Piše: dr. Semir Osmanagić
Putovanje po zemljama sjeverne, istočne i južne Afrike, od decembra 2019. do februara 2020. oživljava pred mojim očima ideju Panafrikanizma. Ona je rođena 1960-ih godina s liderima kao što su Haile Selassie (Etiopija), Julius Nyerere (Tanzanija), Gamal Abdel Naser (Egipat), Ahmed Sekou Toure (Gvineja), Muammar Gaddafi (Libija), Jomo Kenyatta (Kenija) i drugi. Nacionalni muzeji koje posjećujem u Tanzaniji, Etiopiji, Ugandi, Keniji… prepuni su fotografija uzajamnih susreta ovih lidera.
I dok u političkom smislu Panafrikanizam podrazumijeva saradnju afričkih zemalja i dijaspore, nezaobilazan element je i zajedničko kulturno nasljeđe. Druga polovina XX stoljeća donijela je spektakularna otkrića skeletona iz familije homo na tlu Afrike. Ali, manje poznata, a istovremeno od velikog značaja su i otkrića u području umjetnosti u kamenu širom afričkog kontinenta.
Nesumnjivo, broj jedan je lokacija na jugozapadu Namibije poznata pod nazivom ‘Pećina Apolo 11’ (ili Gochanas, ime plemena Nama). Naime, njemački arheolog Wolfgang Erich Wendt je radio u pećini kada je na radiju čuo vijest o uspješnom povratku posade Apolo 11 na Zemlju 24. jula 1969.
U pećini su pronađeni najstariji primjerci mobilne umjetnosti u Africi, koji su ujedno među najstarijim u svijetu. Radiokarbonsko datiranje uglja u pećini dalo je datum od 27.500 godina BP. Ukupno je pronađeno sedam kamenih ploča od sivo-smeđeg kvarcita. Ovo je minimalna starost ploča, bazirana na pronalasku organskog materijala u istom nivou ispod nanosa zemlje. Moguće je da su ploče starije i da su ovdje donešene.
Jedini stariji primjerci pećinske umjetnosti pronađeni su u Indoneziji (Sulawesi, 40.000 godina), zapadnoj i južnoj Europi (među kojima i 32.000 godina stari primjerci slikarstva u pećini Lascaux na jugu Francuske).
Ploče Apolo 11 nose važnu poruku o umjetničkim i duhovnim znanjima njihovih autora. Na njima se, nakon nekoliko desetina hiljada godina, jasno vidi divlja životinja, najvjerovatnije vrst antilope (oriks?), s rogovima, ljudskim nogama (?), polnim organom koji pripada familiji bovida. Na taj način dobijamo natprirodno biće, dijelom ljudsko, dijelom životinjsko. Logičan zaključak bi bio da je ovaj crtež dio šamanistikog vjerovanja te da se ljudi (riječ je o homo sapiensu) imali kompleksna spiritualna vjerovanja.
Na drugim stranama svijeta (Srednja Amerika, Indija, Afrika) viđao sam slične motive, kombinaciju ljudskih i životinjskih dijelova tijela. Prilikom spiritualnih obreda, šamani su mijenjali tijelo iz čovječjeg u životinjsko, dobijajući željene osobine.
Prije gotovo 27.500 godina ploča je ostavljena u pećini, zaboravljena, slomljena. Prekrio ju je sloj zemlje. Trebala je doći 1969. da prvi dio ploče bude pronađen. Tri godine kasnije, drugi, a onda i ostalih pet dijelova su izašli na površinu tokom arheološkog iskopavanja.
U Nacionalnom muzeju Tanzanije primjerci ove ploče su ucrtani na kože, zajedno s nizom ostalih primjeraka drevne umjetnosti u kamenu, s različitih strana ovog kontinenta. Osjeti se ponos autora izložbe prema artističkim dostignućima iz Srednjeg kamenog doba.
Ovo je zasada najstariji primjer afričke figurativne umjetnosti. Najstariji slikarski workshop je također na jugu Afrike (Blombos) i dostiže 100.000 godina.
Da li je, osim najstarijih ljudskih ostataka, Afrika i tlo najstarije ljudske umjetnosti?
Galerija
