Poznato je da je prvi televizijski signal svih vremena snimka govora Adolfa Hitlera na otvorenju Olimpijade 1936. godine. Londonski  "Telegraph" otkriva da su Hitlerovi apetiti, kada je propagandna moć novog medija bila u pitanju,  daleko nadilazili jedan obični govor i pod ujecajem su se Göbbelsa ubrzano pokušavali realizirati na taj način da se planiralo postavljanje golemih ekrana u Berlinu i Nürnbergu. Dapače, konstruirana je i neka vrsta kablovske TV a sve je trebalo početi prikazivanjem pastoralne idile odnosno života jedne njemačke, arijevske obitelji utjelovljene u likovima mladog para Gelli i Hansa. Pronađena dokumentacija svjedoči o tome da je Hitler jako dobro znao da se Nijemci ne poistovjećuju rado samo s likovima iz germanskih mitova koje je dobrano pothranjivao već i običnim ljudima koji potiču maštu i pothranjuju romatičnu viziju inače prilično turobne stvarnosti. Tehničarima koji su trebali ostvariti ovaj projekt "pranja mozga" koji je, igrom slučaja, mogao započeti tako da se ekrani postave u praonice veša, naloženo je da se potrude ubrzati nešto što može biti opasnije i razornije od bombi. Proljetne poganske svečanosti koje je Führer upriličivao noću, kada je čovjek bliži svom nesvjesnom i tako podložniji svakoj sugestiji, već su pokazale da je ljude moguće uvjeriti u apsolutno sve a ima li se u rukama tako moćno sredstvo kao što je slika kombinirana s tonom, stvaraju se doista uvjeti za nešto što britanski novinari nazivaju prvim reality showom. Dakako, Hitler nije na umu imao dokonu zabavu popraćenu reklamnim spotovima, ali vrijeme će pokazati da je nemaju ni oni koji su u kasnijim godinama procvata svemoćne televizije razradili prave reality showove svih mogućih sadržaja, ciljeva i psiholoških reperkusija.

Da parafraziram jednog mistika: Cijeli je svijet psihijatrijska klinika a u Las Vegasu je odjel intenzivne njege.

Da, upravo je tako. Naučio sam to tako da su me vegaske kockarnice opelješile. Za točno jedan dolar koji je u automatu kasina Imperial Palace preživio ravno 18 sekundi. Mene su za dolar ali nikada neću saznati koliko je zelembaća iskrcao momak u kaubojskim čizmama kojeg sam primjetio već na ulazu u ovaj hotel-kockarnicu u sredini glavne ulice Las Vegasa u kojoj su smještene sve važnije igračnice ovog dvomilijunskog grada niklog na dolarima američke mafije kada je ona shvatila da bijegom u Nevadu može izbjeći neugodne porezne zakone savezne države Kalifornije. Za ne vjerovati, ali se na upis na recepciji ovog nekada slavnog a sada vrlo prosječnog hotela čeka čitavih sat vremena. Tolika je navala. Moj kauboj je imao upaljene oči i klatio s oko blještavog stroja manijakalno stišćučći tipke i psujući ritmom odlaska dolara. Očito je ovdje probdio cijelu noć, a možda i cijeli prethodni dan. 

Nema ničeg uzbudljivijeg od traganja za tzv. Vremenskim strojem, spravom koja bi nas na pritisak gumba odvela u daleku prošlost ili, još bolje, u daleku budućnost. Uz H.G. Wellsa i njegov legendarni roman ima niz urbanih legendi o tome kako su neke grupacije uspjele ovladati tehnikom putovanja kroz Vrijeme i tako pronikle u nezamislive tajne. Nitko nije imun na ovakove priče, ma kako one zvučile nevjerojatno,  pa tako to nisam bio ni ja. Od svih priča, dvije su mi zapele za oko još prije više od jednog desetljeća. Prva i puno maštovitija bila je ona o projektu Montauk, koji se od 1963. naovamo navodno odvijao u vojnoj bazi Montauk, točnije u njenom dijelu poznatom pod imenom Camp Hero. Baza se nalazi na vrhu Long Islanda, nedaleko New York Citya i obično je obavijena mističnom maglom. Sada napuštene vojne instalacije više ne pružaju mnogo argumenata da se ovdje odvijalo nešto toliko fantastično da i najveći vjernici teorija zavjere na priču o Montauku dižu obrvu. Druga se legenda odnosila na nešto živo i stvarno u talijanskim Alpama, nedaleko Torina. Zabačena dolina Valchusiella skriva podzemni hram poznat kao Damanhur. Ovo mjesto je stvorio neobičan, stidljiv lik Oberto Airaudi koji je stvorio čitavu mistično-znanstvenu dogmu o putovanju kroz Vrijeme. I ne samo to. Na još uvijek nejasan način je u tajnosti izgradio podzemne dvorane i to nakon što je uklonio čak 4000 kubičnih metara žive stijene a da to nitko nije primjetio. Prekrasno uređene dvorane podzemnog kompleksa skrivaju poprišta netipičnih poganskih rituala kojima se pokušava evocirati drevna božanstva i iskoristiti energiju koju ona imaju u jednoj verziji kolektivne svijesti. I Airaudi tvrdi da Damanhurijanci mogu putovati kroz Vrijeme, ali je njegova verzija nešto manje atraktivna. Naime, putovati je moguće samo u prošlost ili posjećivati udaljene asteroide u sadašnjosti. Budućnost je zbir različitih mogućih ishoda događaja koji su pokrenuti u našem vremenu, dakle nije definirana. Pa se onda u nju ne može ni putovati.