.8 º, a njegov temeljni pravac uvjetuju položaji Troje, Ljube, Troyesa i Parisa. Taj smo pravac nazvali Kadmovom osovinom budući vrlo fino prati Kadmov mitom opisan put od obale Fenicije, preko grčke Tebe, do Ilirika. Tu je bitno naglasiti da se središte ili sjecište dijagonala pravokutnika nalazi na meridijanu Bosanske piramide Sunca, odnosno Visokog.

Tako dolazimo do ključnog trenutka i podatka: pravac koji povezuje zvijezdu Merope i polazište simetrale kod Mehdie, sjevernu obalu Afrike siječe u zaljevu alžirske Annabe, feničke kolonije iz 14. st. pr. Kr. (rimska Hippo Regius). Zatim pravac prolazi kroz središte grada Palencia te na atlantskoj španjolskoj obali završava u središtu luke Ferrol, kod Coruñe, najsjevernije prije skretanja u Biskajski zaljev. U povijesti Ferrola nalazimo podatke o dubokoj naseljenosti te prisuću grobnih soba i petroglifa megalitskih kultura. Taj se pravac nevjerojatnom preciznošću, baš na meridijanu Parisa, siječe s dijagonalom SW-NE smjera pravokutnika kojeg uvjetuje udaljenost po meridijanima Troje i francuskog Troyesa. Otud i govorimo o temeljnom sustavu trojanske eponimije u kojoj nema slučajnosti. Sve je unaprijed geometrijski zadano.

No kako se pozicija Palencie ponaša spram realnog prostora? Paralela mjesta, 42º1' N, ima fascinantnu prohodnost. Na atlantskoj španjolskoj obali, zamalo sjevernije od portugalske obalne granice, prolazi lukom Oia, što neobično podsjeća na drevnu feničku Oeu, današnji kapital Libije – Tripoli. Međutim, Oia je i aktualni gradić na mitskom otoku Thera, u općini Santorini. Zanimljivo je vidjeti u grbu grada, četverodjelno podijeljenog, u gornjem desnom uglu, devet slova A poredanih po 3 u 3 reda, koji neodoljivo podsjećaju na egipatsku Eneadu. Ono što naprosto fascinira jest činjenica da je geografska dužina Oie ujedno i meridijan luke Setubal, što korespondira poziciji obližnje, nešto mu južnije portugalske Troje (Troia). No, u nastavku, u smjeru juga, meridijan prolazi krajnje jugozapadnim rtom Sao Vicente na kojemu je smješten i Sagres, prva europska Pomorska akademija princa Henrika IV. poznatog i pod imenom Pomorac i Navigator. Dakle, kardinalnost iznimnog značenja za poziciju luke Oia.

Od atlantske obale u smjeru istoka paralela Palencie nastavlja gotovo strogoću kardinalnosti. Španjolsku obalu napušta u poziciji Girone (u srednjem vijeku središte kabalizma) i rta Bagur i to baš na mjestu gdje obalu presijeca zapadna trajektorija prikazana na Karti Leopardi iz 16. stoljeća (vidi: I. Šipić, Karta Leopardi. Vrhunac loreske historiografije, doktorska disertacija). Zatim, pored niza zanimljivih uvida, osobito pozornost privlači prolazak zapadnom obalom Crnog mora. Naime, događa se to minuciozno precizno na tursko-bugarskoj obalnoj granici u mjestu Rezovo. Njegova povijest kazuje kako se radi ponajprije o području bogatom mineralima, pa čak i uraniumom. Stoga je predmetom velikih metalurških djelatnosti s najširim drevnim depozitom troske u Bugarskoj. Pretpostavlja se da je mjesto imenovano kao homonim (Rhesus, 5. st. pr. Kr.) po tračkom kralju Rhesusu spomenutom u Ilijadi. Na samom rtu Kastrich, mjestu prolaska paralele, nalazila se i srednjovjekovna utvrda Castrition.

Dalje u smjeru istoka, kao da je netko razapeo i nategnuo uže pa se čini veliki preskok Crnim morem sve do prve sljedeće kopnene točke, a to je najsjeverniji rt Male Azije, rt Ince, na kojem se nalazi miletska kolonija Sinope (7. st. pr. Kr.), aktualni Sinop. Geografska širina Palencie upravo je i njegova širina. Konačno, to je i geografska širina najistočnije točke Crnog mora u mjestu Kobuleti. Završavajući taj nevjerojatan itinerar valja se sada podsjetiti kako je upravo od meridijana Kobuletija do meridijana vrata Gibraltara polovica udaljenosti meridijan Piramide Sunca u Visokom. Da doista postoji i izravna veza Palencia i visočke supozicije svjedoči činjenica da pravac koji povezuje Palenciu i drugu zvijezdu unutar kruga Plejada, Maju, prolazi filigranski precizno kroz visočko žarište pravaca, a u nastavku srednjim od triju rukavaca delte Dunava te i bukvalno cilja najzapadniju točku Krima, rt Tarhankut. Zašto baš obje unutarnje zvijezde, pitamo se? Ali, sada, nakon tisuća stranica ispisanih geoanalizom, jasno je barem da se više ne može mimoići ni Plejadsku geometrijsku matricu, niti visočku poziciju, uz Ljubu, središnje distributore i upravljače čitavog sustava.

Dakle, interaktivnost bez premca, odbacimo li sve špekulativne animozitete na račun drevnih graditelja i nositelja drevnih znanja, kao nasljeđa kojeg su nam ostavili u piramidama, hramovima, tunelima, u živom prostoru, vrelu toponima, što još uvijek čuvaju memoriju naroda izgubljenih u kolopletu pogubnih modernih civilizacija. Držimo kako je time potvrđena i teza o plejadskoj matrici kao temelju ljudskog bivanja na Zemlji ili, kako je recenzirao dr. Semir Osmanagić, „Plana Kreatora za Zemlju“.

Igor Šipić

U Splitu. 1. 11. 2015.