{nomultithumb}
Podizali su petospratne građevine, gradili prostrane kamene puteve, fascinantne opservatorije i imali savršene sisteme za navodnjavanje, a onda su netragom nestali!… Šta se desilo? Kako to objasniti?!…
Godine 919. narod Anasaza podižu jedan od svojih najljepših urbaniziranih naselja – veličanstveni grad Pueblo Bonito. Smjestili su ga na posebno izabranom mjestu, u nepristupačnom kanjonu Chaco na mjestu gdje su milenijske vodene bujice i siloveti protoci napravili prirodne tokove i uske žljebove, kroz koje je tokom cijele godine oticalala voda. Naselje je podignuto u negostoljubivom ambijentu, na tri prirodne terase, a mnogobrojne kamene građevine različitih veličina i namjena govore u prilog već oformljenog arhitektonskog izraza kojeg su postovali graditelji Anasaza. Pa. ipak, gradnja je iz nepoznatog razloga ubrzo utihnula i gotovo zamrla.
Šta se dogodilo, to danas niko ne zna.
PUEBLO BONITO: Možda je taj graditeljski predah, kako pretpostavlja istraživač drevnih kultura Thomas Y. Canby, značio prikupljanje snage i umijeća, period u kome su Anasazi - metaforično govoreći - 'zatezali kulturni luk' koji će njihovu civilizaciju izbaciti do neslućenih dimenzija. Jer, kada su ušli u jedanaesto stoljeće, ljudi iz kanjona Chaco uveliko su odbacili spone prošlosti i započeli novo poglavlje - epohu transcedentne veličine danas poznate kao - fenomen Chaco!
- Postojala je zapanjujuća sličnost između monumentalnih zdanja koja su Anasazi podizana u sljedećih 130 godina - tvrdi istraživač prof. Dr. Džadž. - Uprkos dugom periodu gradnje, graditelji su postizali izuzetnu uniformisanost dizajna, tako da su mnoge građevine bile nalik jedna dragoj gotovo kao jaje jajetu!
Kada je bio završen, Pueblo Bonito je imao oko 650 prostorija i bio je najveća i najkompleksnija građevina u svijetu zagonetnih Anasaza.
Mnogi nalazi koje su tokom minulih godina otkrili američki istraživači i arheolozi ukazuju na svakodnevni život i aktivnost pripadnika ovog naroda. Hiljade bobica od tirkiza govore o vještini anasaskih zanatlija koji su brusili ovaj poludragi kamen kako bi, najvjerovatnije, trgovali nakitom sa pripadnicima meksičkih civilizacija. Neupućeni u metalurgiju, Anasazi su uvozili nevelika bakrena zvona, ali su nabavljali i živopisne ara-papagaje, koji su bili izuzetno cijenjeni zbog šarenog perja!
U vrijeme dok su podizali velika naselja, Anasazi su instalirali i brojne naprave za dovod i kontrolu vode.
- Ono što smo do sada otkrili govori u prilog da je sjeverni dio kanjona Chaco najvjerovatnije bio prekriven irigacionim poljima - objašnjava znanstvenik dr Gwinn Vivian (Gvin Vivien) iz Muzeja države Arizona u Tucsonu (Tuson). - Izvori vlažnosti bili su nesumnjivo vodeni kanali sa rubova, koji su se beskorisno cijedili niz zidove kanjona. Ono što nas iskreno oduševljava jeste što su pripadnici Anasaza sa veličanstvenim sistemom kapala i brana uspjeli da kontroliraju i distribuiraju svaku kap vode – genijalan način navodnjavanja bez rijeke!
DOMOVINA BEZ TOČKA: U zanimljivom izvještaju iz 1970. godine dr. Gwinn nije krio svoje iskreno čuđenje: Anasazi su na području na kome su živjeli podigli stotine i stotine kilometara kamenih puteva, nerjetko širokih blizu deset metara! Zašto je narodu koji nije znao za točak i koji, naravno, nije imao nikakvih vozila, zašto je, dakle, taj i takav narod izgradio cijelu mrežu grandioznih puteva?!... Zašto su mu ceste uopće bili potrebne?!...
Opet nailazimo na zid neprobojnih pitanja i enigmi.
- Putevi su po pravilu građeni pravolinijski, poput avionskih pisti, bez obzira na konfiguraciju terena i moguće prepreke - objašnjava arheolog John Stein (Džon Štajn). - Bili su široki nešto više od devet metara, ali kako je vrijeme učinilo svoje, većina tih cestovnih pravaca danas nije uočljiv sa zemlje. Da bismo ih otkrili morali smo cijelo područje detaljno snimiti iz zraka ili pratiti ostatke drevne grnčarije koja je ostajala duž putnih pravaca.
Pažljivo analizirajući mnogobrojne snimke iz vazduha, Grethen Senter Obenauf je identifikovala blizu hiljadu kilometara mogućih puteva, ali se smatra da su mnoge ceste još uvijek neotkrivene. Pet većih putnih pravaca vode prema lokalitetu Pueblu Alto, monumentalnoj kamenoj ruševini od stotinu prostorija što je podignut na rubu kanjona za koji neki znanstvenici smatraju da je služio kao trgovački centar. Začuđuje još nešto: ponekad dvije ceste idu paralelno i nije jasno čemu su služile. Na jednom mjestu takozvani Veliki sjeverni put se račva u četiri odvojene saobraćajnice znatno šire od velikog broja današnjih autostrada!...
PITANJA, PITANJA...: Iako nije stopostotno potvrđeno, mnogi američki arheolozi vjeruju da su pripadnici kulture Anasaza dugo vremena održavali prisne trgovačke odnose sa naprednim kulturama Meksika - Majama, Astecima i Toltecima.
- Meksičke kulture su sa Anasazima imale i mnogo zajedničkih ekonomskih ciljeva - tvrdi dr Charles C. Di Peso (Čarls), direktor Fondacije Amerind, a jedan drugi znanstvenik, istraživač kolosalnih ruina Casas Grandes (Kasaš), u blizini sjevernog Meksika, dr Di Peso vjeruje da je trgovina tirkizom i drugim egzotičnim predmetima bila dio svakodnevnosti u vrijeme kada su Anasazi doživljavali procvat svoje kulture.
''Meksičku vezu'' podržava još jedan istraživač, arheolog Alden Hayes (Elden Hejs):
- Previše toga se zbilo u kratkom vremenskom intervalu da bi se moglo objasniti postepenim razvojem i definitivnim nestankom jedne napredne kulture - objašnjava svoju teoriju Alden Hejs. - Skok od jednospratnih do petospratnih građevina, izgradnja mreže prostranih kamenih drumova i savršenih sistema za navodnjavanje, fascinantnih kamenih opservatorija, kompleks savršenije društvene organizacije... - ne može se prihvatiti bez stanovitog vanjskog uticaja.
Ali, time se, ipak, ne može objasniti baš sve.
Anasazi su iza sebe ostavili toliko zagonetki da će ih znanost rješavati i sljedećih godina, pa i decenija. Zašto, recimo, u najvećim gradskim centrima Anasaza ima veoma malo grobova? Zbog čega su pravili puteve sa više paralelnih traka? Čemu su služile mamutske građevine od preko hiljadu soba? Ko su bili neimari koji su, reklo bi se, poznavali gotovo sve tajne statike i građevinarstva?...
KATASTROFALNE SUŠE: Beskrajna ogrlica enigmi ne završava se u ukletim ruševinama Point of Pinesa, jednog od značajnih naselja kulture Anasaza, čiji su stanovnici - djeca, žene, ljudi i starci, dvadeset hiljada zlosrećnika - nestali bez traga i glasa u jednom jedinom danu ili noći. Naprotiv, zagonetna sudbina žitelja Point of Pinesa samo je jedna u nizu zagonetki vezanih za ovaj srednjoamerički narod.
Anasazi su dosegli visoke civilizacijske domete, ali nisu dugo uživali u svemu tome. Naglo su počeli da stagniraju, raslojavaju se i nestaju. Iza sebe su ostavili prazninu i brojne tajne.
Kako se to moglo dogoditi?
Godovi drveta, ugljenisani ostaci i drugo čime znanstvenici danas odgonetaju hod vremena, pokazuju da je oko 1150. godine došlo do katastrofalne suše. Kako se iz godine u godinu suša pojačavala, a vegetacija nestajala, podlokana zemlja je sve više zatrpavala polja, permanentno smanjujući nivo tekuće vode. Godina za godinom bez uobičajnih bogatih žetbi donosile su glad, bolest i beznađe. U takvim okolnostima Anasaze su počele da razmišljaju o dugom tegobnom i neumitnom raseljavanju. I ono je počelo...
- Kada pogledamo ovu sprženu oblast, ovu ubogu pustoš, carstvo zmija i škorpiona, oblast u kojoj ništa nije moglo da preživi i opstane, pravo je čudo da je Čako, glavni centar kulture Anasaza, uopće i postojao - objašnjava arheolog Eldin Hejs.
To je tačno. I to je jedna, možda i temeljna, misterija što obavija kulturu Anasaza.
HIMNA ANASAZA: I dok su se stanovnici kanjona Čako uvijali u samrtnom hropcu, njihovi sunarodnjaci, koji su živjeli na Mesa Verde, takođe su doživljavali svoje dramatične trenutke. Krećući se s vrha kanjonske visoravni, također iz za sada nepoznatih razloga, zaustavili su se na najnepristupačnijim prostorima (zašto?!), u kamenim stranama sivog i beživotnog kanjona, i tu, ispod samih surih izbočina i litica, podizali nova naselja i citadele u kamenu.
Jedan nadahnuti američki arheolog poetično je opisao tu nevjerovatnu činjenicu:
''Tamo gdje Čako stoji kao monument impresivnom graditeljskom dizajnu'' - zapisao je on u svoj dnevnik – ''Mesa Verde se pojavljuje kao čudesna himna Anasaza. Njihove kamene strukture skladsno se privijaju uz kamene litice kao note duge i beskrajno tihe pjesme. Male strukture dosezale su visoke note, dok je bas potmulo odjekivao iz ogromne palate sa - 225 soba!...''
- Iako izgledaju impresivno velike, ove ruševine pokazuju samo mali dio graditeljskog umijeća populacije koju danas nazivamo Anasazi Mase Verde - kaže dr Ron i dodaje: - Vjerovatno je njih samo 25 odsto živjelo izvan urbanih naselja, neki u mnogoljudnim porodičnim zajednicama koje su nerjetko brojale i više stotina ljudi.
Istraživači su ustanovili da je u jugozapadnom Koloradu u vrijeme kulture Anasaza više bilo stanovnika, nego što ih ima danas.
Arheološki ostaci, koje su pripadnici ove kulture u izobilju ostavili iza sebe, već decenijama naprosto zbunjuju arheologe. Toliko ruina, hiljade zgrada, bezbroj odaja, čudesnih tvorevina nepoznatih namjena, širokih kamenih puteva i paralelnih cesta, zagonetnih spomenika, opservatorija, prekrasan nakit i grnčarija... Kako obezbijediti toliko novca da bi se rekonstruiralo, iskopalo i obezbjedilo od propadanja sve to blago?!...
IMPRESIVNI PUTEVI: Kako proniknuti u stvaralačku misao i kreativnost jednog zagonetnog naroda, koji je bljesnuo poput zvijezde i ugasio se poput ljetnog požara? Gdje je i od koga crpio svoje stvaralačko znanje i zašto je nestao u trenucima kada je već gotovo ovladao ćudima prirode? I na kraju - gdje?! Gdje je nestao?! Šta se desilo sa zlohudim stanovnicima Point of Pinesa? Kako objasniti njihov tajanstveni nestanak?!...
Iako nisu misterija istog ''kalibra'' kao pomenuta pitanja, drumovi Anasaza, besumnje, jesu svojevrsna enigma:
- Gradnja puteva zahtijevala je, po svoj prilici, više energije nego podizanje cjelokupnih gradskih naselja i puebla zajedno - tvrdi istraživač dr. Čarls di Peso. - Istovremeno, putevi Anasaza nisu bili u takvoj funkciji da nisu mogli živjeti bez njih. Zatim, često su gradili ceste u dvije paralelne linije po zakonitostima današnjih autoputeva - svaki je put, izgleda, vodio samo u jednom pravcu! Zašto?!...
Jesu li Anasazi izgradnjom impresivnih drumova kroz teško i nepristupačno područje, stotine i stotine kilometara kamenih puteva, željeli pomoći primitivnijim narodima, a možda i Toltecima, Majama i Astecima, čije kulture su također doživljavale izuzetne neimarske uzlete; jesu li, dakle, svima njima - isključivo preko cesta - Anasazi željeli da dokažu svoju graditeljsku i civilizacijsku superiornost? Ili su putevi ipak za njih imali takav značaj da bez njih i nisu mogli opstati?!...
Katastrofalne suše koje su uništile Čako, ostavivši o tome današnjoj znanosti ubjedljive tragove, nastavile su se i narednih desetljeća. Zatim su suše zamjenjene novim dramatičnim hirom prirode - katastrofalnim hladnoćama. Tih strašnih tragičnih godina potkraj dvanaestog i početkom trinaestog stoljeća, proljeća su stizala isuviše kasno, ljeta su bila isuviše kratka i nedovoljno topla, a rani jesenji mrazevi odnosili su žetvu za žetvom. Glad i studen reducirali su zbunjeno stanovništvo, koje se pokušavalo da spasi neizvjesnim seobama.
PUT BEZ POVRATKA: - Od Mesa Verde na zapadu pa sve do Blendinga, u Utahu, kultura Anasaza je zauzimali prostranu Dolinu kadulje, četiri hiljade kvadratnih milja, sve do krajnjeg juga - kaže dr Peterson iz američkog Programa ''Dolores''. - Tih gladnih i tragičnih desetljeća činili su herojske napore kako bi umilostivili bogove da im vrate rodne godine...
U to ime, iznad najjačeg izvora, na najnepristupačnijem dijelu naselja počeli su gradnju veličanstvenog hrama posvećenog bogu Sunca.
- Uvjeren sam da je Hram Sunca posljednji pokušaj, stvaran iz očaja, kako bi se razumjelo i umilostivilo nebo, kako bi se, konačno, shvatila sva katastrofa koju im je iz godine u godinu donosilo varljivo vrijeme - ističe antropolog Alfonso Ortiz sa Sveučilišta Novi Meksiko, inače, jedan od rijetkih učenih potomak drevnih i tragičnih Anasaza. - Ali, prije nego što je hram i dovršen, siroti i očajni stanovnici tiho su se povukli iz svojih domova, odlazeći na tegobni put bez povratka!
Zemlja je opustjela u nekada bogatoj regiji Četiri Ugla. Tuga se uvukla pod krovove Homolovia, golemog kompleksa od hiljadu soba, u blizini Vinsloua, u Arizoni. Neke su porodične zajednice otišle na jug, do zelenih planina. Neke na istok, našavši utočište u dolini Rio Grande. Ali, sve su iza sebe ostavili sjajne tragove građevinarskog umijeća.
- Brzina građenja bila je zapanjujuća - tvrdi dr Daglas V. Svare, predsjednik Škole za američko istraživanje u Santa Feu. - Oko hiljadutristote godine tri porodične zajednice doselile su se u oblast iznad izvora i osnovale naselje Aroja Hondo. U toku trideset godina populacija se popela na brojeve od 1300 ljudi. Gotovo isto se događalo i na drugim mjestima doline Rio Grande. O njihovom životu danas, nažalost, govore samo nijeme ruine...
Uvijek spremni na umjetničku kreaciju i izražaj, najčešće da slikaju u stijenama, Anasazi su usavršili još jednu umjetničku formu: u dolini Rio Granda slikali su čudesne murale fantastičnih dimenzija. Na muralima su najčešće prikazivali ritualne teme iz nadnaravnog svijeta, koristeći se naj-različitijim maštovitim formama i simbolima. Njihova umjetnost bilježi i fascinantne detalje malo poznatog kulta ''Kachina'', čiji su dobri duhovi (da li baš oni?!) prikazani kao maskirane figure! Mnogi su autori u tim uistinu neobičnim slikarijama prepoznali nepoznata bića, goste i misionare iz dalekih sazvježđa!...
Ali vratimo se materijalnim ostacima koje su iza sebe ostavili Anasazi...
PLES DUHOVA: Niko danas ne zna pravu namjenu Kuaua. To je ogromni kameni kompleks od hiljadu soba. Nalazi se sjeverno od Albukerka. Mnogi zidovi Kuaua imaju i po 85 premaza gipsa i isto toliko slikarija najrazličitijih motiva. Najčešći prizori su ples duhova (?!) koji, navodno, prizivaju kišu i druge životne blagodeti.
Te slikarije u značajnoj mjeri dokazuju da su u ovom naselju pripadnici Anasaza živjele sretnim životom. Ali samo do tragične 1540. godine.
Tog ljeta je s juga došla pošast kakva se ne pamti: ljudi blijede kože, mnogi sa bradama, odjeveni u blistavi metal što se presijavao na suncu, nemilosrdni i krvoločni, beskrajno pohlepni za zlatom i dragim kamenjem. Jahali su na nepoznatim četveronožnim životinjama i djelovali poput bogova! ¨
Bili su to španjolski konkvistadori!
Za nemilosrdnog Franciska Koronada, koji je jahao na čelu, i šačicu bijesnih španjolskih konkvistadora Kuaua je bilo zgodno mjesto i poslužilo im je da prezime u toku besmislenog traganja za zlatnom prijestolnicom - Eldoradom. Istodobno, za sirote Anasaze to je značilo brodolom petnaestostoljećnog kulturnog razvoja. Španjolci su nasilnički prigrabili zemlju, nametnuli poreze i ugrozili najfinije tradicije naroda kojeg su nazvali - Pueblosi.
Bijeli bogovi, o kojima su Anasazima govorila najstarija predanja kao o moćnim dobročiniteljima, donijeli su im nove bolesti, neshvatljivu pohlepu, brojne poroke... i, na kraju, tiho i neumitno umiranje vrijednih neimara zagonetne civilizacije Anasaza.
A Point of Pines i dalje ostaje nerješiva misterija.
Kuda su u jednom jedinom danu ili noći nestali njegovi stanovnici? Zašto iza sebe nisu ostavili nikakvu poruku, nikakav trag?...
To je pitanje o kome će se još dugo nagađati...
