Piše: Igor Šipić

Pročitavši posljednji blidinjski uradak „novog“, osvježenog kolege Puljka, morao sam se odlučiti za osnovnu misao, i onda mi je sinula ideja: što može biti predmetom lobiranja, ako to nije čast, poštenje, javno ili bilo koje drugo dobro,… ako to nije stećak, naše dijete i sva djeca ovoga svijeta? Jer ministrova supruga je, upravo smo čuli javno, znanstvenica koja radi na projektu ozakonjenja lobiranja kao znanstvene discipline! A on sam nema nikakve veze niti dodira s novcem, interesom bilo koje vrste! Upravo sam jučer čuo kako je osnovni alat lobiranja čast, a ne novac!?

Zbog toga ta dvojnost, šansa kontekstu kritike društva Krcina Čemer bluesa, do vulgarnosti najprizemnijeg, što sam dosad čitao, odbacivanja života kontroverzne poruke: „svi mi sanjamo pravdu, pravicu i pravednost, sanjamo svijet bez rata, gladi i bolesti, sanjamo neku veću sreću, zaboravljajući da je sam život najveća sreća.“

Kroz dioptriju Armanda Lanouxa i njegova klasika Bonjour Monsieur Zola, vratio sam se Zoli, koji nikada nije napisao svoje djelo, a da se nije okušao u iskustvu lika. Kad je pisao o željeznici, ukrcao bi se u lokomotivu; planirajući Germinal, odlazio je u rudnik; u strahu, nadzornik će ga spustiti na prvu razinu, no, on će – Ne, ne, vodite me na najnižu! Njega, crnog od gareži i uglja, prijatelja Cezannea, predsjednika Društva književnika, chefa Maupassantu, Flaubertu, Daudetu, Franceu… koji će za Dreyfusa staviti na kocku glavu, oponirati tužitelju i državnom aparatu, biti presuđen i spremno poći u londonsko izgnanstvo. Što je ta malenkost spram pravde u borbi za nevino osuđena nepoznata mu čovjeka? Dijete Jadrana, majke Grkinje, sa otoka Krfa, čuvara Otranta. Obitelj će zasnovati s mužem Venecije.

Vidimo li Zole na našem obzoru? Jesmo li se odrekli i Boga i čovjeka kad smo prekrižili njegov naturalizam? On je platio slabost svoje naturalističke dijalektike, a danas motrim transformacije tih izraza lica, ta svakodnevna „hladnokrvna ubojstva“, kad se iz proste dokolice presele u udobne fotelje. Praksa je pokazala, jedinstveni smo ili u potpunoj nesreći ili u globalnoj sreći, do koje nikako, pa onda doista nešto ne štima sa slobodom u demokraciji. Nakon Zoline smrti najljući mu neprijatelj, masa, i dalje će klicati: „Kaznio ga je Bog i ubio sveti Mihovil Arkanđeo“, no Francuska će mu uskoro biti zahvalna, što je pomogao spasiti njezinu čast.

Ne vod(l)i se država nečinjenično, ne postoji ideološka produktivnost, stranačka rentabilnost ili pak ekonomičnost političara. Nacionalna ekonomija je kompetencija, u krajnjem slučaju, u pitanju je odnos države i znanosti. Moj ministar, inženjer elektrotehnike, svađa se s profesorom, Makroekonomistom, ne oko strujnih krugova, već oko ekonomske politike! Za Boga dragoga!? I od Smithova „Bogatstva naroda“ mi smo napravili depopulaciju rada, iz svega života izuzeli i odstranili čovjeka. Fouriezova shvaćanja „rada kao regulatora svijeta“, prisjećala bi ovu epohu, i zacijelo bi ju činila manje užasnom.

Što s društvima gdje korporacijski kapital političkih elita miriše na demokratska parlamentarna zakonodavstava? Zacijelo bi Zola sužanjstvu roba nadao iskustvo prokletstva ljudske sudbine, ponajprije među prostitutkama Pariza. Svi dolaze na taj lijepak. Nije pitanje, što naše potomstvo čeka u budućnosti, veći je problem što ćemo mu od tradicionalnih vrijednosti ostaviti, mi, danas suodgovorni, intelektualci, književnici. Kad sam napisao – „kapitalizam će leći na Sunce“, nisam znao za Zolino: „Vidjet ćete, oni će ugasiti i sunce!“ Eh, „uvijek iste drame: Vlasti protiv čovjeka!“ Kad vrijeme prođe, obavijest je mrtva, kaže Lanoux.

Eh, te naše sudbine, ne drugačije od Zoline idealističke, koja jest željela nadmašiti socijalizam, pa je možda „bez bijelih kamenčića zalutala u šumi Utopije“, međutim, kako reče Lanoux, njen patron „nije se ugasio poput voštanice, kad se u nju puhne“.

Možemo li mi danas razumjeti „radoznalost koja je ugazila u jednu lokvu blata i krvi“, ili, pak, „jednoličnost, koja je u opisivanju rugobe najgora jednoličnost“? Taj aksiom nosi Zolin život i njegovo stvaralaštvo, a danas razara naše humano tkivo. Sjednimo pod sjenu kakva stara duba, obnovimo sramotnog Zolu u sebi, sebe iznutra. Tko je zapravo nevjernik? Zar stećak? Žudim za trenutkom, kad će propovijed prosvijetiti njegovo ime. Duboko smo u dobu apsurdizma, što znači – sve je moguće. I ništa se, ni poslije stotine godina, promijenilo nije.

Leferm i Rostuhar? Jesmo li civilizacijski osuđeni na ekstreme, zar ćemo svi u Taraske morske dubine, ili svi u pingvine, na Južni pol, svi u potkove, kako je mudro gradski vijećnik Tarascona, kad se postavilo demokratsko pitanje visokih troškova nabave vojničke čizme: „Potkuj vojsku!“ Uvijek isti, čak nestranački, psihološki problem – preobrazbe praga, kad zakorači čovjek, a uđe premijer. Bit je ipak ljudska sebičnost.

Zašto danas više nitko u Hrvatskoj ne pjeva onu iz 1848. – „Ustani Bane…“? Razlozi su poznati: kmetstvo, tlaka i daća nikad ne umiru, tek mijenjaju oblike. Puk nikad neće razumjeti taj jezik kojim govore birokracije, administrativnost realnosti kojom nam se pokušava tumačiti vizija oranice koje nema.    

Pišući velikim povijesnim osobama, Albino Luciani, Papa s najkraćim pontifikatom od 33 dana, ovako je sročio svoju temeljnu misao u pismu Charlesu Dickensu: „Sindikatima i raznorodnim socijalizmima, pripada neporeciva zasluga da su gotovo posvuda bili temeljnim uzrokom ostvarene promidžbe radništva.“

Da, davno je to bilo kad je sv. Augustin spojio nauku o Trojstvu s antropologijom. Polazeći od ideje da je ljude stvorio Bog prema božanskoj slici, pokušao je objasniti tajnu Trojstva otkrivši njegove tragove u ljudskoj ličnosti. U svom djelu De Trinitate, kaže: „Sada smo nestrpljivi da vidimo da li je ta izvrsna ljubav prikladna Duhu Svetomu, i ako nije tako, da li je Otac ili Sin, ili je Sveto Trojstvo ljubav, budući da se ne možemo suprotstaviti najsigurnijoj vjeri i najtežoj vlasti Pisma koja kaže: Bog je Ljubav!“

Koliko je od te najizvjerenije istine udaljen model društva budućnosti kojeg plejadski Matrix nudi u utrci s osvajanjem lobističkih mandata elita? Odgovor na to pitanje osoban je, upravo onakav – blidinjski, kad život prođe, za vama ostanu ruine, a stećak stoji, i stoji, stoji...

6. 6. 2020.