Egipat. Zemlja koja je za mene uvijek imala gotovo sanjivi i nadrealni prizvuk, poput nekog neartikuliranog sna ili one želje koju svatko od nas čuva u rukavu ali se na kraju zaigra i ostane mu neispunjena s 'napravit ću to jednog dana' kontekstom.

U Egiptu je svatko šaner... Čak i onaj koji nije

I tako je zapravo bilo sve do situacije kada ovu stratešku želju po prvi puta unutar par godina nisam stavio na 'To Do' listu naredne godine. 2015. sam odustao od cijele priče smatrajući je pogrešnom i nedokučivom. I naravno, kao i sve dobre životne stvari - dogodila se i otvorila kada sam najmanje čekao. S obzirom na količinu obaveza, pisanje 'Kaleidoskopa' (svog prvog romana), vođenje talk showa i masu drugih distrakcija - nisam se informirao na dovoljnoj razini, odnosno - previše sam slušao hodočasnike u ovu povijesnu fascinaciju, no ne svježe već one predrevolucionarne. Spremio sam sve stvari u jedan ruksak i krenuo na putovanje, bez ikakvih prethodnih rezervacija i dogovora, sa željom da na avanturistički način obiđem cijelu kultnu ostavštinu nizvodno Nila. Kao što već možete pretpostaviti - bio sam prilično naivan, na granici drskosti, nepromišljenosti i sa sebi poslovičnom crtom ludila.

Tržnica u jeku shoppinga

Deset dana avanture pokazalo mi se kao priličan zalogaj vidjevši Kairo već iz Aviona. Deseci tisuća betonskih socijalističkih nebodera 'šmekali' su na Mubaraka i Nesvrstane, a već je izlazak na aerodromu bio svoj doživljaj. Oblijetanje od strane sitnih aparatčika koji su zapravo kostimizirani šaneri i 'lovci u mutnom' bilo mi je prilično naporno i nisam ni slutio da je to tek 1% od onoga što ću doživjeti kroz narednih pet dana (vidjet ćete zašto samo pet). Čudno mi je već u startu bilo kako sam jedan jedini turist na kompletnoj lokaciji i kako me napada dvadesetak taksista. Rekao sam si Ok i sjeo kod jednog koji je bio prilično drugačiji i finiji. Naravno, to se održavalo sve dok me nije nastojao oderati nakon što me dovezao na Tahrir Trg. 'Čuj, ovo što si mi dao je za aerodromsko osoblje koje me je preporučilo... Moram i ja nešto zaraditi'. Na kraju Taxi ispade kao u Zagrebu, ja ispade budala, a muzej zatvoren nakon 16:00. I milina.

Nogomet je masovna hipnoza, a netransparentnost religija - zvuči poznato?

Nisam se ni snašao, a već mi trojica četvorica novih despota na ramenima i vuku me prema svojim butigama. 'Ja sam direktor egipatskog muzeja umjetnosti', 'Meni je Zahi kućni prijatelj', 'Ja poznajem Sisija osobno' samo su neki od argumenata prilično stupidnih trgovaca koji na svoju veliku žalost misle da su pametni. No, kada takvi dobiju nekontroliranu moć - onda sve poprima priličnu drugačiju dimenziju. Slika koju sam gledao šećući se s ruksakom bez plana i programa za prvi dan odudarala je od svih foruma, razgovora, savjeta i klasičnih putnih 'tipova' s neta. Zabranjena prodaja alkohola, ukinuta latinica u metroima i na nazivima ulica, brojke na arapskom jeziku... Kao da sam došao na Mars, a ne u onu uređenu državu o kojoj sam slušao. Potpuni kaos na ulicama, milijuni auta s orkestrom truba i psovki, vrlo agresivan pristup turistima (odnosno meni jer sam u cijelom boravku u zemlji vidio svega 5(!) turista) me je prilično obeshrabrio već prvog dana.

Tekma, hašiš i hipnoza... I Rakitić :)

Te večeri igrala se Liga prvaka i nogomet je zapravo jedina stvar oko koje se bez frke možemo poistovjetiti s Egipćanima. Potpuna hipnoza, svi kafići puni, ulice poluprazne i žicanje prestaje. Tekmu sam gledao u koptskom Kairu, pušio hašiš s ekipom svojih godina i uživao u čaju (podsjećam, alkohol je zabranjen osim za strance i ispijanje na ulici). Naravno, dok je Messi harao šesnaestercem - ljudi nisu gubili vrijeme i s druge strane ulice odvijala se masovna tučnjava dviju povelikih obitelji u kojoj je majka cipelarila sredovječnog muškarca dok je prištavi adolescent starog brkonju ugurao u poluotvoreni kontejner. Ekipa u bircu mi je rekla da je to posve normalno i da se ne smetam jer 'oni nemaju nikakvu zavadu s nama'. Blago nama. Nakon toga otišao sam u suludi defile enormnim naseljem i uvidio da kršćani imaju nešto bolji socijalistički standard od muslimanskih sunarodnjaka, te sam se taksijem uputio nazad na već prilično udaljeni trg. Da, u međuvremenu sam iskušao čari podzemne željeznice koja je također transparentna kao HDZ+SDP-ov stranački račun i samo sam igrom slučaja i sreće završio kod Kopta. Imao sam i sreće jer sam ne znajući običaje zamalo završio u ženskom metrou što bih možda platio i glavom (ne onom koja bi bila logična u Europi).

Giza uz naoružanje kojeg se ni Rambo ne bi postidio

Na trgu sam naletio na mladića koji drži turističku agenciju i on mi je pomogao oko smještaja. Naravno, uz malu proviziju koja iznosi 66% cijene - no kako je i sam ustvrdio, bilo je već 1:00 ujutro. Odličan argument, ali mi se nije dalo navlačiti i ostati zakinut. Ipak sam prije sat vremena ušao u trideseti rođendan i red je bio da sljedećeg dana odmoran ispunim svoju temeljnu fiks ideju ovog putovanja - 'krizu srednjih godina' polako zatomim pred čarima Gize i piramidalnog kompleksa. Hotel nije doduše bio neki, ali je imao klimu i lijep krevet. I par žohara, uz naplatu wi-fija, ručnika, vode, zraka (klime) i svega što se naplatiti može. Jer Egipćani ništa ne daju besplatno. Čak niti savjet o ulicama, smjeru kretanja ili koliko je sati. Sve ima predumišljaj, i to onaj trgovački. Pitam gdje je Khan El Khalili (legendarna tržnica), a on me pošalje u krivom smjeru i dojavi svom frendu da mu dolazi roba za deranje. To je ta filozofija. Načuo sam izmučen (pazite, nakon samo jednog dana) kako se taksi na cijeli dan može rentati za 250-300 kuna i da vozi od ujutro do navečer u bilo kojem smjeru i onda vraća na početku točku rute. Upala mi kašika u med, iako cijena možda i može biti jeftinija ovisno o pogodbi. No kada sam pročitao da mjesečno plaćaju stanove oko 350 dolara - mislio sam si ajd dobro.

Deva se smije, a ja?

Sjeo sam u taksi i krenuo za Gizu, s kesom od uha do uha. Kakav rođendan!! No smijeh je bio kratkog trajanja. Došli tamo, a ono zid od tri i pol metra, betonski i na svakom koraku vojska naoružana s dugim cijevima... Okićenim, pazite ovo, s prigušivačima?! Shvatio sam da ne samo da neću u Veliku piramidu već se neću ni penjati na piramidu. Ma neću ni prismrdit piramidama... Sliku Sfinge iz daljine platio sam 15 dolara, okružen prekrasnim krajolicima protuavionskih haubica, mase vojnika i neprikosnovenih kamera koje na svakih deset metara vire iz pijeska. Reče mi vojnik da ima jedan lijep vidikovac i da ću ga za masne pare moći posjetiti. Da, i vojnici su potencijalni trgovci! Jahanje deve, pa zatim konja (kad mi se hopsanje na devi popelo na jetra), obilazak sokaka i seoskog geta koje podsjeća na slike poslijeratnog Bagdada uz dolazak na destinaciju (aj ok, stvarno je bio dobar vidikovac) uz hašiš tijekom puta izašao me je par stotki kuna - no jednom se živi i pregrmio sam cijelu situaciju. Vratio se nazad, sjeo u taksi i trk za Sakkaru.

Fotka od sto kuna iz daljine od sto milja

Pljačka sa osmijehom - novi egipatski izvozni proizvod

I tu počinje show koji će mi odrediti čitavo putovanje. Izašao ja i slikam se u popriličnoj daljini od stepenaste piramide i hrama (slika je naravno koštala, ali eto - 30 kuna), a iza mene vojnici ruše taksista, skidaju ga do gola s koljenom na leđima i auto dižu mini dizalicom pregledavajući sve ispod. 'Dobrodošao u Egipat. Nadam se da se dobro osjećaš u novoj kulturi i da ćeš pamtiti ostanak u našoj prekrasnoj zemlji. Pitaj vojsku što god želiš, nadam se da ćemo ti moći pomoći u svakom trenutku' govori mi brkati major dok mi vozača koji se trese zlostavljaju usred pustinjskog pijeska i dodaje 'ovo te ne treba sikirati, to je između nas i njega... Uživaj u pogledu.' Ouujeeaa, ovo mi je trebalo za opuštanje. Sreća pa sam onaj hašiš ispalio u toj mjeri da sam bio relaksiran. No sve ima svoje granice. Militaristi nas puštaju, taksist se trese, no najbolje tek dolazi. Na brzoj cesti (možda je to i autocesta) koja sa svake strane ima betonske blokove u daljini vidimo dva paralelno parkirana automobila koja blokiraju nastavak puta. Taksist je požutio i odmah sam znao da nešto ne štima. Okreće auto u panici u jednosmjernoj traci, no već nas okružuje sedmorica pitoresknih mladića u haljama i s moderno uzgojenim bradama.

Jedina sfinga koju vidjeh iz blizine

'Gospodine, slobodni ste, a mi ćemo se pobrinuti za mladića' rekao je uglađeni islamist na prilično tečnom engleskom (za razliku od natucanja većine), ja sam morao izaći iz vozila, a vozač je 'nestao za šezdeset sekundi' (ako je bio u dogovoru s ekipom opraštam mu jer garant kompenzira ono s vojskom :D ). Šutio sam dok su momčići pričali paralelno na arapskom i engleskom i odveli su me u poveću kolibu okruženu pustinjskim pijeskom i letimičnim palmama. 'Ovo je odličan način završetka života' mislio sam si iako sam zapravo više kontao što učiniti sljedeće dok mi je mozak radio punom parom, a istovremeno sam si psovao sve po spisku jer sam koji dan ranije napisao na Fejsu da kad vidim piramide da mogu i umrijeti.. Brzo sam se predomislio. Pogledom sam skenirao sve opcije, okolinu i samu kolibu koja je izgledala prilično lijepo sa silnim tepisima i zidnjacima. 'Bilo bi najbolje kada biste sami izvadili novčanik i novac. To će olakšati situaciju i vama i nama, a ruksak i mobitel vam nećemo dirati...' rekao je isti onaj momčilo poput nekog bankara prilikom plaćanja računa ili rate kredita, a to sam unatoč pametovanju 'generala poslije bitke' (frendova koji su kasnije konstatirali da isto nikad ne bi napravili) i učinio. Dodao sam da mi Egipćani ne odaju dojam lopova već trgovaca i da očekujem nešto zauzvrat. Više je to bio sarkazam u stresu, ali je učinio pomak. Dali mi ljudi papiruse, hašiša za dva dana i odveli me do Abusira te mi u ruku ubacili i 10 dolara za taksi?! I za kraj, šećer na kraju - 'Ti radiš svoj posao, mi svoj'... Ili varijacija na temu te izreke. Zbog toga sam im jednim dijelom oprostio jer je crni humor na nivou. Jesam li zvao muriju/vojsku? Nisam. Otišao sam jednostavno Ladom taksijem (i inače im je Fiat 128 vrh voznog parka) iz Abusira (selo pokraj Kaira) prema gradu. Imam sreće što bez obzira išao u London ili Egipat uvijek ostavljam 100 dolara u čarapi, pa sam imao svojevrsnu figu u džepu kad me je ekipa pljačkala. Znao sam da nisam skroz gotov što god se desilo. Osim ako ne budem skroz gotov :)

Kaotična država koju drži egipatski humanizam (prema samima sebi)

Došao sam ispedaliran i odmah bukirao hotel dok se ne snađem. Za povratnu kartu. Ili posve novu kartu. Samo da odem što prije - jer za nastavak putovanja i nemam. Doduše, nije mi budžet ni bio nešto ekstra ali sam u skladu s tamošnjim standardom sigurno mogao do Luxora i vlakom za Kairo - no ovako operjan ni to. Uspio sam se ubaciti u neku mini taksi turu do Dahshura da bih i tamošnju fotografiju Crvene i Ukošene piramide platio nekih 50 kuna. Tura je isto bila 50 kuna iako moram priznati da mi nije bilo svejedno kada sam prolazio istom dionicom na kojoj sam opljačkan. 'Suočavanje s vlastitim strahovima' je cool postupak za ubuduće ali samo par godina kasnije - ovo je ultimativna opaska za notes. No dobro, vidio sam prekrasan prizor i ovjekovječio ga jednom skupom fotkom.

Fotka iz dalekozora :)

Sljedećih dana ovako zaglavljen u Kairu obišao sam i muzeje - Koptski (s legendarnim Nag Hammadi apokrifnim i izbačenim biblijskim evanđeljima) i Muzej antikviteta. Taj muzej bio je potpuni šok, jer pazite ovo - zabranjeno je bilo kakvo fotkanje, ali su zato eksponati na 'gotovs'. Slikao sam naravno (jer sam bio u fazi Michaela Douglasa u 'Danu ludila') ali sam imao i priliku rukama dodirivati i pomicati neprocjenjive eksponate poput Ekhnatonove stele jednoga boga, piramidiona Ben-Bena s vrha piramide ili neke od najpoznatijih stupova iz čuvenih hramova (nisam ih pomicao, još ne prakticiram kulturocid unatoč frustracijama). Sve što sam ikada vidio u dokumentarcima mogao sam dodirnuti jer ne postoji nikakva zaštita (?!), a djeca blasfemično jedu bureke iznad faraonskih pokrova. Grdno sam se razočarao kada sam vidio da zbog stakla i povećane zaštite ne mogu na glavu nabiti masku Tutankamona. Jer bi baš tako što bilo u punom renomeu do sada viđenog u Egiptu. Pitao sam naokolo kako su ovakve stvari moguće i svi su mi govorili da je Mubarak bio diktator ali pravedan (nešto poput Tita, s političkim ubojstvima neistomišljenika ali vrlo pedantnim zakonima i normama u turizmu) pa je sve bilo uređeno, Muslimansko bratstvo pak radikalno i opako, dok je sadašnji predsjednik - američki general maršal Sisi (97% glasova na izborima govori da je popularniji od Keopsa) - vojnike postavio kao ministre i vlada na temelju 'ne diramo mi vas, nemojte ni vi nas' zbog čega najviše pate turisti. Zato sam ostao uskraćen za Luxor, Abydos i čitavu raskoš juga.

Čika Ekhnaton kojeg se ne smije slikati... ali ga smije vuči rukama

No zato sam se Kaira narednih par dana itekako nagledao. Pušenje šiše, čaj, riža na mlijeku i super-ljuta-prezačinjena klopa ušle su mi u naviku. Dežurnih predatora trgovaca riješio sam se sa slušalicama na maksimum u ušima i odgurivanjem laktom te prijetnjom pozivanja vojske, a svega ostalog starom maksimom - 'ako ne možeš protiv njih, pridruži im se'. Prolazio sam cestu kao lokalac između narajcanih auta i nisam ostao šokiran nakon što je jureći blindirani vojni 'defender' na tristotinjak metara od mene u strogom centru grada grunuo u parkirani auto, a netom nakon toga su iz njega izletjeli naoružani vojnici i pred stotinama gledatelja raspalili paljbu po nekim bradatim kriminalcima. Oguglao sam dakle na pucnjavu usred grada! Pustio sam bradu, na megatržnici od milijun ljudi po večeri vidio sam 'pimp my Lada' sokak, 'prodajem janjetinu na otvorenom na četrdeset stupnjeva' mesnicu, te legendarni koridor na n-tu potenciju - od igle do aviona. Gledao sam tekme, postao bahati pregovarač, obišao sve džamije i upoznao grad.

Roman frendova krstari po Nilu

I u svoj toj sili presinga i potpunoj nemogućnosti opuštanju i chill-out stanju uvidio sam nešto čega nema u Hrvatskoj i što, dojma sam, jedino drži ovu državu na konopcima (slično kao u Bosni 95'). A to je da svatko svakom daje priliku za 'tal' i zaradu, ljudi te se sjete kad ti gori pod nogama i nema konkurencije u pravom smislu riječi. Svatko tko želi raditi snaći će se, dobit će poguranac od zajednice i cijelo društvo unatoč kaosu funkcionira jedino na temelju principa 'pomognem ja tebi, sutra ćeš ti meni'. Turisti jesu lovina, trgovci jesu predatori - ali su Egipćani jedni prema drugima itekako humani i pomažu si. Osim kad si psuju majke tijekom vožnje ili se natežu za lovinu - no to je već kapitalizam. Makar i onaj sličan našem - socijalistički... A ja ću zahvaljujući tom kapitalizmu prestati glumiti 'frajera' i ići na drugi pokušaj, no ovaj puta kad budem imao šuške za 'All Inclusive' ekspediciju s vojnom pratnjom - to danas očito jedino funkcionira.

Na kraju sam skoro i Egipćanin postao