Piše: Dr Semir Osmanagić
U Nizozemskoj se nalaze 54 megalitne strukture koje arheolozi nazivaju ‘hunebed’. Oni nagađaju da je riječ o ‘grobnim prolazima’.
Ono što ja vidim znatno je drugačije u odnosu na par stotina godina istraživanja arheologa. Ne mislim da su divovi (‘hune’ – div) pravili ove megalitne strukture, niti da su služile kao grobnice (‘bed’ – grobnica).
Kao materijal za ove strukture korišten je granit. Njegovo porijeklo nije iz Nizozemske već hiljadu kilometara na sjeveroistok – Švedska i djelomično, Finska. Geolozi tvrde da su glečeri, ledenjaci donosili ovo kamenje južnije od Skandinavije.
Blokovi su redani uspravno, uvijek manji po dimenzijama, i horizontalno, redovito znatno masivniji. Dakle, riječ je o fenomenu poznatom kao dolmen. Ima ih širom Planete i pripadaju posljednjem megalitnom prozoru koji se dešavap u periodu 5.000 – 8.000 godina u prošlost.
Horizontalni blokovi su vrlo pažljivo naslanjani na potporne, jedva ih dodirujući. Dakle, nisu išli za statikom i sigurnošću, već za vještinom kreirajući balansirajuće stijene.
Noseći uspravni blokovi formiraju istu visinu na koju dolaze horizontalni. Vjerovatno je dolazilo do obrade ovih blokova što rađa logično pitanje o alatima koji su upotrebljavani. Ako imate jedan od najčvršćih materijala u prirodi (granit) onda morate imati još savršeniji alat (mi danas koristimo dijamnatski alat ili lasere za obradu granita).
Horizontalni blokovi su slagani u izvanrednom redu oblikujući vrlo pravilan prolaz ispod ‘tavanice’ koja ima istu visinu u odnosu na tlo. I premda ovi blokovi nisu pravilne geometrije (pravougaoni ili kvadratni, kružni ili obli) rezultat je zapanjujuće precizan. Nama bi trebalo jako puno vremena da se igramo s kranovima i viljuškarima da dobijemo ovaj rezultat.
To rađa slijedeće logističko pitanje: kako su graditelji manipulirali ovim blokovima?
Očigledno je da se ih morali donositi s neke lokacije. I, bez obzira, da li je udaljena kilometar ili hiljadu kilometara, pitanje transporta nema odgovara ako ga tražimo unutar neolitskih zajednica. Naravno, pitanje podizanja ovih blokova novi je izazov. I za transport i za podizanje potrebna je tehnologija. Mi koristimo kranove, ali neko drugi u prošlosti je podizao putem zvuka ili specifičnih frekvencija levitacije.
Najveći blok na lokaciji D50 ima masu od 18 tona, a na lokaciji D27 čak 23 tone prema mojim kalkulacijama. Ako čovjek može u prosjeku da podigne i nosi 50 kg, za ove blokove bi trebalo 360-450 ljudi da ga zajednički nose. To je fizički nemoguće unutar malog prostora. Dakle, morali su imati tehnologiju.
Orijentacija prolaza svih hunebeda u Nizozemskoj je uglavnom ista: priblićno istok-zapad. Međutim, pomnije mjerenje mi je pokazalo da je zapravo riječ o pravcu istok-sjeveroistok prema smjeru zapad-jugozapad. To se poklapa s kretanjem sunca tokom najvažnijeg dana za drevne narode, ljetnog solsticija, 21 juna. To je dan kada su sunčeve zrake najjače, dnevna svjetlost najduža, a naša Majka Planeta najsnažnija. Dan koji je trebalo obilježiti. Obilježavamo ga i mi u Visokom u Distriktru Ravne.
Granitni materijal ima visok udio kvarcnog kristala, dostižući 15%. Oaj mineral ima osobinu pojačavanja energije i transformacije energije iz jednog oblika u drugi putem piezzoelektričnog efekta. Ako su blokovi postavljeni iznad energetski potentne tačke (željezna ruda, podzemni vodeni tokovi, drugi minerali uključujući kvarcni kristal, ley lines i druge energetske linije), onda dolazimo i do prave svrhe ovih megalitnih struktura. One su pojačavale energiju prostora, služile su kao energetski pojačivači.
Dobijena energija se, potom, mogal koristiti za razvoj duhovnih čula, unaprijeđenje molekularne strukture vode i hrane, jačanje imuniteta, zaštitu zdravlja i slično.
Megalitne strukture nisu gradile izmišljenje primitivne zajednice kao ‘ceremonijalna, religiozna’ mjesta kao što to spekulišu arheolozi s fakulteta i instituta. Njih su gradile civiliaczije, s razvijenom socijalnom organizacijom i to kao mjesta znanja, energije, obrazovanja, astronomije, liječenja, kalendara… Vrlo praktične svrhe. Škole u prirodi. Centri okupljanja i saradnje. Građeni da traju čitavu vječnost.
Ili, barem, dok naša civilizacija ne dođe i počne ih sistematski uništavati jer ih ne razumije, a treba im zemlja za poljoprivredu ili gradnju kuća.
U Nizozemskoji ih je danas 54: ukupno 52 u Friziji i dva u Groningenu. Međutim, identične strutkure se nalaze i u Danskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Norveškoj, Belgiji i širom srednje i zapadne Evrope.
Druga vremena, drugi koncepti o energiji, socijalnim odnosima, znanju i svrsi života.
Galerija
