Projekat «Bosanska piramida Sunca» okupio je oko sebe stručnjake iz domena historije, arheologije, speleologije, geologije, geodezije. Ovaj projekat, za njih je sigurno, profesionalno, najinteresantniji. Međutim, ovaj projekat je interesantan i za  psihologe. Gledano iz ugla psihologije/psihoterapije, značajno je posmatrati  svu raskoš ljudskog ponašanja pri  susretu sa informacijama o postojanju piramide.
Psihološki gledano, ovo je nova, neočekivana situacija, na koju ljudi nisu bili pripremljeni i lepeza ponašanja se kreće od šoka, izrazite sreće, zadovoljstva i davanje bezuslovnog povjerenja s jedne strane, i  pojave straha, srama, ljutnje, ignorisanja, osuđivanja..., s druge strane.

Mnogi se pitaju zašto se tako ponašamo?

Nova psihologija kaže da su ljudi pokrenuti na ponašanje svojim genetski nasljeđenim psihološkim potrebama. Naše ponašanje nije odgovor na ponašanje drugih ljudi. Dakle, sve što svakodnevno radimo, radimo da bi zadovoljili svoje potrebe. Ali potrebe najefikasnije zadovoljavamo kroz odnose sa drugim ljudima.

Postoji 5 osnovnih potreba koje su ravnopravne i podjednako važne u životu svakog čovjeka.Te potrebe su: potreba za preživljavanjem (da dišemo,da se hranimo, da se reproduciramo-ovo je bazicna potreba); potreba za ljubavlju i pripadanjem (da nas vole i da mi volimo, da pripadamo grupama ); potreba za moći (potreba da budemo uvazeni, kompententni, uspješni); potreba za slobodom (da budemo slobodni, da mislimo na način na koji želimo, da imamo slobodu da govorimo kako želimo…) i potreba za zabavom (potreba da se zabavljamo, učimo, otkrivamo).

Put za zadovoljavanje potreba je, zapravo, nase ponašanje.*
Npr. osobe  koje su se uključile u projekat osjetili su zadovoljstvo jer im je to pomoglo da zadovolje odjednom sve četiri psiholoske potrebe. Pripadanje grupi ljudi koje vjeruju u piramidu, slobodu u razmišljanju, moć su osjetili jer su dio historijskog projekta i naravno zabavu kroz druženje, smijeh, otkrivanje novih dokaza. Dakle, kroz jednu aktivnost uspjeli su odjednom zadovoljiti sve četiri potrebe.
Međutim, informacija o postojanju piramide kod mnogih, posebno obrazovanih ljudi, dovela je do frustracije. Do frustracije dolazi kada potrebe ne zadovoljavamo na efikasan način. Zbog toga su se pojavila ponašanja kao što je nepovjerenje, strah, sram.
Ova ponašanja u psihologiji zovemo neefikasnim jer nas udaljavaju od drugih ljudi, a nakon toga, tokom dužeg trajanja, vode do psihičke i fizičke bolesti.

Ako želimo proanalizirati ta neefikasna ponašanja možemo krenuti od nepovjerenja.
Vrlo važno je razumjeti da svako ima pravo na svoj stav i svoje mišljenje. Stavovi i mišljenja godinama se formiraju na osnovu ličnog iskustva, ali i na osnovu iskustva koje je stečeno posrednim putem. Da li će neko vjerovati ili ne ovisi o davno postavljenim individualnim parametrima koje osoba postavlja za sebe. Neki grade povjerenje na osnovu simpatija koje osjećaju prema osobi, drugi na osnovu materijanih dokaza, treći prema nacionalnoj pripadnosti, pripadnosti političkoj partiji itd. Činjenica je da se ljudi razlikuju u potrebnoj količini vremena i informacija da bi nekome dali povjerenje. Ali važno je znati da se povjerenje gradi na osnovu spremnosti i otvorenosti za stupanje u kvalitetnije međuljudske odnose, tj. zainteresovanošću za osobu ili ideju, bez obzira da li ideju odobravamo ili osporavamo. Ako bi gledali kroz prizmu potreba, rekli bi da neukazivanjem povjerenja ljudi zadovoljavaju svoju potrebu za moći ,ali na neefikasan način.

*Izvor:William Glasser.»Teorija izbora», Alinea,Zagreb,1998.g.
Veoma je važno znati da ne postoji niti jedan način kojim bi  nekoga na silu mogli uvjeriti, dok osoba sama ne odluči vjerovati. Onog trenutka kada osoba odluči vjerovati, to postaje njena odgovornost, te osoba ili ideja, kojoj se ukazuje povjerenje, s tim više nemaju veze.
To znači i ako dodje do greške u procjeni  to ovisi o onome koji ukazuje povjerenje, ne o osobi ili ideji koja nas je eventualno  «izdala». Ako dođe do krive procjene u davanju povjerenja, odmah se može postaviti pitanje »Zašto sam ja vjerovao u tu osobu ili ideju?».

Pri pojavi informacije o postojanju piramide, kod mnogih ljudi  pojavio se strah.
Odakle dolazi strah? Strah je jedna od četiri osnovne emocije koji ima svoju važnu ulogu u životu čovjeka. Strah nas štiti od opasnosti i upozorava na opasnost. U osnovi svih strahova leži strah od nepoznatog, odnosno od gubitka kontrole.
Na osnovu ovoga, vrlo je prihvatljivo objašnjenje da mnogi osjećaju strah kada se govori o piramidi jer je to nešto nepoznato, neočekivano. Posebno se javlja strah, jer se ne zna šta bi se moglo desiti u životu osobe, nakon eventualnog otkrića piramide ili šta bi se moglo desiti sa osobom nakon demanta o postojanju piramide. Strah se javlja u situacijama kada osoba procijeni situaciju opasnom za svoj život ili svoj ugled. U slučaju Projekta piramida, čini se da je velika većina stručnjaka iz Bosne i Hercegovine upravo osjetila strah jer bi eventualnim učešćem u projektu mogli izgubiti svoje dostojanstvo i ugled. Ovo bi trebali razumjeti i prihvatiti.
Ako ovako osoba razmišlja evidentno je da će birati ponašanja koja će je štititi. Neka od tih ponašanja su nezainteresovanost, nijekanje, zatim jasno demantovanje, napadi, zatim opstrukcija ….

Potom se,  kroz razgovor, kod ljudi može uočiti  sram.
Sram se javlja kada procjenjujemo da neradimo stvari onako dobro, kako bi željeli da to drugi vide.
Osjecati sram zbog Projekta piramide nema veze sa projektom, već sa osobama koja taj sram osjeća. Naime, željeti da te drugi vide kao pametnog, hrabrog, kulturnog, naprednog, obrazovanog, a misliti da bi te okruženje moglo percipirati kao zaostalog, neobrazovanog, naivnog, nekulturnog, u osobi stvara frustraciju. Slika o sebi u javnosti ne može se  efikasno promijeniti izbjegavanjem, izolacijom, kritikovanjem, sramom. Dovoljno bi bilo preuzeti odgovornost za svoje ponašanje i svojim ponašanjem doprinositi boljoj slici sebe u okoli.

Sve ovdje rečeno, zapravo su uobičajena ljudska ponašanja, ali su ovdje vidljivija jer su vezana za jedan veliki projekat.

Zašto bi učešće u ovom projektu moglo biti dobro za naše mentalno zdravlje?
Nakon rata u Bosni i Hercegovini, došlo je do erozije ljudskih odnosa na svim nivoima. Istina je da su ovi neefikasni odnosi (u kojima se ne mogu uspješno zadovoljiti potrebe) razlog gnjeva,bijesa,tuge,...bolesti.
S ovim projektom postoji velika prilika da se kvalitet života okrene u pozitivnom smjeru, ukoliko se, spremno, napraviti prvi korak, oslobode lični potencijali, bez bojazni da će osoba izgubiti kontrolu nad svojim zivotom.

Evo jedan primjer: Mnogi mladi, nezaposleni ljudi, sjede svakodnevno po nekoliko sati u kafićima, analizirajuci tuđa ponašanja, okrivljujući državu, sistem, narod, zemlju za stanje u kojem se nalaze. Ti mladi ljudi su nezadovoljni, osjećaju da nisu korisni, jer ne mogu iskazati svoje potencijale. I pri tome, pogrešno vjeruju, da je neko drugi odgovoran za njihov život.
Ako bi se ti mladi ljudi odlučili uključiti u projekat piramide, dali svoj doprinos na bilo koji način, bili dio projekta, već bi se osjećali bolje.
Također, odrasli bi trebali razmisliti kakav model nude mladim naraštajima. Ako se nudi pasivnost i kritizerski stav, omalovažavanje drugih, nudi  im se loš model za budućnost. Kritiziranjem, okrivljavanjem, omalovažavanjem drugih, njih se stavlja u fokus, a zaboravlja se na lična ponašanja na koja se jedino može utjecati.
Kroz ovaj projekat pruža se šansa da svaka osoba nesto više sazna, o svojim potencijalima, ali i o svom narodu, njegovoj proslošti, potencijalima naroda. Važno je prepoznati svoje potencijale, ali i potencijale svoga naroda, kao i ograničenja. Sagledavanjem tih potencijala i ograničenja osoba jača svoju licnost.
To znači, da bi se stvari dovele u normalu trebali bi prije svega prihvatiti sebe onakvim kakvi jesmo, sa željom da se stalno radi na izgranji sebe i samim tim i izgradnji svog naroda.

Ovaj projekat nosi sobom vrlo važnu psihološku snagu-povezivanje i zbližavanje ljudi. Kroz ovo se razvijaju optimistična razmišljanja da će život biti ugodniji nakon eventualnog otkrića. Međutim, da bi se širio optimizam, trebaju se radi stvari i stupati u odnose, uz pomoć kojh će se zadovoljavati s potrebe. A to se može, ako osoba bude hrabra da proba, da rizikuje i da ulaže u Projekat piramida. U životu profitiraju oni koji su spremni na rizi, koji se mogu nositi sa idejom da pogriješe i neuspiju.
Dakle, ako bi željeli razumjeti projekat piramide što bolje, treba se prije svega biti otvoren primiti nove, nepoznate informacije i pokušati razmišljati o njima. Potom krenuti u proaktivno ponašanje, uključiti se i davati od sebe svoje kapacitete i drugima ponuditi drugačiju sliku od one koju imaju. (To je gosp.Osmanagic uradio).

Na kraju, svako bi mogao napraviti samoprocjenu svoga ponašanja uz neka od ovih pitanja:

1. Zašto mi je važno da vjerujem u postojanje piramide? ili (Zašto mi je vazno da ne vjerujem u postojanje piramide?)
   
2. Šta očekujem od sebe u ovoj novoj situaciji?
   
3. Želim li doprinijeti ovom projektu?
   
4. Na koji način mogu doprininositi?…

NerminaVehabovic-Rudez
Psihoterapeut