''U dan kada dobiješ moje pismo, povedi sa sobom Šuma, njegovog brata Bel-etira, Apla i umje­tnika iz Borsipa, koje poznaješ, i donesi ploče koliko ih god u njihovim kućama ima!...''

Ashurbanipalova (668.-631. pr.n.e.)

Postoji jedno mjesto u Njujoriku (New York), koje nije označeno u turističkim vodičima i bedekerima. Nalazi se blizu centra grada, obilježeno je jedno­stavnom kamenom pločom koja ničim ne privlači pažnju prolaznika. Ipak, to mjesto će za naše potomke, koji budu živjeli kroz tri-četiri ili čak pet hiljada godina pred­stavljati pravu - arheološku riznicu! Biće to, za­pravo, otkriće jednako vrijedno otkriću čuvenog "Kamena iz Rozete" (Kamen iz Rašida) uz pomoć kojeg je francuski arheolog i poliglota Žan-Francis Šampolion (Jean-Francois Champollion - 1790. – 1832.) uspio da dešifrira egipatske hijeroglife.

PORUKE KROZ VRIJEME: Na tom jedinstvenom mjestu, Amerikanci su 1965. godine pohranili dvije vremenske kapsule, u kojima su spremljene poruke namjenjene budućim dalekim generacijama. Prema preciznim pro­računima, kapsule mogu izdržati sve nedaće, koje ih, eventualno, zadese u narednih 5000 godina!

Šta je, zapravo, tako važno pohranjeno u njima?

Dobar dio "prostora" u poruci našim dalekim potomcima odnosi se na  aktuelnosti koje su 1965. godine bile u žiži svijetske pozornosti. Pored toga, u kapsulama su i snimci gradova, brodova, automobila, aviona i svemirskih letjelica. Tu su i uzorci različitih materijala bez kojih se ne bi mogla zamisliti današnjica: uzorci ko­vina i plastika, ali i komadi sukna, vlakna i tkanja. Nadalje, u kapsulama su mjesto našli i predmeti iz svako­dnevne upotrebe, kao što su novac, oruđe i odjeća, ali i mi­krofilmovi na kojima su zabilježene knjige o mate­matici, kemiji, medicini, fizici, biologiji i astronomska znanja.

Na kraju, da bi ova poruka kroz vrijeme imala svoj smisao i da bi, koliko-toliko, bila od koristi dalekim generacijama, u kapsulama je pohranjen i jednostavan ključ za dešifriranje i prevođenje zapisa i crteža na buduće jezike!

Naravno i među ljudima iz daleke prošlosti, bilo je onih, koji su iza sebe ostavljali slične poruke, poruke u kamenu, na glinenim ploćicama, na papirusu, u drvetu i zlatu. Historija nas podsjeća - bilo je i onih koji su iza sebe ostavljali i cijele biblioteke, koje bi nam, da ih kojim slučajem danas nađemo, i te kako pomogle da rekonstruiramo davnu prošlost i da obogatimo znanja o civilizacijskim dometima naših davnašnjih predaka.

Gdje da tražimo te poruke?

OTKRIĆE BIBLIOTEKE: Možda su one ispisane na zidovima neotkrivenih ili dovoljno neistra­ženih pećina, možda leže u ruševinama na morskom dnu, možda su smje­štene ispod stijena na samim vrhovima planinskih vijenaca što su već stoljećima okovani ledom, možda nas čekaju na nekom budućem arhe­ološkom nalazištu, duboko ispod pustinje, a možda su, konačno, ukopane u džinovske temelje bosanskih piramida ili monumentalnih građevina što čekaju svoje semire osmanagiće.

Možda nas te poruke naprosto bodu u oči. Nisu li sadržane u megalitskim kompozicijama u Stonhendžu (Stonheng), na Uskršnjem otoku, u temeljima Tiahuanaka (Tiahuanaco) u Boliviji, na visoravni Naska ili u hramovima razbacanim po prašumama Jukatana (Yucatan), u Srednjoj Americi...?!

Najčešće zahvaljujući slučaju, otkrivali smo ih u prošlosti. Prisjetimo se...

"U jesen 1849. engleski arheolog Henri Ostin Lijard (Henry Austen Layard) (1817. – 1894.) započe kopati bre­žuljak kod Kujundžika (Kujunjik), sučelice Mosulu, na drugoj obali Tigrisa i pronađe jednu od najvećih palača legendarne Ninive - palaču babi­lonskog kralja Sanheriba (705.- 681.  pr.n.e.) , a u njoj dvije ogromne prostorije u kojima bijaše preko 30.000 dragocijenih svezaka. Bijaše to prava riznica drevnih znanja, biblioteka od zemljenih ploča!

Ashurbanipalova (668.-631. pr.n.e.) biblioteka!

Spomenuta biblioteka bijaše ključ za asirsko-baibilonsku kulturu o kojoj se do tada nije znalo. Sastavljena je sistematski. Jedan dio pločica pripadao je kralju, a najveći dio sastoji se od prijepisa, za koje je naredio da se naprave u svim okružjima njegove zemlje. Jednog od svojih pouzdanih čino­vnika, izvjesnog Šadanua (Shaduanu), poslao je u Babilon i uputi ga ovako:

- U dan, kada dobiješ moje pismo, povedi sa sobom Šuma, njegovog brata Bel-etira, Apla i umje­tnika iz Borsipa, koje poznaješ, i donesi ploče koliko ih god u njihovim kućama ima, i sve one ploče koliko ih ima u hramu Ezida!...

Osim toga za učenog Ashurbanipala su radili učenjaci i skupina umjetnika u pisanju klinastim pismom. Tako je nastala biblioteka, koja je predstavljala cjelokupno znanje onda­šnjega vremena, a to je znanje bilo određivano magijom, mračnim vjerovanjima i čarolijama...

OTKRIĆE U KUMRANU: Ali u Ashurbanipalovoj biblioteci bijaše i obilje medicinskih tekstova, koja su imala medicinsko-čarolijski sadržaj, kao i djela filozofije, astronomije, ma­tematike i filologije. Napokon, tu su bili i spiskovi sumersko-babionskih kraljeva, historijske zabilješke, političke bi­lješke sa dvora, pjesnička djela,  epsko-mitske priče, pjesme i himne. Među tim glinenim pločama, starim više od 2500 godina, Lijard je otkrio i prvi veliki ep u svjetskoj historiji, sagu o divnom i strašnom Gilgamešu..." (C. V. Ceram: "Bogovi, grobovi i učenjaci").

Da kojim slučajem nije otkrivena Ashurbanipalova biblioteka, znanost bi danas nesumnjiivo manje znala o sjajnoj sumerskoj kulturi čiji prapočeci zadiru čak u sedmi milenij prije naše ere, a najnovija arheološka otkrića pokazuju da su njeni korijeni daleko dublji.

Sličnih otkrića u prošlosti nije, nažalost, bilo mnogo. Ipak, sjetimo se siromašnog palestinskog beduina Mohameda Dime (Muhammed edh-Dhib), koji je 1947. godine u pećinama Ain Fehša (današnji Kumran), nedaleko od Mrtvog mora, otkrio veliki broj glinenih posuda u kojima su bili pohranjeni veoma vrijedni jevrejski vjerski i historijski rukopisi i zapisi.

Kada sam svojevremeno posjetio Kumran, iznenadio sam se velikim brojem špilja u crvenom stijenju što se nadvijaju nad Mrtvim morem. Pored tih stijena stoljećima su vodili trgovački, ratnički i misionarski putevi prema Jeruzalemu. Tu, u stijenama, često su se skrivali mnogi učeni ljudi daleke prošlosti. Pred najezdama osvajača, u kumransko stijenje sklanjale su se i cijele porodice, jevrejsko svećenstvo i članovi različitih sekti. Među njima  bio je i velik broj, u to vrijeme najučenijih ljudi čija učenja nisu odgovarala oholim suverenima i vjerskim poglavarima. Zbog toga, mnogi arhe­olozi smatraju da bi se detaljnom pretragom kumranskih pećina, možda, našlo još rukopisa od neprocijenjive historijske i kulturološke vrijednosti.

S druge strane, najpoznatiji istraživači svijeta, smatraju da, ništa manje vrijedni rukopisi i svjedočanstva leže u mnogobrojnim svetištima Azije, prije svega na Tibetu, Srednjoj i Južnoj Americi, u Vatikanu i u Africi. Ali, ponešto se, ipak otkrilo...

SLETJELI SMO S NEBA: Ako je vjerovati kineskim izvorima, 1938. godine, arheolog Či Putei (Chie) došao je do zanimljivog otkrića. Te godine je kineski arheolog u pećinama (opet u pećinama!) Bajran-Kara-Ula, na Tibetu, navodno otkrio niz grobova u kojima su ležali neobično mali skeleti s nesrazmjerno velikim lobanjama. Zidovi pećina bili su oslikani crtežima zvijezda, planeta Sunčevog sistema, ljudi u neobičnim svemirskim kombinezonima i skafanderima!

Međutim, sve to ne bi izazvalo toliko interesovanje da nije, navodno, bilo otkriveno i 716 ploča okruglog oblika, debljine oko dva centi­metra, koje su bile ispisane nepoznatim - klinastim pismom!

Profesor Tsum Umnui, sa Akademije za prahisto­riju u Pekingu, tek je 1962. godine dešifrirao je neke od tajanstvenih zapisa sa neobičnih ploča. Rezultate svoje upornosti, Tsum Umnui je objavio godinu dana ka­snije pod naslovom: "Klinasto pismo o kozmičkim brodovima"!

Prema "prijevodu" kineskog profesora, na pločama je bilo zapisano:

"...Sletjeli smo s neba našim letjelicama. Naši muškarci, žene i djeca, skrivali su se deset dana u pećinama. Kada su mještani, konačno, shvatili naše znakove, razumjeli su da imamo miroljubive na­mjere..."

Djelo Tsum Umnuia, izazvalo je senzaciju u znanstvenim krugovima svijeta, ali su nakon kritičkih osvrta u njemačkom naučnom časopisu "Das veigetariše Univerzum" ("Das wegetarische Universum") i sovjetskom "Sputnjaku", ki­neski arheolozi prestali da govore o pločama i sve­mirskoj katastrofi staroj nešto više od - gle čuda! – 12.000 godina!

Zbog čega?

Da li smo zbog kritike njemačkih i sovjetskih znanstvenika?

Među najuglednije svjetske autore, koji su pro­teklih decenija u svijetu tragali za porukama, koje su na našoj planeti ostavili davnašnji posjetioci iz svemira, spada i američki istraživač Džon Mekvej (John 'Cvai). U opširnom tek­stu "Šapat iz svemira", Mekvej navodi i nekoliko otkrića, koja bi mogla biti svojevrsna posjetnica naših kozmičkih susjeda. Naravno, vidjećemo, ta otkrića, mogla bi da budu i poruke jedne superrazvijene civilizacije koja je u dalekoj prošlosti stasala na Zemlji.

Možda, recimo, Atlantide!...

MISTERIOZNE KUGLE: Naravno, sve ovo treba shvatiti s popriličnom rezervom, jer, ako danas za neki problem nismo našli tačno rješenje, možda ćemo ga već sutra pronaći.

"...Naše ispitivanje mogućih svjedočanstava o došljacima iz kosmosa" - kaže Mekvej - "počet ćemo otkrićem tajanstvenih kamenih kugli razbacanih po svijetu, između ostalih i u Bosni i Hercegovini. Većina njih je od lave, granita ili nekog dru­gog čvrstog kamena, a razmjere su im zadivljujuće. U temeljima jedne zgrade u San Hozeu (San Jose), glavnom gradu Kostarike (Costa Rica), nalazi se primjerak sa promjerom većim od dvadeset metara. Zagonetke vezane za ove neobične objekte mogu se sažeti u sljedeće četiri tačke:

1.  Budući da u kraju gdje se kugle nalaze nema nikakvih  kamenoloma, sva je prilika da su nekada dovezene na ovo mjesto.

2.  U nekim slučajevima kugle su otkriveni usred gustih prašuma, a nalazi ukazuju da su tu bili i prije nego što je iznikla šuma!

3.  Kugle su savršeno sferične i uglačane, što isključuje mogućnost da su nastale pri­rodnim putem.

4.  U izvjesnim slučajevima, kugle su prenesene na vrhove planina. Ma koliko bile zadivljujuće sposobnosti drevnih civilizacija, teško je povjerovati da su bile kadre za jedan ovakav poduhvat.

Najmanje kugle imaju promjer od svega nekoliko centimetara, a najveće 2,5 metra i teške su više tona! Njihov raspored je neo­bičan i stiče se dojam da time saopštavaju neku poruku. I još nešto - čak ni uz upotrebu savremene tehnologije, stvaranje i distribucija kugli nipošto ne bi bio jednostavan posao.

Južno od Kostarike, u zemlji Inka, pro­nađeno je još jedno zbunjujuće svje­dočanstvo - neobični zapisi na pustošnoj visoravni Naska (Nazca). Nji­hov pravi dojam može se steči jedino iz zraka, a u osnovi predstavljaju dugačke i široke usjeke i linije koji se kilometrima pružaju, uglavnom paralelno. Postoje i brojni  neobični crteži ptica, paukova, kolibrija, majmuna....

U ZNAKU VELIKOG MEDVJEDA: Posmatrani sa nivoa tla, linije predsta­vljaju široke brazde koje otkrivaju blijedo-žućkasti teren što leži ispod gornjeg sloja smeđeg pijeska. Kako su ove brazgo­tine uspjele da prežive tolika stoljeća?

Odgovor nije teško naći: zahvaljujući odsustvu kišnih perioda. Klima je tu suha i žarka. Čak i kada pada kiše, ona je količinski beznačajna (one traju u prosjeku - 20 minuta godišnje!). U Naski je jedino aktivan vjetar, ali svako njegovo ozbiljnije dejstvo osujećeno je po­stojanjem neobične zaštitne pokorice, svojevrsnog oksidisanog gornjeg sloja tla koji prekriva usjeke.

Ko je odgovoran za neobične zapise u tlu i šta nam poručuju?

Ali, tu se misterije ne završavaju?

Poznato je da se na prostorima današnjeg Ekva­dora (Ecuador) dugo prije dolaska Španjolaca, govorio jedan jezik sličan mađarskom! Uprkos ogromnom okeanskom prostranstvu, koje razdvaja dva kontinenta, zabilježena su gotovo istovjetna pre­zimena i nazivi mjesta, a slični su i pogrebni običaji. Jedna karakteristika je naročito zna­čajna. Završne riječi mađarskog pogrebnog govora glase:

- Oni će nestati u zvijezdama Velikog Medvjeda!

U izvjesnim južnoameričkim dolinama, raspored humki na lokalnim grobljima je takav da predsta­vlja tačan odraz ovog čuvenog i legendarnog sazvježđa. Da li je ponovo riječ o pukoj slučajnosti?!...

Još interesantniji je neobičan predmet otkriven u jednom starom egipatskom grobu (III ili IV faraonska dinastija) krajem 19. stoljeća. Na prvi pogled, posrijedi je bio komad izglačanog bakra, dio velikog bakarnog ogledala. Kada je dobio mjesto u vitri­nama muzeja, desilo se da ga je obasjao zrak sunca, nakon čega se, na ogromno iznenađenje prisutnih, na tavanici pojavila sa­vršena projekcija spektra! Podrobnijim ispitivanjem ovog neobičnog predmeta otkriveno je da se na njegovoj površini nalazi ispisan veliki broj sasvim tanko usječenih linija. Objekat je, u stvari, predstavljao difrakcionu rešetku!

ZBUNJUJUĆE OTKRIĆE: Uprkos vičnosti starih Egipćana da se koriste metalima, zanemariljivo je malo vjerovatno da su oni bili kadri za tako visoko precizan tehnološki poduhvat kao što je izrada difrakcione rešetke. Čak i da su mogli da je izrade, teško da bi to učinili, jer u njihovo vrijeme nije bila poznata priroda - svje­tlosti!

Ako je, s druge strane, predmet proizveden na Zemlji mnogo stoljeća kasnije, kako je onda mogao da se nađe u još neotkrivenom grobu?!..

Godine 1919. Amerikanac Čarls Fort (Charles Forth) objavio je za tadašnje prilike neobično djelo pod naslovom "Knjiga ukletih", u kojoj je naveo nekoliko slučajeva mogućih posjeta gostiju iz dalekih sazvježđa. Jedan od njih odnosio se na rudnike bakra nedaleko od Gornjeg Jezera u Kanadi, koji su bili eksploatisani znatno prije do­laska bijelog čovjeka na američki kontinent!

Naravno, u Kanadu nisu morali stizati rudari iz svemira da bi vadili rudu. To su mogli činiti i Atlantiđani, pogotovo, što znamo da je, prema Platonovim opisima, na Atlantidi bilo razvijeno rudarstvo i metalurgija...

Slijedi: LJUDI SA ZEČIJIM LICEM

ESKLUZIVNO: Ekspedicija “Rapa Nui”

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!