Povezanost svih životnih oblika na Zemlji činjenica je koju je teško osporiti. Pitanje je, dakako, kako daleko ide ta veza među živim bićima i prostire li se ona do razine samih molekula, kako neki vjeruju. Sve je više dokaza da je u osnovi cijelog pojavnog svijeta neki oblik svijesti i da među raznim, uvjetno rečeno, „frekvencijama" te svijesti postoji suradnja. Naravno, pod uvjetom da sami ne blokiramo tu komunikaciju i udaljavamo se od prirodnih zakona koji nas sve povezuju.

Još 1975. godine dr Richard Dawkins objavio je bestseller „Sebični gen" koji mu je donio svjetsku slavu. Tvrdi ateist, Dawkins objašnjava da je osnovna jedinica života - gen. Dakle, geni u nama su ti koji odlučuju o sudbini naše vrste, oni su ti koji zapravo koriste naša tijela da bi produžili svoj opstanak, a ne koristimo mi njih kako bismo nastavili svoju egzistenciju. Ispada da smo mi vreće mesa, kože i kosti koje imaju zadatak prenijeti, kroz svoje potomstvo, određenu kombinaciju gena, nakon čega postajemo gotovo suvišni i možemo izgubiti sposobnost razmnožavanja, seksualni nagon te može početi naše postupno raspadanje do fizičke smrti kojom novim generacijama dajemo mjesta da bi nastavile seliti tajanstvene genetičke formule u nova tijela. Ovaj novi i radikalan način razmišljanja stao je na žulj religijama jer smatra da Bog u scenariju opstanka gdje geni već vode kolo i nije potreban. I tako će one kombinacije gena koje su slabije i manje otporne otpasti a nastaviti će vrstu one superiorne, sposobnije. Iako se to možda ne čini logičnim, Dawkins ima mnogo sljedbenika koji doista smatraju da se u priči o evoluciji čovjeka i životinja sve može svesti na gene.

Poznato je da je prvi televizijski signal svih vremena snimka govora Adolfa Hitlera na otvorenju Olimpijade 1936. godine. Londonski  "Telegraph" otkriva da su Hitlerovi apetiti, kada je propagandna moć novog medija bila u pitanju,  daleko nadilazili jedan obični govor i pod ujecajem su se Göbbelsa ubrzano pokušavali realizirati na taj način da se planiralo postavljanje golemih ekrana u Berlinu i Nürnbergu. Dapače, konstruirana je i neka vrsta kablovske TV a sve je trebalo početi prikazivanjem pastoralne idile odnosno života jedne njemačke, arijevske obitelji utjelovljene u likovima mladog para Gelli i Hansa. Pronađena dokumentacija svjedoči o tome da je Hitler jako dobro znao da se Nijemci ne poistovjećuju rado samo s likovima iz germanskih mitova koje je dobrano pothranjivao već i običnim ljudima koji potiču maštu i pothranjuju romatičnu viziju inače prilično turobne stvarnosti. Tehničarima koji su trebali ostvariti ovaj projekt "pranja mozga" koji je, igrom slučaja, mogao započeti tako da se ekrani postave u praonice veša, naloženo je da se potrude ubrzati nešto što može biti opasnije i razornije od bombi. Proljetne poganske svečanosti koje je Führer upriličivao noću, kada je čovjek bliži svom nesvjesnom i tako podložniji svakoj sugestiji, već su pokazale da je ljude moguće uvjeriti u apsolutno sve a ima li se u rukama tako moćno sredstvo kao što je slika kombinirana s tonom, stvaraju se doista uvjeti za nešto što britanski novinari nazivaju prvim reality showom. Dakako, Hitler nije na umu imao dokonu zabavu popraćenu reklamnim spotovima, ali vrijeme će pokazati da je nemaju ni oni koji su u kasnijim godinama procvata svemoćne televizije razradili prave reality showove svih mogućih sadržaja, ciljeva i psiholoških reperkusija.