Autor: Mate Puljak
U ovom ćemo radu proći kroz jednu od najljepših zbirki epitafa sa stećaka u Bosni. Ljudi, koji su ih stvarali, potomci su preživjelih Ilira koji su se, pod svaku cijenu i u velikim povijesnim turbulencijama, borili da sačuvaju temeljne istine i fragmente prapovijesne arijanske duhovnosti, makar stopljeni s Kršćanstvom, religijom najsličnijoj onoj kojoj su oduvijek pripadali. Iz ovih tekstova ćete vidjeti kolika je to borba bila. U svoj toj nadrealnoj poeziji osjetit ćete jako štovanje dualizma i to željno iščekivanje uskrsnuća, kao i Spasitelja koji treba doći. Kroz svoje starije radove sam upućivao na potrebitost iščekivanja i jednog i drugoga. Kroz njih sam i nebrojeno puta istaknuo da je Vatikan ljudska tvorba i najveća prijetnja Kristovoj ideji. Nedavno sam dobio mail jednog crkvenog dužnosnika u kojemu me optužuje da promoviram, citiram; “…ilirsko poganstvo, na štetu Svete rimske Crkve.” S tim je sve lijepo rečeno – “rimske”. Mi nismo ni Slaveni ni Rimljani. Mi smo Iliri! Naša religija počiva na zoroasterijanskim korijenima. Nismo nikada bili pogani! Jedini pogani na ovom tlu bili su Rimljani, a kršćanstvo smo primili već u apostolsko vrijeme. Svi oni koji se, poput mene, usude javno dići glas protiv te elite, javno proglasiti ljudima da su od istih napušteni, da Boga i Krista traže u sebi, kroz svoju životnu priču i priče ljudi koje svaki dan susreću, riskiraju da ih se izopći ili marginalizira. Ovim putem poručujem onima koji me prate da me mogu izbaciti iz svega onoga što su oni stvorili, ali nikada me neće moći izbaciti iz Božjeg plana, niti utrnuti Svjetlo kojim svijetlim izvaranom i iskorištenom narodu. Upravo u tom smjeru idu i neki epitafi , pogotovo jedan koji kaže da, ako zastanemo kraj stećka i odlučimo se pomoliti, to učinimo za sebe, a ne za njega. S tim je sve rečeno. Što si napravio za života, napravio si. Nema popravka u smrti. Sve one mise koje mi plaćamo, koriste samo crkvenoj riznici. Prema epitafima, onaj koji je legao, čeka uskrsnuće. Netko će ga dočekati, netko će i dalje čekati, nadati se i gledati očima stećka. Baš kao i mornari iz podmornice. Uzaludno ili ne, Bog je taj koji ima posljednju riječ. On daje život i uzima ga. I kad ga uzme u stanju ga je obnoviti i vratiti jer je svemoguć. Ne treba očajavati, a još manje sumljati.
