Svima je poznat “drevni” način manipulisanja ljudima: ne morate izreći laž, dovoljno je prećutati informaciju o nečemu što se desilo. Dovoljno je ne objaviti vijest o događaju koji se odigrao, jer i to označava nečiji stav, mišljenje, poruku, vođenje određene politike.
Svima je poznat “drevni” način manipulisanja ljudima: ne morate izreći laž, dovoljno je prećutati informaciju o nečemu što se desilo. Dovoljno je ne objaviti vijest o događaju koji se odigrao, jer i to označava nečiji stav, mišljenje, poruku, vođenje određene politike.
Ono što se ovih dana dešava oko istraživačkog projekta u bosanskoj dolini piramida u Visokom, neodoljivo me podsjeća na period pred izbijanje rata 1992. godine kada su se pojedini novinari “Oslobođenja”, u želji da tobože objektivno informišu svoje čitaoce (na čelu sa Ljiljanom Smajlović koja je svoj “novinarski uzlet” kasnije nastavila u magazinu “Vreme”), iz dana u dan pitali: ko sa okolnih brda puca na Sarajevo!? Ono što su svi znali teškom mukom se probijalo na stupce naših omiljenih dnevnih novina. Srećom, period te neodređenosti nije dugo potrajao. Šta hoću da kažem? Postoje vrijeme i postoje događaji u društvu oko kojih novinari moraju zauzeti stav i po svaku cijenu izreći istinu, ma kako ona gruba i bolna bila za određenu grupaciju ljudi koji, vjerovatno u najboljoj namjeri (nastojeći da informišu građane), kroz medije plasiraju njihovo stručno mišljenje i stav.
Nedavno navedni argumenti grupe naučnika, profesora, kulturnih i javnih radnika (mahom iz Tuzle i Sarajeva) u otvorenom pismu Visokom predstavniku koji, prema njihovim navodima „podržava lažnu arheologiju“, prerasta u pravu orkestriranu hajku protiv članova Fondacije na čelu sa Semirom Osmanagićem. Zaista, nije mi namjera da polemišem sa stručnjacima koji se bave egzaktnom naukom čija je uloga da odgovori na pitanja: kojem vremenu pripadaju otkriveni artefakti, ko i kako ih je napravio itd.
Moje pismo se odnosi na ulogu novinara i urednika u svemu ovom. Ako „Oslobođenje“ ima namjeru da održi imidž dnevne novine kojoj vjeruju brojni građani sa prostora bivše i sadašnje BiH, onda ono mora poštivati elementarno pravo onih koji ne misle kao potpisnici pomenutog pisma. Pogotovo iz razloga što je među takvima (koji drukčije misle) puno njihovih kolega, dakle, arheologa, geologa, folozofa, sociologa, čije diplome nisu ništa manje vrijedne od njihovih. Uostalom, to je potvrdio i događaj koji su (slučajno ili namjerno) svi mediji prećutkivali barem 4-5 dana od dana kada se desio. Riječ je o Osmanagićevoj prezentaciji u Kairu na kojoj je zvanično egipatsko Ministratsvo kulture (na čelu sa njihovim eminetnim arheolozima i geolozima) potvrdilo postojanje piramida u BiH koje su djelo ljudskih ruku, te podržalo istraživanja u Visokom, izražavajući pritom divljenje naporima Fondacije i nudeći svoju stručnu pomoć u nastavku istraživanja („Oslobođenje“ od 25.03.). Ali, već nam je dobro poznat „sindrom ega koji voli biti veći katolik od samoga pape“.
Zašto se, primjera radi, stalno prećutkuje podatak da su prošle godine na brdu Visočica (piramidi Sunca) zabranjena dalja istraživanja, jer navodno ona ugrožavaju srednjovjekovni grad Visoki koji, uzgred rečeno, zauzima stotinjak metara kvadratnih, a većina iskopina je više kilometara udaljena od ovog mjesta. To se isto nije moglo učiniti sa istraživanjima na piramidi Mjeseca, jer je tamo uglavnom riječ o privatnim parcelama na kojima su njihovi vlasnici dali zeleno svjetlo Fondaciji. Zatim, pod pritiskom arheologa iz inostranstva, 300.000 KM koje je bilo namijenjeno za istraživanja u Visokom naglo je preusmjereno za projekte sarajevske općine Stari grad.
Novinarske ekipe (jednoj od njih pripadam i ja) do suza su nasmijavala apsurdna „stručna mišljenja“ naučnika iz inostranstva koji su iza sebe imali pregršt napisanih knjiga. Jedan od njih, u odbrani svoje Darvinističke teorije evolucije ljudskog roda (kojoj se i mala djeca u školama podsmijevaju), nakon obilaska bosanske doline piramida i očiglednih ploča koje su sastavljane vezivnim materijalom, jednostavno je „svjetla obraza“ ustvrdio: „Sve ovo je nastalo prirodnim putem(!?), jer jednostavno, u to vrijeme je ovo područje pokrivao led i nije bilo šanse da je neka civilizacija tu živjela.“ Nevjerovatno ali istinito: nepriznavanje i namjerno nipodaštavanje najnovijih arheoloških otkrića u svijetu podsjeća nas na vrijeme totalitarnih režima, zabranjenih ideja, ilegalnog rada itd. Sve što naučnici ne znaju, kada i kako je neki arheološki pronalazak (artefakt) nastao, ako se ne uklapa u priznate naučne teze, stavlja se „pod tepih“ i pripada području skrivene povijesti ljudskog roda, oblasti tzv. zabranjene arheologije.
Nije samo riječ o piramidama u BiH, Rusiji, Kini, o kamenim kuglama Kostarike, Novog Zelanda i, opet, BiH (do sada je u našoj zemlji pronađeno 15 njihovih lokacija). Riječ je o jednom mnogo širem globalnom procesu koji zahtijeva korjenito preispitivanje dosadašnjih naučnih otkrića u oblasti, arheologije, istorije, bilogije, pa čak i fiziologije čovjeka. Jer, nečija stručnost nije statična tvar, ona je podložna stalnom preispitavanju i vlastitom usavršavanju, sve dok čovjek kroz spoznaju Sebstva (onog što uistinu jeste, a ne onog što misli da jeste – um i ego) ne sazna odgovore na suštinska pitanja: otkud dolazi sav ovaj materijalni svijet, kakva je njegova svrha, kuda ide, čemu se vraća? Zbog čega je sadašnjem čovjeku, ma kako stručan i načitan bio, teško priznati da su prije naše „savremene civilizacije“ koja razdoblje između dva rata naziva mirom (?!), postojale puno naprednije civilizacije kao što su Atlantida, Mu, pa i neke prije njih? Zašto je toliko tegobno odreći se pozicije monopola na „sveznanje i stručnost“. Iz naučnih krugova, uostalom, stižu potvrde da čovjek na sadašnjem stupnju u prosjeku koristi jedva 5% raspoloživih potencijala (čemu služio preostalih 95% to se još uvijek ne zna!?).
Na kraju krajeva, zašto je običnim smrtnicima potreban neko sa doktorskom disertacijom da mu objasnio šta ustvari vidi?! Jer, pomenuti potpisnici otvorenog pisma osporavaju čak i to da u Visokom postoji građevina piramidalnog oblika (ne ulazeći u detalje kojem vremenu pripada, ko je i na koji način gradio). Ne očekuju li valjda da će se, nakon skidanja debelog sloja zemlje sa brda, čiji se piramidalni oblik uočava i sa zemlje i iz vazduha, odjednom ukazati kocka, kugla ili nešto treće?!
U svemu ovom, podsjećajući se na ulogu novinara, dobro je citirati Egona Ervina Kiša koji kaže: „Kad se moje kolege hvališu kako njima nikad u životu niko nije precrtao nijednu misao, onda je to jedino dokaz da su se sami kretali unutar granica (samo)cenzure, da njihovo mišljenje nikada nije poželjelo da se vine preko ograda propisane ideologije (čitaj arheologije- op.aut).“ Pošto čovjek počne misliti svojom glavom, kada pročita neke novinske priloge samo konstatira: molim vas, poštedite me svoje objektivnosti! Jer, da dvije i po strane vašeg cijenjenog dnevnika ustupite i onima koji ne misle kao potpisnici otvorenog pisma Visokom predstavniku, čitaoci bi mnogo više saznali o „drugoj strani medalje“ i o tome sa čime se sve Fondacija suočava u posljednjih godinu dana, kako bi istina isplivala na vidjelo.
Šefik Avdagić, Sarajevo
