Znalci kažu da skeptici i ateisti, kada je u pitanju zagrobni život, u širokom krugu zaobilaze nešto što je steklo slavu kao "Eksperiment Scole".

U prošlom je stoljeću samo provedeno na tisuće raznih pokusa kojima se pokušavalo zaviriti s "one strane groba" a najbrojniji takovi pokušaji datiraju iz perioda između 1900. i 1930. godine. Tada je bila riječ o klasičnim spiritističkim seansama. Do danas su razvijena sva moguća elektronska i druga sredstva kojima se čovjek nada zabilježiti i spoznati što ga čeka nakon ovog života na Zemlji. Vjerovali ili ne, postoji i metaznanstvena disciplina koju zovu transkomunikacija. Radi se o sustavnom pokušavanju da se "drugi svjetovi" snime kamerom ili makar zabilježe njihovi zvukovi. Kada sam na svjetskom skupu Basler Psi Tage pred mnogo godina vidio video snimke žene koja je preminula desetak godina ranije i nazočio nevjerojatnoj seansi u kojoj je njemački istraživač Dr Hans Konig pomoću naročitog elektronskog sklopa "prizvao" 16-godišnjeg dječaka Franka poginulog u saobraćajnoj nesreći, mogao sam samo konstatirati ono što su učinili mnogi prije mene a dobro je to još davno uobličio pisac Servantes: "Trebalo je mnogo raznih stvari da se sklopi ovaj svijet...". Naime, spomenuti je Frank pred kamerema komunicirao sa svojom majkom a ona je prepoznala njegov glas i briznula u plač. Dapače, naveo je i imena neke druge djece koja su bila s njime u toj nekoj, nazovimo je, drugoj dimenziji. Skupu su nazočili istraživači poput Ernsta Senekovskog i Francoisa Brunea, pariškog katoličkog svećenika za kojeg se smatralo da je najinformiraniji kršćanin kada su ovakove pojave u pitanju. Obojica su potvrdila svoje duboko uvjerenje da zagrobni život postoji, te su ovakovi kontakti stvarnost. Prezentirane su i neke fotografije osoba koje su svoj lik na neki način utisnule u filmsku traku. Neki su od tih pokojnika, poput jednog austrijskog teologa koji je preminuo još 1955. godine, na ovaj način u naš svijet prenijeli i po nekoliko stranica pisanog teksta. Kasnije će se tehnologija povezivanja s tim možebitno drugim svjetovima u koje idemo nakon smrti, razviti do neslućenih granica.

Povezanost svih životnih oblika na Zemlji činjenica je koju je teško osporiti. Pitanje je, dakako, kako daleko ide ta veza među živim bićima i prostire li se ona do razine samih molekula, kako neki vjeruju. Sve je više dokaza da je u osnovi cijelog pojavnog svijeta neki oblik svijesti i da među raznim, uvjetno rečeno, „frekvencijama" te svijesti postoji suradnja. Naravno, pod uvjetom da sami ne blokiramo tu komunikaciju i udaljavamo se od prirodnih zakona koji nas sve povezuju.

Još 1975. godine dr Richard Dawkins objavio je bestseller „Sebični gen" koji mu je donio svjetsku slavu. Tvrdi ateist, Dawkins objašnjava da je osnovna jedinica života - gen. Dakle, geni u nama su ti koji odlučuju o sudbini naše vrste, oni su ti koji zapravo koriste naša tijela da bi produžili svoj opstanak, a ne koristimo mi njih kako bismo nastavili svoju egzistenciju. Ispada da smo mi vreće mesa, kože i kosti koje imaju zadatak prenijeti, kroz svoje potomstvo, određenu kombinaciju gena, nakon čega postajemo gotovo suvišni i možemo izgubiti sposobnost razmnožavanja, seksualni nagon te može početi naše postupno raspadanje do fizičke smrti kojom novim generacijama dajemo mjesta da bi nastavile seliti tajanstvene genetičke formule u nova tijela. Ovaj novi i radikalan način razmišljanja stao je na žulj religijama jer smatra da Bog u scenariju opstanka gdje geni već vode kolo i nije potreban. I tako će one kombinacije gena koje su slabije i manje otporne otpasti a nastaviti će vrstu one superiorne, sposobnije. Iako se to možda ne čini logičnim, Dawkins ima mnogo sljedbenika koji doista smatraju da se u priči o evoluciji čovjeka i životinja sve može svesti na gene.