Piše: Darko Žlebnik –
Što bi se putem brojnih pretpostavki moglo dogoditi, to bi se putem brojnih pretpostavki moglo i dogoditi – ako … Tako razmišlja većina nogometnih navijača poslije poraza njihovih ljubimaca na terenu. Da da – kud god da pogledamo, sami nogometni stručnjaci. Samo još Tume August nije i ne znam zašto i on nije i tko je kriv za to.
I ja također ne mogu poreći to svoje pravo. Ali se na početku najprije zapitam što je nogomet u suštini. Rekli su nam i po tome pitanju nemamo pravo odstupiti ni za dlaku, da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. Pa neka bude tako – jer su tako rekli.
A što se može vidjeti ako pogledamo teren pod povećalom?
1. Aut: Neka je aut još tako očit u korist momčadi A, za njega se uvije poteže i momčad B. I ako je momčad B domaćin, za taj se aut poteže cijeli stadion. I ako ima utakmica međunarodni karakter, u korist nepostojećeg auta za momčad B poteže se sva nacija. Jeli nam je to malo poznato?
2. Prekršaj: Igrač prijeđe protivnika, ovaj ga udari odzada i istog trena podiže ruke u svetoj nevinosti, kao da njega nije niti slučajno bilo na mjestu događaja. Jeli nam je to malo poznato?
3. Muška igra: Slobodan udarac – igrači u kaznenom prostoru drže se međusobno i potežu svatko svakoga za dres kao posvađane pijane komšinice. Jeli nam je to malo poznato?
4. Nema igre u kojoj se tako otvoreno ne tolerira šovinizam i nacionalizam. Jeli nam je to malo poznato?
5. U ovoj je igri puno više izražena želja ne primiti nego zabiti gol. Jeli nam je to malo poznato?
Prije nego što nastavimo treba se otvoreno pitati da li ima u prethodnim točkama pretjerivanja, ili pak neistina?
I kod tog pitanja budimo iskreni – znači bez “ali”, “ako”, “pa” …
Dakle, ako smo saželi tih pet točaka, moramo slobodno i iskreno priznati da se najvažnija sporedna stvar na svijetu u velikoj mjeri temelji na prevarantstvu, laži, neviteštvu, netoleranciji i kukavičluku. I onda se treba još pitati, zašto je ova igra tako popularna. Jeli je to zbog toga što nama je toliko blizu biti prevarant, lažljivac, nevitez, netolerantan i kukavica?
Jednaki sa jednakima, moglo bi se jednostavnije reći.
I onaj koji se najviše rasrdio, rekavši da neodgovorno, pa čak i odvratno pojednostavljujem stvari ili pak blatim njegovu čast i dostojanstvo, taj se ljubazno moli da stupi u prvi red po pitanju gore navedenih svojstva.
Jeli se razumijemo? Jeli se uistinu razumijemo?
Još ne?
Pa premjestimo se tada sa nogometnih stadiona na jedan drugi masovni pokret. Sa svih strana najme hrle prosvjednici protiv ovog ili onoga, svima se užasno uskraćuje pravo na ovo ili ono, svi bi željeli biti jednaki … i tako dalje i tako dalje. Ali što najprije vidimo? Vidimo ista lica kao na nogometnim stadionima.
Ta ista lica, ti isti nogometni stručnjaci, ti isti prevaranti, lažljivci, nevitezi, nestrpljivici i kukavice željeli bi promijeniti svijet?
I tako je već dugo. Iza razmišljanja tih istih lica, lišenih pravde i jednakosti, rođene su religije, klase, sustavi i niz revolucionarnih pokreta – pa to sve zajedno nije ništa drugo nego umišljanje tih lica koji su si umislili i još si uvijek umišljaju da znadu što je za čovjeka dobro ili zlo, da znadu što je dobro i pravedno, naravno sa kažiprstom upozorenja – jer jao onome koji ovdje potražuje ili sumnja! Nažalost, ono što je dobro i zlo, sada još nitko ne zna. Osim možda oni koji znadu da čovjek i sve oko njega nije svrha, nego samo most za buduće generacije. Osim možda oni koji znadu ljudima pokazati cilj i dati zemlji njezin smisao i budućnost.
Na toj točki itekako treba postaviti sljedeće pitanje: koliko snažan može biti most za buduće generacije sagrađen na spomenutome prevarantstvu, laži, neviteštvu, netoleranciji i kukavičluku? Kakav je uopće taj most? I naposljetku – jeli je to opće most?
“Ma gluposti”, reći će većina, “uvijek je nekako bilo i uvijek će nekako biti.”
Tko predstavlja tu većinu već nam je pomalo jasno, ali u njihovoj izjavi smeta riječ “nekako.” To je riječ za ispod prosječne, to je riječ za skupljače malih koristi, a to je piljarstvo. A mišljenje piljara – potpuno jasno! – ne prelazi iznad obožavanja ideala bez sadržaja, ne prelazi iznad vladavine površinskih užitaka i rasipnosti, prividnih dobara i obilja, ne prelazi iznad glupih priča o posvećenim i duhovnim rajevima. Na žalost ti piljari ne shvaćaju da od njihovog obožavanja imaju pravu korist samo financijske bande, crkva i svi po redu vladini dužnosnici i njihove sluge.
Niti u snu ne možemo si zamisliti kako neodgovorno i naivno smo dopustili sami sebe zavesti u razmišljanje te prekobrojne piljarske bagre. Bilo da su to pastiri Vatikanu sa svojim gnjusom od gnjusa: “Ja sam istina”, bilo da su to do kraja odbačene dogme marksizma, bilo da je to umobolni model parlamentarne demokracije, koja omogućava ispodprosječnima i mentalnim vrtlarima da barem za jedan mandat postanu operetni tirančići – sve to, dragi moji, sve je to rezultat naše izdašne pomoći toj piljarskoj bagri.
Na posljednju rečenicu opet samo jednostavno pitanje: dali su Hitler, Staljin, Mao i slični sami uzeli u ruke mitraljez i sami poubijali stotine milijuna?
Jeli se razumijemo? Jeli se u istini razumijemo?
Jooooš ne?
A što sad?
Kako jednostavno! – treba se samo odreći poslušnosti vladavini piljarstva i znati si reći i glasno i neopozivo “Ne!”
A gdje početi? Prvo izreći neopozivi “Ne!” svim igračkama za koje roditelji mislimo da ih dijete treba. Dijete ne treba besmislenih igračaka. Dijete treba roditelje koji će mu objasniti što više o suncu, oblacima, zemlji, biljkama, životinjama … dijete treba da proba što više biljaka iz šume, dijete treba posaditi štoviše biljaka koje zatim prati u rastu. Samo na taj način će se u dijete steći praizvori mudrosti i snage, koji će mu potaknuti maštu i kreativnost za sve drugo. A i roditelji će mu postati zanimljivi. Na taj način će i roditelji sami shvatiti da kupovanje igračaka i materijalnih dobara nije ništa drugo nego prodaja svoje djece medijima i oglašivačima, da to nije ništa više nego šuplja obmana: “Eto kako sam dobar i brižan? “
Da da “Kako sam dobar i brižan” – baš to! Jeli je zaista tako teško shvatiti da su ti roditelji sa svojom dobrotom i brižnošću odgojili sinove koji su samo u 20. stoljeću ubili par 100 milijuna ljudi? Jeli je zaista tako teško shvatiti da ti dobri i brižni roditelji, bili neuki ili obrazovani – svejedno je to – i dalje nastavljaju podizati generacije koje – ako im se samo ukaže prilika za pokolj u ime najtamnije i najopakije ideje – slijepo slijede političare? A tim istim roditeljima, kao i njihovoj djeci bile su dostupni i lego kocke i barbike i vrli dječji psiholozi i štošta još. I na kraju, jeli je tako teško shvatiti da sa piljarskim razmišljanjem možemo podići samo jednog piljara više? To bi dakle željeli? – Ne vjerujem. Još jednog prevaranta više? To bi dakle željeli? – Ne vjerujem. Još jednog lažljivca više? To bi dakle željeli? – Ne vjerujem. Još jednog neviteza više? To bi dakle željeli? – Ne vjerujem. Još jedan nestrpljivac više? To bi dakle željeli? – Ne vjerujem. Još jednu kukavicu više? To bi dakle željeli? – ne vjerujem.
Stoga ne želimo to.
Sjajno!
I onda će se već iz aviona vidjeti kako se dogodio neopoziv “Ne!” svim besmiselnim htijenjima u koje nas prisiljavaju mediji i oglašivači. Neopoziv i trenutačan “Ne!” svemu: “Jer su tako rekli,” i ” Jer to tako piše u novinama.”
Da, dragi moji, baš takav “Ne!” kao neopoziv ukaz samom sebi podizanje je svijesti i put za poduhovljenje. I sami ćemo biti iznenađeni kako brzo će se promijeniti tijek događaja. I to ne samo nama neko svemu oko nas. Budući da znamo da je sve u svemiru neraskidivo povezano sa svime i da je sve današnje posljedica jučerašnjeg i uzrok budućem.
Da, dragi moji, takav “Ne!” je i jedini način da konačno postanemo dostojni svoje djece.
Jednostavno, zar ne? Kao skoknuti u obližnju birtiju ili na stadion.
<zlebnik.darko@gmail.com>
