Pise: Drago Plecko
Još je nejasno da li su iskustva kliničke smrti naznaka „života poslije života“ ili iluzija kojom nas Evolucija štiti od jezive spoznaje da nakon ovog svijeta ne postoji – ništa
MOŽE LI “BOŽJI MODUL” U MOZGU BITI OKIDAČ ČUDESNOG OZDRAVLJENJA?
Svakako najuzbudljivija teza neuroteologa, a na bazi činjenice da se podražavanjem Božjeg Modula (vidi: dr Srinivasan Ramachandran, dr Michael Persinger, God’s Module, svjedočanstva ispitanika da su nakon podražavanja čeonog režnja jakim magnetima „vidjeli Boga“, „boravili u Raju“, „sreli Božansku svjetlost“ i slično, op.a.) magnetskim poljima, jest da je vjera u Boga usađena genetski u svakog čovjeka ma kakav ateist on u svom izjašnjavanju bio!
Naime, i s v i ateisti podvrgnuti eksperimentima sa “šljemom” dr Korena na Laurentian University su imali različita duhovna iskustva a sva slična onima koja su imali redoviti posjetioci crkava, hramova, mošeja, sinagoga, lamaserija i drugih mjesta gdje se moli ili meditira. Dakle, “centar za kontakt s Bogom” jest po svemu sudeći stvarnih stotinjak milijuna neurona u području iza lijevog uha svakog čovjeka! Dakako, još ima nepoznanica oko toga kada je u evoluciji i s kojom svrhom taj centar nastao (ortodoksni ateisti tvrde “da je evolucija sama stvorila takav centar da zavara Čovjeka da Bog postoji i pruži mu nadu u teškim trenucima i pred smrt”). Možda zato da bi čuda b i l a m o g u ć a!
Tu u igru ulazi dr Andrew Newberg koji se bavi pitanjem koje intrigira najviše: što s iskustvima onih koji su se osjetili Jedno s Bogom ili sviješću napustili tijelo? Ili onima koji su ozdravili na neobjašnjivi način? Za razliku od tvrđe orijentiranih znanstvenika on dozvoljava mogućnost da okoliš, rituali, religijski ceremonijali i običaji mogu do jedne granice pokrenuti slična iskustva ali kao radiolog na Sveučilištu Pennsylvania u Filadelfiji radije je složenim testovima podvrgnuo dugogodišnje praktikante raznih oblika meditacija i molitvi koji su ranije spontano već imali neobična iskustva.
Tako je uzeo desetoro iskusnih praktikanata tibetanske budističke meditacije od kojih jedan, stanoviti Michael Baime, opisuje vrhunac kao: “Osjetio sam kako se granice oko mene tope i duboku povezanost sa svime te shvatio da odvojenosti od drugih fenomena nikada nije ni bilo…”.
Kada je pritiskom na dugme signalizirao ovaj doživljaj u vene mu je ubrizgana radioaktivna supstanca, tzv. “tracer” (“tragač”). Ta se supstanca brzo hvata na one stanice u kojima se najviše nakuplja krv. Snimka specijalnom kamerom dala je neku vrstu slike “nirvane”. Nije šokirao dio mozga odgovoran za koncentraciju za koji se očekuje da bude prokrvljen već iznimno slaba prokrvljenost zone OAA. Ovdje se nalaze stanice koje nam daju osjećaj granica našeg tijela i protoka vremena. Snažna koncentracija odvlači krv u udaljene zone mozga i ljudska se pažnja sasvim zatvara prema vanjskim podražajima. Zato je u stanicama u zoni OAA zabilježen iznimno niski krvotok! Drugim riječima, do najniže se granice gase osjećaji za prostor i vrijeme i meditant više nema prepreke iskusiti bezgraničnost i vanvremenost!
Još su uzbudljiviji testovi s deset časnih sestara jednog vrlo discipliniranog katoličkog reda. Mjerenja su rađena nakon 45-minutne molitve. Sestre, i inače iskusne u molitvi, raportirale su da su “postale Jedno s Bogom”! No, mehanizam je kod njih nešto drukčiji. Kao i kod prethodnika, aktivnost u zoni OAA se dramatično smanjila, a povećala se u centru za govor, zbog intenzivnog verbalnog ponavljanja molitve.
Tu dolazimo do jedne, po meni najveće, prepreke za dobrobit ljudskog društva i njegove budućnosti. Naime, frontalni korteks našeg mozga odlučuje i o našem ponašanju pa ćemo, recimo, pod utjecajem alkohola ili droga napraviti “stvari koje inače nikada ne bismo”. U igri može biti i utjecaj na tu zonu u ekstremnim okolnostima kada biokemija našeg uma eliminira moralna načela usađena odgojem ili vjerom. Što i kako će prevagnuti na kraju i zašto su ovakova istraživanja naprasno prekinuta?
