Autor: Mate Puljak
Na početku ovih nevjerojatno vrijednih legendi treba odbaciti sva povezivanja „našeg“ vukodlaka s televizijskim prikazima entiteta kojeg filmska, i druge, s njom povezane i nepovezane industrije, nazivaju vukodlakom. U mnogim pričama i filmovima prikazani su kao živi ljudi koji za punog mjeseca mijenjaju izgled u vuka ili hibrida vuka i čovjeka. „Naš“ vukodlak je uvijek bio mrtvac i gotovo nikada nije sličio na vuka, ali se, prema želji mogao „prometnuti“ u jega. Odmah ću odbaciti sve pokušaje onih koji su pisali o temi vukodlaka da ga učine nasilnim bićem, ubojicom i slično. Isto tako, vukodlak nije vampir, vještac, štrigun, vukojarac ili ne znam šta već! Radi se o velikim greškama koje struka, pogotovo mlađa i neiskusnija, uporno i kontinuirano radi. To je nepoznavanje terenske građe i detalja koji su veoma bitni. O vukodlaku pišu ljudi koji na svoje uši nikada nisu čuli niti jednu jedinu predaju o tom mitološkom biću. Njima u djetinjstvu nije usađen strah od vukodlaka, niti su ikada živjeli u podneblju gdje su nastajale te priče i legende. Iz svoje zbirke od 2700 naslova predaja koje sam sakupljao 24 g., izvukao sam one koje spominju vukodlaka. Napominjem da su predaje o vukodlacima koncentrirane na prostoru iza planine Biokovo (staro ime Bijakova). Kako se pomičemo dalje na istok, zapad i prema granici s BiH, one jednostavno nestaju, da bi se opet pojavile, ito pretežno na višim nadmorskim visinama. Ne smijemo generalizirati temu vukodlaka kako je to postala praksa jer na prostoru Hrvatske živi nekoliko različitih naroda. Svi oni imaju svoje legende, po njima znamo da nismo jedan narod. Ja iznosim predaje plemena koje je naseljavalo prostor zabiokovlja. Narod između Cetine i Neretve, u užem smislu, predstavlja granu izravnih potomaka ilirskog plemena Dalmata. Naše predaje najsličnije su predajama BiH s naglaskom na istočnu Hercegovinu.
