Autor: Mate Puljak
O megalitima Bandalove kose do sada nije napisano ništa vrijedno spomena. Radi se o atipičnoj gradini, kada kažem “gradini” onda mislim na pravo značenje te riječi, tj. na mjesto molitve i zahvale Bogu, mjesto oltara ( žrtvenika), a ne ono što nas konstantno uvjeravaju da znači. Nijedna naša “Gradina” nije izvorno bila niti grad, niti utvrda, niti ograda, niti bilo što svjetovno. To su postale naknadno kada je u kasnoj bronci počeo nestajati mir. Obrnimo riječ “mir” i dobit ćemo ono što je zauvijek zamelo preostale tragove te drevne idile, Rim. Riječ “ Gradina” vuče debeo korijen iz sanskrita i predstavlja obredni prostor na kojemu se zahvaljivalo i žrtvovalo Stvoritelju, Velikom Upravitelju i Pokretaču nebeskog mehanizma. Bedem na Bandalovoj kosi sagradio je domicilni narod koji je od nepoznate civilizacije preuzeo devastiranu megalitnu “Salonu” i osposobio je za život većeg broja ljudi. Bedem nije na nikakvom vrhuncu, već na padini i skrovitu mjestu gdje sunce baš i ne poviruje. Jasno je da je ovoj gradini bitniji zapad tj. zalazak sunca. Na poziv prijatelja došao sam pregledati bedem i okolinu. Sve dok nisam “podigao” razinu mora, nisam uspio ništa osjetiti. A onda sam se vratio na lokaciju i otvorio stara vrata, ito upravo ondje gdje su i nekoć bila. Bilo kako bilo, trag će ostati, mislim na trag u ljudima, za druge tragove me ne briga. Želim da ove slike uđu u stanično sjećanje svih vas koji me čitate, živo mi se fućka za znanstvenu zajednicu i trag koji tamo, tobože, neću ostaviti.
