"Ne pokušavaj da pređeš preko voda Zapadnog okeana! Oni koji su tamo krenuli, nikad se nisu vratili."

Zapis iz egipatskih piramida

Prenoćio sam u Tumbesu u jednom malenom, ugodnom pansionu na samoj morskoj obali. Sa nevelike terase moje sobe pružao se otvoren pogled prema baeskraju Pacifika. Uživao sam u ugodnoj ležaljci ispod zvjezdanog nebeskog baldahina koji se negdje daleko, u mekoj noćnoj izmaglici, utapao u pučinu. Do mojih osjetila dopirali su čudni zvuci, neobični mirisi i zovovi dalekih vremena, koji su mi u rijetkim prilikama, kao sto je bila ova, znali odnositi snove i neprimijetno me uvlačiti u nestvarni svijet moje razigrane mašte. Nisam to želio ali nisam moga ni izbjeći svu tu bujicu uzbuđenja što je donosila noć na pacifičkoj obali u Tumbesu.

 NOĆ BEZ SNA: Ovdje je negdje, na granici između Ekvadora i Perua, možda baš na mjestu gdje sam zanoćio, u jednom tihom maglovitom jutru španjolski pustolov Francisco Pizzaro (Francisko Pizaro), sa 168 ljutih konkvistadora, od kojih je 68 bilo u sedlima, stupio na južnoameričko tlo i u nepunih deset godina zadao smrtonosni udarac veličanstvenom carstvu Inca, koje se prostiralo na prostoru dugom četrdeset hiljada kilometara. Bila je to tragedija kakvu je teško i zamisliti.

Opijeni željom za zlatom španjolski osvajači uništavali su sve pred sobom, sve što je imalo bilo kakvu materijalnu vrijednost – čak i carske palače, svetišta, piramide, grobnice… U pljačkaškom ludilu uništavali su i tragove ranijih kultura. Ostali su samo blijedi nagovještaji visokih graditeljskih i znanstvenih dometa civilizacija koje su predhodile Incama, ali nedovoljno da od njih, u ovoj noći bez sna,  stvorim ubjedljivu sliku za svoje desetljećne slutnje i traganja.

Dočekao sam jutro ispunjen dramatičnim snoviđenjima ali tešku zavjesu prohujalih vremena nisam uspio podignuti. Glava mi je brujala nebrojnim pitanjima, koja su me i dalje opsjedala izazivajući u meni neku vrstu istraživačke groznice.

Da li je u prastarim vremenima bilo kontakata između naroda što su nastanjivali daleke pacifičke otoke i civilizacija što su egzistirale na tlu Južne Amerike? Da li je hipotetička Zemlja Mu predstavljala svojevrsni most preko kojeg su se na sve četiri strane svijeta širila graditeljska i druga znanja u Aziju i Srednju i Južnu Ameriku?

SVE VIŠE DOKAZA: Ova pitanje naravno ne tište samo mene već i južnoameričke istraživače i znanstvenike. Na njih je u ovom času teško odgovoriti. Konačno, još uvijek nije otkriveno dovoljno materijalnih dokaza koji bi potvrđivali prahistorijska prekooceanske putovanja i kontakte, a legende i predanja teško da mogu zamijeniti činjenice.

U njih vjeruju samo istraživači poput mene koji smatraju da je slika naše daleke prošlosti sasvim drugačija od one kuju nam stoljećima nameću smušeni historiografi iz svojih sterilnih kabineta!

- Svake godine smo sve bliži u rješavanju tih pitanja – kazivao mi je profesor Jose Morales dok smo obilazili peruanske piramidu u blizini drevnog Tumbesa. – Možda će nova arheološka otkrića demantirati stare teorije i predstave o prošlosti ljudskog roda. Već danas imamo artefakata koje ne znamo kako da uklopimo u autentičnu sliku povijesti južnoameričkog podneblja. Iskrsavaju iz pustinjskog pjeska Atacame, iz davno zaboravljenih grobnica i skrivenih andskih pecina i svetih jezera…

To je tačno.

Neki artefakti nagovještavaju da su u prastarim vremenima postojali prekooceanski kontakti između kultura starog Egipta, Kine, Mezopotamije i Indije s jedne strane, sa kulturama Srednje i Južne Amerike, s ruge, a pacifički podmorski bazen, čini se, skriva mnoge drevne gradove o kojima tragove nalazimo u legendama i drevnim epovima.

PTOLOMEJEVE MAPE: Za vrijeme novinarsko-istraživačke ekpedicije “Ande – Amazon”, koju sam organizirao 1990. godine, u Cochabambi (Kočabama), u Boliviji, imao sam sreću upoznati uglednog argentinskog istraživača Dicka Edgara Ibarra Grassoa (1914. – 2000.), koji je cijeli svoj životni vijek posvetio istraživanju prapovijest Južne Amerike. Grasso je šesdesetih godina prošlog stoljeća uzbudio znanstvenu javnost svijeta kada je objavio da je identificirao obale Ekvadora i Perua na kartama znamenitog grčko-rimskog astronoma, geografa i matematičara Klaudija Ptolomeja (lat. Claudius Ptolomaeus).

Ptolomej je, kako je poznato, živio u prvom i drugom stoljeću nove ere (90. -161.) i utemeljitelj je geocentrične teorije a iza sebe je ostavio izuzetno vrijedno djelo "Veliki zbornik astronomije" u kome je zabilježio položaj 1080 zvijezda i podijelio ih u 48 sazviježđa. Ipak, Ptolemejevo djelo “Geographia”, u kome su objavljene brojne karte do tada poznatog svijeta, smatra se najvećim dometom antičke kartografije i povjesne geografije. Na žalost, u vrtlozima vremena nije se očuvao original njegovog vrijednog djela nego samo srednjovjekovni prijepisi za koje se vjeruje da su vjerodostojni.

Grčko-rimski učenjak se uglavnom oslanjao na radove ranijeg geografa Marinosa iz Tira (60. – 130), koji je živio na Rodosu, te na geografske leksikone i kartografe Rimskog i Perzijskog carstva. Na jednoj njegovoj mapi Europe označene su bijele zone čije se granice podudaraju sa oblastima nekadašnjih europskih glečera što upućuje na činjenicu koja se kosi sa svim našim znanjima o povijesti kartografije i historiografije. Ko je bio praautor Ptolomejeve karte koja oslikava Europu iz vremena prije najmanje 10.000 godina?!

DREVNO UPOZORENJE: Bilo kako bilo, argentinski istraživač Grasso je na jednoj od Ptolomejovih mapa svijeta prepoznao pacifičku obalu Ekvadora i Perua, dokazujući da su u antičkim vremenima bili poznati prekooceanski putevi koji su povezivali drevne civilizacije Azije, Europe i Južne Amerike.

- Da je preživjela Aleksandrijska biblioteka – ubjeđivao me je tog dana u Cochabambi Dick Edgar Ibarra Grasso – danas bi svakom osnovcu bilo jasno da su antički plavi putevi povezivali sve kontinente mnogo prije Kolumba i braće Pizzaro!

To je možda tačno.

Kako inače objasniti da su na nekim od tih prastarih karata iscrtane nepoznate zemlje i kontinenti, koji su otkriveni stoljećiima kasnije. Tako na jednoj karti napravljenoj 1510. godine postoji Australija, stotinu godina prije nego što je prvi Evropljanin vidio obale tog kontinenta!

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kada sam pisao svoju knjigu „Tajne isčezlih civilizacija“ i fokusirao se na bajkovite znanstvene domete starog Egipta, posebnu pozornost mi je budilo jedno 4500 godina staro upozorenje ispisano u piramidama. Upozorenje je poticalo iz vrijemena pete egipatske dinastije (Staro kraljevstvo), a glasilo je: "Ne pokušavaj da pređeš preko voda Zapadnog oceana! Oni koji su tamo krenuli, nikad se nisu vratili!"

S druge strane, citirajući odlomke drevnokineskih rukopisa, poznati ruski orijentalista i geograf Nikita Jakovlevič Bičurin (1770. - 1853.) navodi da je najmanje hiljadu godina prije Kolumba i Magelana, u Kini bio poznat put do američkih pacifičkih obala a slični nagovještaji navodno se mogu naći i u tibetanskim tekstovima napisanim najmanje 1500 godina prije nove ere!

ZBUNJUJUĆE ČINJENICE: A šta tek kazati o fascinantnim kartama turskog istraživača, kartografa, moreplovca i admirala Ahmeta Muhiddina Pirija (1465. – 1553.), u čiju je čast UNESKO 2013. proglasio godinom Piri Reisa!? Njegove karte urađene 1513. i 1518. godine su s takvom preciznošću iscrtane da se mogu porediti sa najsavrenemim mapama rađenim uz pomoć satelitskih snimaka. Ali znanstvenike ne čudi samo to.

Na kartama u osam boja izrađenim na koži od gazele sa zaprepašćujućom tačnošću oslikane su obale zapadne Afrike i Južne Amerike, uključujići i otoke Kubu i Antile (Karibi). Jednako je tako precizno iscrtana i obala današnje Srednje i Sjeverne Amerike, Aljaske i Antarktike bez leda(?!). Na njoj ne postoji Beringov moreuz, već su Sibir i Aljaska povezani kopnenom prevlakom. Riječ je o onoj istoj prevlaci preko koje su – kako nas historiografija uči - iz Azije paleolitska plemena prelazila na američko kopno.

Ono što zbunjuje nisu, naravno, paleolitske seobe naroda, već činjenica da je taj djelić kopna zauvijek iščezao najmanje prije 30.000 godina! Sve to ukazuje na pomisao da je turski admiral među izvorima posjedovao i karte nacrtane prije ledenog doba.

Kako je to moguće?!

O misterioznim kartama Piri Reisa proteklih decenija su napisane mnogobrojne znanstvene rasprave, analize i studije, među kojima i studija o traganju za legendarnom Atlantidom, za koji se smatra da se nalazila u Atlantiku i da je nestala u katastrofi kozmičkih razmjera. Na jednoj od karata se nalaze opisi mjesta, njihovih pronalazača i objašnjenja koji su izvori korišteni tokom crtanja. Slika karte sa devet brodova prikazuje ljude tog regiona, biljni i životinjski svijet.

ZBUNJUJUĆA OTKRIĆA: Američki profesor Charles Hutchins Hapgood (1904. – 1982.), u svijetu je bio poznat kao vrstan historičar geografije. Autor je znamenitog djela “Karte drevnih kraljeva mora” (‘Maps of the Ancient Sea Kings’), za koje je predgovor napisao Albert Einstein. Hapgood  u to djelu zaključuje da je u prastarim vremenima postojala "civilizacija koja je obuhvatala cio svijet i čiji su kartografi sastavljali potpuno precizne karte cijele Zemljine kugle. Na tim kartama oičigledni su isti visoki tehnički nivoi, isti metodi rada, podjednaka razina matematičkih znanja i sasvim je moguće da su za njihovu izradu korišćeni isti kartografski instrumenti."

Sličnog mišljenja je bio i moj sagovornik iz Cochebambe argentinski istraživač Dick Edgar Ibarra Grasso.

- Drevne plovidbe i putovanja nisu bili ograničeni na uske priobalne pojaseve kako se danas vjeruje – smatra Grasso. - Drevni Kinezi, Indijci, Egipćani, Feničani i Grci poduzimali su daleka putovanja i uspješno stizali do svojih ciljeva. Godine 1982. u moru blizu Rio de Janeira (Rio de Žaneiro) otkriveni su ostaci rimskog broda, rimska i feničanska keramika i dvije amfore. Analize su pokazale da amfore potiču iz II stoljeća, a pretpostavlja se da su napravljene u Cartageni (Kartegena)!

Istraživači prošlosti dobro znaju da to nije prvi nalaz takve vrste u Novom svijetu. Američki arheolozi su proteklih decenija našli brojne rimske statuete od terakote, starogrčku grnčariju, normanski metalni novac i nakit, ukrase od baltičkog ćilibara, vikingške grobnice... Na teritoriji Kanade otkrivena su groblja baskijskih pomoraca koji su tamo stigli 2.000 godina prije Kolumba, ostatke vikingških naselja, a proučavajući napise u jednom majanskom hramu, meksički znanstvenici su došli na pomisao da su žreci (čuvari tajnih znanja) Maja možda znali tajne sahranjivanja egipatskih faraona!

Kako je to moguće?!...

Ali to nije bilo sve što sam tog dana saznao u Cochabambi. Dick Edgar Ibarra Grasso me poveo u lokalni muzej, u kome je godinama radio kao konzervator, i pokazao mi nešto što me naprosto ostavilo bez riječi!

Pokazao mi „tocado las piedras“!

Dirnuto kamenje!

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’
http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U idućem nastavku: KAKO SE MJESILO KAMENJE!

"Njihovi hramovi bili su prekriveni zlatnim pločama, a njihovi kraljevi njegovali su vjerovanja da su njihovi preci stigli s mora..."

Pedro de Cieza de Leon, španjolski kroničar

Ljudi-ptice na Kapiji Sunca možda su i najveća misterija Tiahuanaca. U prošlosti su ih tumačili na najrazličitije načine - kao simbole prastarog kalendarskog sistema; objašnjavali su ih kao božanske glasnike - meleke ili anđele; govorili da predstavljaju znakove nepoznatog piktografskog pisma, a Švicarac Erich fon Daniken ih je smjestio u nevjerovatnu galeriju drevnih vanzemaljski astronauta koji su u davnoj prošlosti, navodno, redovito posjećivali našu planetu o čemu, kako navodi u svojim brojnim knjigama o drevnim astronautima, svjedoči kosmodrom na visoravni Nasca sa svojim misterioznim nepreglednim pistama i crtežima. 

Ko je u pravu?

Šta je istina?

O tome razmišljam dok gotovo panično pokušavam u veličanstvenoj Kapiji Sunca i tajanstvenim reljefima otkriti neki znak ili neku potvrdu o njenim zagonetnim porukama.

KULT BOGA PTICE: Iako Tiahuanaco odiše nebrojnim tajnama, jedna činjenica ostala je jasnom sve do današnjih dana: kada je iz potpuno nepoznatih razloga, prije više od tri hiljade godina (?!), sa lica zemlje zbrisana blistava kulturaTiahuanaco iza nje je jedini preživio Virakocha, svemoćni bog stvaranja i uništavanja, koji se u vjerovanjima prastanovnika Južne Amerike pojavljuje u najrazličitijim obličjima. Između ostalih i u obliku Tangata Manu - Boga ptice!

Odavde, sa ovih nebeskih prostora, njegov se kult možda raširio uzduž i poprijeko Južne Amerike, a njegov se lik pojavio čak i na delekim obalama Pacifika ili je, možda, upravo stigao s tih dalekih prostranstava. Prihavtili su ga pripadnici manje poznatih kultura Mochica (Močika), Chimu (Čimu) iChan Chan(Čan Čan) što su predhodile močnim Inkama. One su svoje čudesne hramove i napredne gradove podizali u plodnoj dolini i delti rijeke Chimu i na obalama Tihog oceana.

Na uskom pojasu između Visokih Kordiljera na istoku i Pacifičkog oceana na zapadu, proteže se najduža i najsušnija pustinja na svijetu Atacama (Atakama). Peruanci je jednostavno nazivaju Costa (Kosta), što na španjolskom znači obala, jer se proteže duž pacifičke obale. Započinje negdje u Equadoru (Ekvador) na sjeveru, proteže se duž Perua i Bolivije penjući se duboko na Ande, a završava na dalekom jugu, u čileanskoj Patagoniji, nasuprot Tiera del Fuego - Ognjene zemlje.

OPAKA ATACAMA: To je opako područje, suho i sprženo, koje nije osjetilo blagodeti kišnih kapi već više od četrsto godina. Sličnost sastava stijena Atacame i nekih stijena na Marsu već godinama istražuje američka NASA za buduće misije na Marsu. Ipak, niko danas pouzdano ne zna kakvo blago u svojim isušenim njedrima kriju žežene pustinjske dine. U vrijeme kada se duž pacifičke obale gradila Pan Americana, južnoamerička Autostrada sunca, duga više od pet hiljada kilometara, kažu, da su na svjetlost sunca svaki dan iskrsavali nebrojni artefakti što su iza sebe ostavile nestale i već zaboravljene civilizacije, koje su u davnoj prošlosti egzistirale na ovim žarkim prostorima. Između ostalog, arheolozi su otkrili brojne mumije stare više od 9000 godina!

Ali, pustinjski pijesak Coste, srećom, na nekim mjestima nije uspio zamesti sve tragove i prekriti sve ostatke kulturne prošlosti ovog podneblja. Proputovao sam veliki dio pustinje Atacama, tragajući za mogućim graditeljskim dometima naroda koji su živjeli u legendarnim vremenima u kojima je navodno cvjetala pacifička civilizacija, nestala Zemlja Mu. Već odavno nije nikakva tajna da je na tim prostorima u prošlosti podignuto na desetine piramida, da su na mnogim mjestima blistali monumentalni hramovi i podizani veličanstveni gradovi čija graditeljska i arhitektonska rješenja zadivljuju moderni svijet.

ZAGONETNI NAROD: U zelenoj delti rijeke Moche (Moče), plodnoj oazi što već stoljećima odolijeva naletima opakih pustinjskih oluja i El nina (El ninjo), nastanili su se pripadnici nekog zagonetnog naroda, koji je vjerovatno po imenu rijeke u čijoj je delti podigao svoje najimpresivnije građevine, dobio ime -  Mochice.

O njima se još uvijek ne zna dovoljno. Pojavili su se, navodno, iznenada, ali se definitivno ne zna odakle. Iz kog pravca? Jesu li se spustili sa Anda?Ilisu pristigli sa sjevera? Možda sa juga?Iličak sa Pacifika odakle su ovamo prispjeli bijeli bogovi  kako se nagovještava u drevnim andskim predanjima i legendama u koje su narodi prastare Južne Amerike duboko vjerovali?

Bio je to snažan, uticajan, kreativan i nesumnjivo napredan i dobro organiziran narod, koji je za kratko vrijeme porazio i potčinio svoje susjede i proširio se od Trujilla (Truhiljo), na pacifičkoj obali, pa sve do Anda - osvojivši plodne doline Viru, Santa, Nepen i Kazmu.

Savremena historiografija kaže da je njihova moćna imperija trajala je sve do početka devetog stoljeća, kada su oslabljene Mochice porazile Chimue, narod o čijoj će zagonetnoj kulturi biti riječi nešto kasnije. Mochice su iza sebe ostavili bezbrojne visoke civilizacijske tragove, ali dva zasigurno zaslužuju pažnju arheološke znanosti i cjelokupne svjetske kulturne javnosti.

To su veličanstvene piramide podignute od glinenih blokova, takozvanih „adoba“ - Piramida Sunca i Piramida Mjeseca!

Upravo te dvije piramide nametnule su znanstvenoj javnosti bezbrojna pitanja. Niko danas ne zna odgovor na pitanje otkud piramide na tlu Južne Amerike, kako su i koliko dugo građene i, konačno, ko su bili učitelji i graditeljski uzori njihovih tajanstvenih projektanata.

Da li su ih Mochice podizali po uzoru na egipatske piramide?! Ili su im uzori bile veličanstvene piramide hipotetičkih kultura - Atlantide i Zemlje Mu - što su se, sudeći prema prastarim legendama, uzdizale iznad Atlantskog i Pacifičkog oceana?

KULTNO MJESTO: Mada se uopće nisu znali koristiti životinjskom vučom, mada nisu poznavali točak, niti posjedovali alate i pomagala neophodna za graditeljske pothvate kakvi su izgradnja megalitskih hramova i piramida, Mochice su ipak uspjeli u svom naumu - podigli su svetišta koja se mogu uvrstiti u najveća graditeljska čuda prošlosti!

Zahvaljujući svom monumentalnom izgledu, posebno impresivno djeluje Piramida Sunca. Iako je kroz minula stoljeća poprilično oštećena, još uvijek se naslučuje njena zanimljiva forma. Visoka je četrdesetak metara, a prvobitno se uzdizala sa osamnaest metara visoke platforme, što je bila podignuta na sedam terasastih spratova. Nema sumnje da je dominirala plodnom dolinom i da je predstavljala jedinstveno kultno mjesto ovog zagonetnog naroda.

Prema znanstvenim procjenama u Piramidu Sunca je ugrađeno preko osamdeset miliona "adoba", glinenih cigli koje su prvo sušene na suncu i zraku, a onda slagane vodoravno - jedna na drugu - u močne građevinske forme i cjeline.

Samo nekoliko stotina metara od Piramide Sunca, u podnožju obližnjeg stjenovitog brda čiji vrh doseže visinu od sedamsto metara i djeluje poput kolosalne piramide, Mochice su izgradile svoje najvažnije svetište - Piramidu Mjeseca.

BOGATA SIMBOLIKA: Dok sam zadivljen i gotovo bez daha obilazio ovaj veličanstveni arheološki lokalitet jedva da sam mogao i naslutiti njegov impresivni izgled, sadržaj i značaj u vremenu kada su piramide u punom bogatstvu i sjaju predstavljale samo najupečatljivije dijelove ovog religioznog središta. No, ono što zbunjuje i one su građene po istoj formuli kao i egipatske ili bosanske – međusobno su bile povezane mrežom skrivenihnih tunela, stajališta i odaja misterioznih namjena!

Kako to objasniti?!

Mochice su zidove svojih svetišta bogato oslikavali živopisnim reljefima, najčešće geometrijskom ornamentikom (?!) i slikama dvoglavih zmija, što prema nekim povjesničarima i autorima navodno simboliziraju rađanje i umiranje. Meni to ne zvuči ubjedljivo, ali niko ne traži nova objašnjenja niti pokušava protumačiti drevnu simboliku. Naravno, u peruanskim piramidama postojali su i drugi vredniji ostaci, ali su s vremenom pljačkani, odnošeni i uništavani pa je do današnjih dana preživjelo žalosno malo.

Gotovo ništa!

Čak je i bogatim grobnicama i tajnim odajama piramida, u kojima su sahranjivani - visoko svećenstvo i članovi carskih porodica - nestao gotovo svaki trag. Bogate grobnice - bez izuzetka - bile su prvo opljačkane, a zatim razorene i uništene!

Ipak, posljednjih godina Piramida Mjeseca je mjesto najznačajnijih arheoloških iskopavanja i restauratorskih radova u Peruu. Obavljaju ih domaći arheolozi, a finansiraju peruansko Ministarstvo kulture i jedna američka sveučilišna fondacija.

OPLJAČKANA PROŠLOST: I dok su iskusni restauratori strpljivo radili svoj posao, pokušavajući ovom jedinstvenom religioznom središtu da vrate stari izgled i sjaj, vođa arheološkog tima, profesor Jose Morales (Hoze), s ponosom mi je kazivao o rezultatima dosadašnjih iskopavanja.

- Sve upućuje, kaže on,  da su Mochice posjedovali visoka znanja iz oblasti graditeljstva, koja po mnogo čemu podsjećaju na znanja drugih naroda starog vijeka što su živjeli desetinama hiljada kilometara daleko od Južne Amerike, u dolinama rijeka Nila, Inda, Eufrata i Tigrisa. Vrijeme je dosta toga uništilo. Najveću štetu piramidama su u prošlosti nanosili huacuerosi, pljačkaši grobova, koji su tragajući za skrivenim zlatnim riznicama, dugim metalnim motkama i specijalnim bušilicama poprilično uništili ove drevne građevine.

Što su propustili pljačkaši oskrnavili su ratovi i vrijeme, ali i provale oblaka i nabujalih voda što se, s vremena na vrijeme, i danas sjure sa planinskih masiva i načine pustoš u delti rijeke Moche.

Nesumnjivo da su najdragocijenije stvari, prije svega zlatni nakit i keramika koji su polagani u grobnice zajedno sa umrlim, tajnim krijumčarskim kanalima najčešće završavali u privatnim zbirkama. Pa ipak, nešto je dospjelo i do peruanskih muzeja.

U Muzeju zlata u Limi divio sam se dragocijenim krunama od najljepšeg zlatnoglima, na kojima su visile kao dah tanke zlatne pločice, koje su lahorile i pri najmanjem dašku vjetra. Vidio sam i jedinstvenu ljudsku lobanju u koju je neki drevni močički zubar ugradio umjetne zube napravljene od ružičastog kvarca. Još uvijek je tajna da li je imućni Mochica ovu implantaciju dobio još za života ili je ona nastala kasnije, nakon njegove smrti, i bila povezana sa kultom mrtvih.

Ali, to nije jedina misterija koja je preživjela Mochice i njihovu sjajnu kulturu...

ZLATNI HRAMOVI: Zna se, kako rekoh,  da su Mochice bili izvanredni graditelji hramova i majstori za izradu keramike. O tome svjedoči i bogata "glinena biblioteka", iz koje posljednjih decenija peruanski arheolog, profesor Jose Morales (Hoze) i njegovi saradnici, puno saznaju o svakodnevnom životu ovog naroda. Pa ipak, još uvijek je veoma teško, gotovo nemoguće, detaljno rekonstruirati vrijeme u kojem je cvjetala civilizacija Mochica.

Španjolski kroničar Pedro de Cieza de Leon (Kieza) zabilježio je u 16. stoljeću da je slušao zanimljive priče o kulturama što su u prošlosti cvjetale u delti rijeke Moche i na pacifičkoj obali.

"Njihovi hramovi" - zabilježio je De Kieza - "bili su prekriveni zlatnim pločama, a njihovi kraljevi njegovali su vjerovanja da su njihovi preci stigli sa mora..."

Stigli sa mora?!...

Ko su bili ti močnici što su stigli sa mora donoseći sa sobom plamen znanja koja će primitivne zajednice podučiti da civilizacijski pozlate Južnu Ameriku?

NAPOMENA: Pročitajte i predhodnih 15 nastavaka:
http://piramidasunca.ba/bs/ahmed-bosnic-blog-1.html

U idućem nastavku: PLOVIDBE BEZ GRANICA

Rasporena munjom i sa razjapljenim otvorima, koji gledaju u prazno, djeluje kao da ju je tu neko slučajno spustio i zanavijek zaboravio.

Razmišljanje ispod Kapije Sunca

 Danas se teško stiže na pustošne otoke Motu Kao, Motu Iti i Motu Niu na kojima svoja gnijezda savijaju pacifičke čigre. Vlasnici turističkih čamaca i ribarica u Hanga Roiu nerado prihvataju da budu vodići i da se izlažu snažnim morskim strujama koje vladaju oko kamenitih sprudova, ali uz dobru dolarsko ponudu spremni su da Vam posvete “tri sata plovidbe i boravka na pustim otočićima”. Tamo i danas, naravno, pristižu brojna jata morskih lastavuca i kao nekad savijaju gnijezda, polažu jaja, podižu mlade i provode duga ljeta na sprženom vulkanskom stijenju. Otoci su stoljećima stanište miliona pacifičkih čigri!

KULT ČOVJEKA PTICE: Jednako kao i na Orongu, mnoge stijene na otočićima su prekrivene nebrojnim petroglifima različitih veličina i likovnih prikaza, uklesanim po nekom čudnom redu znanom samo njihovim zagonetnim autorima, čije je poruke i smisao nemoguće odgonetnuti. Djeluju poput pisma “rongo-rongo” i svakako da nam prenose neke poruke. Možda se upravo u njima krije kazivanje o tajanstvenoj povijesti naroda koji je na Uskršnjem otoku, u beznadežnoj milenijskoj osami, podizao džinovske statue i vjerovao u povratak Čovjeka ptice – Tangata Manu!

Sjećam se da sam se jednako zbunjeno osjećao na Andama, u Tiahuanacu (Tiahumako), ispod veličanstvene Kapije Sunca, sa koje me je nijemo gledao močni Viracocha (Virakoča), bog neba i gromova, stvoritelj i razarač svjetova, gospodar sveopćeg stvaranja, koji se u kulturama Južne Amerike pojavljuje u različitim likovnim oblicima. Viracocha se ovdje, u ovom gradu-svetištu, podignutom u njedrima Anda, pojavljuje u pratnji sa 48 krilatih podanika, najvjerovatnije neka vrsta božanskih misionara o kojima ne znamo ništa.

Kult Čovjeka ptice očito su njegovali i drugi narodi i civilizacije Južne Amerike i pacifičkog otočja. ATiahuanacoje, gotovo po svemu, jednako zagonetan kao i Uskršnji otok čiju prošlost bez valjanih činjenica, u nemoći koja nispunjava svakog istraživača koji se nađe u sličnoj situaciji, pokušavam intuicijom da dokučim dok promatram zanimljivu rezbariju na licu Kapije Sunca. Šta više, Tiahuanaco iRapa Nui, možda dijele identične tradicije i prošlost!

ZAGONETNI GRADITELJI: Podignut sedamdesetak kilometara od La Paza, na plodnoj visoravni, u blizini jezera Titicaca (Titikaka), ravno 3850 metara iznad mora, Tiahuanaco mora da je bio jedan od najvažnijih i najstarijih gradskih središta stare Amerike. Iako neki savremeni arheolozi i istraživači smatraju da je podignut prije više od 14000 pa i 17000 godina, zvanično se smatra da je nastao prije nekih 3500 godina (u razdoblju između 1000 i 2000 godina pr.n.e.) i da je stoljećima bio istovremeno i kraljevski grad i najvažniji religiozni centar u Južnoj Americi.

Možda baš posvećen kultu Tangata Manu!

Ono što su do sada zaključili arheolozi, istraživači i historiografi o ovom veličanstvenom gradu-svetištu,Tiahuanacokao i Uskršnji otok, svjedoči o veoma visokim tehničkim i graditeljskim znanjima njegovih tajanstvenih graditelja. Zidovi podignuti oko sunčanog hrama Kalasasaya (u prijevodu “Kamen koji stoji uspravno”), poštuju svetu geometriju i milimetarski su precizno uklapani pod pravim kutem, a njegove četiri strane orijentišu se tačno prema stranama svijeta.

ZBUNJUJUĆE ČINJENICE: Tonama teško kamenje dopremano je iz nepoznatih kamenoloma sa Anda ali se ne zna kako i na koji način, jer skoro ni tri milenija kasnije, u vrijeme blistave imperije Inka, ovdje se nije znalo za točak i sistem poluge, kao niti za životinjsku vuču koja je mogla da pomogne u izgradnji Tiahuanaca.

Drugo je pitanje na koji su način drevni graditelji obrađivali i polirali goleme blokove tesanika, koji - kako je poznato - ima zapanjujući visok stupanj čvrstoće. Arheolozi su, doduše, na ovim prostorima otkrili neke nazovimo alate od kamena, bronze i bakra, ali su ti alati, zasigurno, bili potpuno nepodesni za obradu kamena čija je čvrstoća – zamislite - ravna čvrstoći dragog kamena topaza!

I sve ostalo u Tiahuanacu obavijeno je misterijom. Čuvari grada udaljeni jedan od drugog više od stotinu metara na čudesan način uspješno su komunicirali šapatom da ih nitko ne bi čuo. Za tu namjenu genijalni graditelji izgradili su im jedinstveni sistem komuniciranja, kakav nije otkriven ni u jednoj cuvilizaciji svijeta. Riječ je o uskim akustičnim spiralnim otvorima na debelim kamenim zidovima kroz koje je šapat usmjeren poput laserske zrake stizao na drugi kraj grada, a da pri tome nije gubio na jasnoći niti na intenzitetu.

Kako i na koji način?

Na ovo pitanje nije odgovorila ni savremena znanost!

PITANJA BEZ ODGOVORA: Genijalni graditelji Tiahuanaca svoja svetista nisu gradili samo u visinu. Ispred sunčanog hrama Kalasasaya podigli su jedno drugo, ništa manje zagonetno svetište, koje je bilo ukopano oko dva metra duboko u zemlju. Arheolozi i istraživači ga danas nazivaju Potonulim hramom. No, nitko pouzdano ne zna čemu je ovo neobično svetište služilo i kakvi su se mračni ceremonijali odvijali u njemu, ali je logično mišljenje nekih istraživača i autora, koji vjeruju da je bilo posvećeno nekom značajnom božanstvu zemlje ili podzemlja.

Iz sva četiri debela zida prostranog Potonulog hrama pilje u znatiželjnike maskirane kamene glave. Anatomski različiti likovi sa različitim izrazima na licima, čije je dramatične grčeve, strahove i suze već odavno izbrisalo vrijeme još uvijek nijemo svjedoče o vremenu i civilizaciji o kojima ne znamo gotovo ništa.

Šta nam to žele da poruče i o čemu svjedoče te nijeme izbečene oči, ti uplašeni izrazi i grčevi na okamenjenim licima?

Ko su oni? 

Odakle su stigli na Ande ti mučenici i zašto su ih gospodari Tiahuanaca za sva vremena pretvoreni u kamen?

Jesu li to božanstva podzemlja ili su to likovi sirotih žrtava čije su glave položene na hramski oltar kako bi se umilostivili strogi bogovi?

Ilije to, možda, samo potsjećanje na krvavi običaj vađenja srca i odsjecanja glava poraženim neprijateljima, kakav je vladao među pripadnicima kultura koje su živjele u dalekoj Srednjoj Americi?

Tiahuanako krije sve odgovore. Ovdje su minula stoljeća ostavila šutnju i muk.

NIJEMA SVJEDOČANSTVA: Ali ovaj jedinstveni drevni grad-svetište, za kojeg opravdano mnogi misle da je “rodno mjesto čovječanstva”, kako su ga Inke nazivali, poznat je još po nečemu. S njegove lijeve strane, duž Kalasasaya, uzdiže se Akapana, vještačka piramida visoka 16,5 metara koja je dominirala Tiahuanacom. Optočena je dubokim jarkom i do njenog vrha vjerovatno su stizali samo visoki svećenici. Gore su se očito odvijali krvavi cermonijali žrtvovanja. To dokazuje i 21 ljudski kostur otkriven u podnožju piramide, u njenom sjeverozapadnom dijelu, a ono što je arheologe zapanjilo kosti nesretnika su polomljene, kao da su doslovno sjeckane s teškim nožem prije nego što su pokopane!

Malo dalje naziru se temelji piramide Puma Punku, a između njih su Kalasasaya, Putuni i Kerikala, hramovi čija je namjena još uvijek nepoznata. U pravougaonim zidinama Kalasasaya, već hiljadama godina hirovima vremena odolijevaju najimpresivnije kamene statue Južne Amerike pred kojim stojim nijem i zadivljen. Visoke su sedam metara i isklesane su iz jednog jedinog kamenog bloka poput onih, mnogo poznatijih, sa Uskršnjeg otoka. Ne zna se tačno kome su one bile namijenjene i koga su simbolizirale: možda su im uzori bili divovi iz najstarijih legendi koje govore da su ovaj grad, poput Nan Madola, u Microneziji, nekom čudnom čarolijom podigli gorostasi u toku samo jedne kratke noći!?

Iako su prohujale hiljade godina, još uvijek se razaznaje da su strogo stilizirane i grubo urađene kamene figure bile bogato ukrašene. Prekrasni reljefi prekrivali su monumentalne statue kao prirodno tkivo, ali mi danas pouzdano ne znamo da li je tom filigranskom ornamentikom drevni umjetnik htio da istakne i potvrdi poseban društveni rang osobe ili je riječ o izlivu umjetnikove imaginacije koja nema dublji smisao i značenje.

Bilo kako bilo, moj je utisak da u Tiahuanacu iza svakog kamenog biljega, svakog ornamenta i reljefa stoji neka dublja poruka, koju mi danas, na žalost, ne možemo da dokučimo i dešifriramo.

Govore li nam one o mnogo naprednijim kulturama - o hipotetičnoj Atlantidi ili Zemlji Mu - i civilizacijama što su predhodile njima?

VIRACOCHA KOJI PLAČE: S druge strane, red je da i to kažem, neki znanstvenici smatraju da kamene statue Tiahuanaca ukazuju na religiozni kult koji je ovdje bio duboko ukrijenjen. Većina  kamenih kolosa u rukama drže jedan neobično uzak sud, nalik ceremonijalnom peharu. Upravo, u takvim ritualnim peharima, podsjećaju nas oni, pjenio se žrtveni napitak za bogove, ali o kakvom napitku je riječ, danas niko ne zna. Možda eliksiru dugovječnosti ili stimulans mudrosti?!

Nešto dalje, u zapadnom djelu hrama sunca Kalasasaya, uzdiže se zasigurno najpoznatiji i najvredniji objekat Tiahuanaca - zagonetna Kapija Sunca sa Viracochom u središtu! U prošlosti je doživljavala brojne destrukcije, ali je nekako uspjela da preživi do današnjih dana. Niko ne zna koliko je tona teška, ali se zna da je isklesana od jednog jedinog kamenog bloka. Visoka je tri a široka četiri metra.

Rasporena munjom i sa razjapljenim otvorima, koji gledaju u prazno, djeluje kao da ju je tu neko slučajno spustio i zanavijek zaboravio.

Istočna strana Kapije Sunca prekrivena je zanimljivim reljefom. U središtu stoji najvažnije božanstvo - Viracocha, svemogući bog stvaranja i razaranja. Njegovu uzvišenu glavu okružuju sunčevi zraci, a u rukama drži žezlo, znak neprikosnovene vladarske moći. Preko njegovog okamenjenog lica nježno teku suze, koje vjerovatno simboliziraju kišu i plodnost. Zbog toga je u narodu dobio ime Viracocha koji plače!

U tri niza predstavljen je njegov, božanski personal: 48 krilatih podanika sa čudnim maskama na licima i ceremonijalnim štapovima u rukama, hrle sa svih strana!

Ko su tajanstveni letaći? Koga predstavljaju? Šta nam kazuju?

Imaju li, možda, oni veze sa kultom Čovjeka ptice - Tangata Manu u koga su vjerovali stanovnici Uskršnjeg otoka prije tragičnog dolaska nizozemskog moreplovca Jakoba Roggeveena i mračnih kršćanskih misionara?

Smisao ove fantastične scene ostaje tajna.

U idućem nastavku: PUTOVANJE U ZAGONETNU PROŠLOST