"Svojom snažnom rukom Homen je prouzrokovao da se zemlja potrese poslije sumraka i u toku noći je Mu, zemlja brežuljaka, bila potopljena".

Iz jednog pacifičkog predanja

Bio je početak maja, sunčano jutro kupalo se među zelenim krošnjama datula u Šat el Arabu. Vozili smo se vojnim džipom prema dalekom odredištu smještenom u jednoj od kolijevki čovječanstva, izmedju rijeka Eufrata i Tigrisa - u povijesnoj Mezopotamiji. Krenuli smo iz Basre u sami osvit zore i evo, već nekoliko sati se drndamo izlokanim asfaltnim putem koji se probija kroz močvarne predjele oivičene visokim krošnjama palmi datula. Naš domaćin i vodić, vlasnik lokalnoh hotela „Semiramiz“ u Basri, odlučio je da nam pokaže mjesto na kome je svojevremeno, prije nešto više od pedesetak godina, pronađena jedna fosilizirana ljudska bedrena kost. Neobično otkriće, čim se za njega pročulo u znanstvenom svijetu, izazvalo je nepomirljive rasprave.

- Kost je pripadala nekom divu – uvjerava nas Muhammed Zejtuni, a zatim dodaje. - Ovdje su nekada živjeli divovi!...

Uistinu bi moglo biti tako, jer je dužina fosilizirane ljudske bedrene kosti iznosila oko 1,20 metara (preciznije - 47.24 inča) iz čega bi se dalo zaključiti da je spodoba kojoj je kost pripadala i koja se kretala na dvije noge bila visoka preko četiri metra!

DREVNA SVJEDOČANSTVA: Sjetih se čuvenog sumerskog ''Epa o Gilgamešu'' (Gilgamesh, kralj Uruka – između 2900. i 2700. godine pr. n. e.), koji je upravo nastao u ovom sunčanom i plodnom podneblju Mezopotamije, čiji je glavni junak ''Stari čovjek – junak'', što na 'akkadianu’ (babilonskom jeziku) znači Gilgamesh, prema likovnim predstavama iz tog vremena bio gorostas koji je ispod lijeve ruke nosio razjarenog lava kao običnu, nejaku mačku. U ''Epu o Gilgamešu'' sačuvana je memorija iz sumerskog vremena i bez obzira na moguće pjesničko hiperbolisanje, teško je osporavati povijesnu istinitost nekih zbivanja koje opisuje.

Slična kazivanja sam čuo i u Jemenu (Yemen) 1989. godine u vrijeme kada sam istraživao arheološke tragove u oblasti Asir, koju su nekada nazivali Arabija Felix – Sretna Arabija. To je područje oko drevnog grada Mariba, stoljećima pustog i utonulog u pustinjski san. Tamo se u legendarnim vremenima prostiralo blistavo sabejsko carstvo na čijem je carskom tronu sjedila prelijepa Belkis, poznatija kao Kraljica od Sabe. U kur'anskim i biblijskim kazivanjima deteljno se pripovijeda o njenoj veličanstvenoj posjeti mudrom caru Sulejmanu (Solomonu), kojeg je osvojila svojim zanosnim plesom, mudrošću i ljupkošću.

- Ovdje su živjeli divovi! – ubjeđivao me tog dana profesor Hodaidi, dok mi je pokazivao ostatke najstarije brane na svijetu, jednog od graditeljskih čuda antike, podignute prije skoro tri milenija na pustinjskoj rječici Wadi Adhanah. – Morate znati da je i Sanu, naš glavni grad, osnovao jedan od prapovjesnih divova. Njegovo ime je Sem i bio je najdraži sin Božijeg poslanika Nuha (Noaha, Noe).

Prema islamskim tradicijama i vjerovjesnik Adem (Adam) bio je džinovskog stasa. Prema sačuvanim svjedočanstvima (hadisu) njegova visina je bila šesdeset lakata i – kaže se – da je otprilike bio visok kao izrasla palma. Imao je bujnu kosu, a njegova dva sina Kabil (Kain) i Habil (Abel), naslijedili su njegov gorostasni izgled.

OTKRIĆE U SIRIJI: Sjetih se da je početkom 2005. godine, jedna grupa ruskih znanstvenika, sa oftalmologom profesorom Ernstom Muldasheyom na čelu, organizirala znanstveno-istraživačku ekspediciju u području Bliskog i Srednjeg istoka, koja je imala za cilj da pokuša otkriti materijalne dokaze da su u legendarnim vremenima živjeli divovi. Iako do kraja nisu u tome uspjeli, istraživanja u Egiptu, Libanonu i Siriji su dovela do senzacionalnih nagovještaja. Ruski istraživači su otkrili i locirali prastare grobnice divovskih ljudi o kojima govore stara predanja i biblijske legende. Ono što bi se moglo uzeti kao materijalna potvrda jeste otkriće gigantskih otisaka ljudskih stopala, koje su članovi ekspedicije otkrili i snimili u Ain Daru, te lociranje nevjerovatnih grobnica u Siriji u kojima su, navodno, sahranjivani divovi.

- Grobnica Abela, drugog sina Adama i Eve, locirana je u neposrednoj blizini Damaska – tvrdio je na konferenciji za medije prof. Ernst Muldashey. -  Brojni hodočasnici iz cjelog svijeta posjećuju to mjesto da bi iskazali svoje poštovanje. Posljednjih tri stoljeća o Abelovoj grobnici se staraju Druzi, pripadnici neovisne religiozne krsćanske sekte. Oni govore sirijsku varijantu armejskog jezika, kojim se govorilo u prastarim vremenima. Tim jezikom se u svoje vrijeme služio i sam Isus Krist.

Nadgrobni kamen na Abelovoj grobnici je uistinu impresivan. To je granitna struktura oko šest metara duga i 1.80 metara široka. Na bočnim stranama grobnice nalaze se neveliki otvori iz kojih – ako im se približite - možete osjetiti čudan zadah.

Zahvaljujući svesrdnoj pomoći jednog profesora iz Alepa, članovi ruske znanstvene ekspedicije uspjeli su locirati još jednu od džinovskih grobnica. Ona je smještena na vrhu jednog brda nekih dvadesetak kilometara od Alepa. Lokalno stanovništvo od najstarijih vremena mjesto naziva opisnim imenom - 'Grobnicom 7.5 metara dugog muškarca'!

Div se navodno zvao Muhammad Attaul ili Muhammad Veliki, a najstarija svjedočanstva govore da je div navodno poticao iz Yemena i da je za života bio plemenit i da je bolesnicima pomagao kao narodni iscjeljitelj. Ostalo je u sjećanju da je bio upućen u mnoga tajna magijska znanja, a govorio je starim arapskim jezikom koji se koristio i Božiji poslanik Muhammed. Predanje kaže da je život završio tragično. Ubijen je i sahranjen na sadašnjoj lokaciji, ali ni u smrti nije imao mira. Tragači za skrivenim blagom i ratna razaranja poprilično su mu oskrnavili grobnicu.

MUZEJSKI EKSPONATI: Mnoge antičke legende, mitovi, predanja i epovi zorno pripovjedaju o divovima, jednookim kiklopima i snažnim titanima. Iako pouzdanih i nedvosmislenih materijalnih dokaza o njihovom postojanja u prošlosti još uvijek nema, u vjerodostojnost tih priča danas u svijetu vjeruje sve više obrazovanih istraživača. Među njima i istaknuta američka historičarka dr Harriet Fisher Wood.

Pro­učavajući mnoge izvore koji pominju po­stojanje divova, Woodova je pre­tražila arhive gotovo svih američkih mu­zeja i došla do sa­znanja da se već stotinama godina svuda po svijetu otkopavaju dzinovske ljudske kosti. Najviše ih je pro­nađeno u Sjevernoj Americi. O nji­ma su napisani brojni tekstovi, a većina "ekspona­ta" može se pro­naći u trezorima i inventari­ma muzeja i uglavnom nikada nisu bili izloženi i dostupni javnosti. Na primer, 1891. godine u Arizoni su otkopali jedan ogroman kameni kovčeg iz koga je izvađen ljudski kostur dugačak 380 cm. Nažalost, starost nalaza nikada nije precizno utvrđena, a kostur se i dan-danas čuva u lokalnom muzeju gradića Kritendena (Crittenden).

Nekoliko decenija prije ovog otkrića, u pustinji Nevade pronađeni su okamenjeni otisci ljudskog stopala duži od pola me­tra! Godine 1833. u Kaliforniji (California), kod Lampoc Ranča (Lompoc Ranch) nekoliko vojnika je otkopa­lo kostur dugačak oko 380 cm. Golemi kostur bio je ukrašen morskim školjkama, a u lobanji je bilo dva reda zuba. U junu 1888, de­set kilometara južno od Katfilda (Catfield), u Minesoti (Minnesota), prona­đeno je sedam grobnica sa posmrtnim ostacima ljudi koji su za života mogli biti visoki između 240 i 250 cm. Njihova čela bila su povijena unazad, a ćela lobanja bila su im izdužena.

OTKRIĆE U ALPAMA: U svojoj knjizi ''Fosili – istina i fantazija'' (''Fosili Facts & fantazije''), Džo Tejlor (Joe Taylor) navodi nekoliko otkrića gigantskih ljudskih kostura otkrivenih u Egiptu, Italiji, Patagonia, Argentini i zapadnim dijelovima SAD i kaže da će znanost jednog dana morati da prizna da su na našoj planeti u drevnoj prošlosti uistinu živjeli divovi.

U jednoj zabačenoj sniježnoj kotlini u švajcarskim Alpima 1941. godine je iskopan ljuski ko­stur dugačak 340 cm, prekriven bronzanim oklopom. Zbog daljeg proučavanja – a prije da bi se dokazala superiornost arijevske rase –kostur je po naređenju Hitlera pre­bačen u Njemačku gdje mu se, nažalost, tokom Drugog svjetskog rata gubi svaki trag. Ipak o pomenutom otkriću saču­vane su brojne znanstvene zabilješke, pa i knjige ilustrovane originalnim fotografijama, tako da ni najveći skep­tici ne mogu da opovrgnu otkriće i postojanje džinovskog kostura. On se, po svoj prilici, i ­danas nalazi u Berlinskom muzeju historije, ali u jednom od uskladištenih trezora, te je dostupan sa­mo rijetkirn istraživačima.

U jednom intervjuu dr. Harriet Fisher Wood pominje nala­ze kostura preko stotinu divova o čemu danas postoje samo pisani tragovi, ali ih ona smatra verodostojnim doku­mentima.

ŠTA KAŽE STARI ZAVJET: Prema drevnim hebrejskim predanjima koja se pominju i u Starom zavjetu, sinovi Boga poslani su na zemlju da budu čuvari i predvodnici čovječanstva, ali su ubrzo podlegli ra­znim grijesima i upustili se u ljubav sa smrtnim ženama i tako počinili neoprostive grijehe. U početku su spopadali samo mlade djevojke, ali kasnije su prešli i na starije žene, mu­škarce pa i na živo­tinje. Iz ovih nepri­rodnih veza nastali su divovi, odnosno, "Nefilim" (onaj koji je pao). Počinivši stravične zločine na kraju su postali lju­dožderi. Tada Bog odluči da pusti veliki potop i zemlju očisti od griješnika.

Legen­de o divovima zapisao je i asteški hroničar Itlil Ksočitl (Xochitl). "Svi tvrde da su prvi stanovnici ove zemlje bili divovi, stra­vična stvorenja koja su činila nevjero­vatne zločine i bili su neprijatelj sva­kog naroda. Ali, i njima je došao sudnji dan kada su 'mora izašla iz svo­jih korita a pla­nine se pretvo­rile   u goruće vulkane. Probu­đeni bogovi zauvijek su ih zbrisali sa lica zemlje."

Treba pomenuti da su i dvojica znamenitih pomoraca, kapetani Džems Kuk (James Cook) i Ferdinand Magelan (Ferdinand Magellan) u svojim brodskim dnevnicima zabilježili da su na svojim putovanjima izbjegavali susrete sa divovima koji su naseljavali neke dijelove pacifičke obale Južne Amerike. Kuk navodi da je čak uspio zarobiti jednog diva koji je bio visok devet metara ali je div pokidao užad koja su ga vezali za jarbol i skočio s broda u more i tako se spasio.

STOPALO U GRANITU: Španjolski povjesničar i hroničar Pedro Cieza de León (1520. – 1554.), koji je pratio konkvistadore na njihovom osvajačkom putu po Južnoj Americi, u ljeto 1547. zabilježio je u svoj dnevnik: "Danas smo na obali Esmeraldas (na pacifičkoj obali Ekvadora) otkrili nekoliko ljudskih kostura koji su pet puta viši od nas!.."

Najnovije otkriće 130 cm dugog otiska ljudskog stopala zabilježeno je u Južnoj Africi. Otkrio ga je istraživač i pisac Michael Tellinger. Ono što najviše zbunjuje i što se ne može uklopiti u postojeću historografiju jeste činjenica da je otisak utisnut u tvrdi granit za koji se ispostavilo da je star između 200 milijuna do tri milijarde godina!

O džinovima bi se moglo pisati nadugo i naširoko. To je neiscrpna tema kojoj do sada nisam posvećivao veću pažnju. Ne bih ni sada da nas vodić nije uporno ubjeđivao da su Nan Madol podigli divovi.

U idućem nastavku: PROKLETSTVO NAN MADOLA

“Vulkan Rano Raraku je bio i ostao jedan od najvećih i najneobičnijih spomenika koji je ikada postojao; Uspomena na izgubljeni period o kojem ne znamo ništa i koje nas upozorava da je budućnost prolazna.”

Thor Heyerdahl

Prilključio sam se jednoj japanskoj televizijskoj ekipi i u iznajmljenoj brodici, sa lokalnim vodičem, otisnuli smo se duž istočne uistinu živopisne obale Pohnpeia. Dok  motor brodice ravnomjerno brekta plašeći svojom bukom jata tropskih ptice na obali, prolazimo pored ljupkog morskog žala. Sitni pijesak svjetluca na jutarnjem suncu poput bisera i dragog kamenja, dok ga zapljuskuje pjenušavi valovi južnog mora. Zelene kokosove palme ga nježno obgrlile i čine prizor još ljepšim. Naš vodič objašnjava da se žal zove Jasmina! Čudno, ali baš lijepo ime za jednu rajsku plažu na kojoj treba svakodnevno uživati. Mora da su ga svojevremeno tako nazvli Nijemci koji su dugo gospodarili otokom.

Nešto slično sam doživio na indonežanskom otoku Biak, koji je dugo bio pod upravom Nizozemske. Na njemu se jedna od najvećih i najljepših plaža zove mojim prezimenom – Bosnic - pa su me za vrijeme mog boravka na Biaku otočani gledali s neskrivenim pošovanjem i radoznalošću. Ali to je za neku drugu priču.

RODNO MJESTO URAGANA: I dok japanski snimatelji bučno snimaju svaki korak, u prilici sam po prvi put da otok vidim u njegovoj punoj veličini i zelenoj raskoši. Najviši vrh na otoku doseže nekih 800 metara i najčešće se krije u teškim kišnim oblacima, jer ovaj pacifički otok spada među najkišovitija mjesta na svijetu sa preko 7500 mm padavina godišnje. Stoga se njegova mrtva vulkanska grotla, koja podsjećaju na burna vremena prošlosti, uglavnom ne vide. Skrivaju u oblacima i najjasnije se vide iz aviona. Buka koja dolazi iz unutrašnjosti otoka poput potmule tutnjave nije od grmljavine iako je kiša svakodnevna na ovom južnom otoku. Nju izazivaju brojni slapovi koji se niz bazaltne litice sunovraćaju s velikih visina, stvarajući jedinstvene vodene kaskade koje pjene i bučno žure prema moru. Najljepši i najpopularniji su Sawarlap i Kepirohi, ali i drugi, manji, svakodnevno okupljaju brojne kupaće i znatiželjnike.

Jedno znanstveno istraživanje, pokazalo je da prodručje između Nan Madola i obližnjeg otočića Kosrae, na neki način predstavlja ''rodno mjesto'' uragana i tajfuna, koji se baš tu začinju i stvaraju i svake godine odatle kreću i, poput pljačkaških hordi, pustoše Filipinima i drugim pacifičkim otocima, koji im se nađu na razornom putu! Nauci je trebalo dugo vremena da ustanovi da razorni tropski vjetrovi nisu samo posljedica pernanetnih anomalija u zračnom strujanju, već prije svega, elektromagnetizam koji isijava bazaltno tlo ovog vulkanskog otočja.

IZMEĐU MITA I STVARNOSTI: Plovimo blizu obale, pored šume eukaliptusa i mahagonija čije se krošnje miješaju sa bujnim tropskim rastinjem i palmama što se utrkuju prema nebu. Između brežuljaka koji - zahvaljujući bujnoj prašumskoj vegetaciji - podsjećaju na ogromne zelene sunđere, divim se blistavim plavkastim vodenim kaskadama i pjenušavim vodopadima koji se obrušavaju sa tajnovitih zelenih visina, bučno preskačući mrko bazaltno kamenje na svom putu prema moru. Plovimo uz koralni greben u čijim se vodama šepure jata živopisnih riba i golemih raža. Cilj nam je nevelike uvala, odakle ćemo se uputiti uskom stazom do neugledne polegle kuće prekrivene limenim zarđalim krovom u kojoj ćemo, nakon što smo dali poklone koje smo pripremili za ovdašnjeg kralja, konačno, dobiti dozvole za snimanje i razgledanje Nan Madola.

Na lokalnom jeziku, Nan Madol znači “nešto između". Asocijacije koje u meni bude te rijeći kreću se od – “između kopna i mora”, “između zemlje i neba”, “između mita i stvarnosti”…?! Vodić nas savjetuje da je Nan Madol najbolje posjetiti u vrijeme plime, kada se čamcem može uploviti gotovo u središte fantomskog grada. A kada već jednom zaplovite mrežom tajnovitih gradskih kanala, učinit će vam se da ste uplovili u vodeni labirint, i ispunit će vas osjećaj da ovaj neobični grad – izgrađen ko zna kada - krije mnogo više tajni nego što ih može iznjedriti ljudska mašta i racionalno objasniti savremena znanost. Obišao sam najneobičnija mjesta na našoj planeti, divio se ostavštini mnogih prastarih civilizacija, ostajao zbunjen i zadivljen pred mističnim hramovima i kulama, megalitskim ruinama i veličanstvenim piramidama, podzemnim hodnicima i odajama nejasnih namjena, ali nešto ovako nikad nisam vidio u životu.

Iako su neki istraživači došli do brojke od 250 milona tona bazalta, Bog sami zna koliko je uistinu ugrađeno crnosivih megalitskih kamenih blokova u izgradnju Nan Madola. No, jednako tako predstavlja tajnu odakle potiču ti uredno izrezani blokovi, kako su i čime prenošeni do ovog mjesta i kako su, konačno, nepoznati graditelji uspjevali s njima da manipuliraju za vrijeme izgradnje ovog jedinstvenog grada. Jedino što se zna jeste da najvjerovatnije ne potiču sa Pohnpeia!

Nevjerovatno!

TRG PONOSNIH ZIDINA: Ploveći kroz gradski kanal precizno obrubljen mrkosivim bazaltnim zidinama, brodica nas dovozi do jednog snažnog utvrđenja, sličnog nekom okamenjenom brodu koji je upravo tog jutra izronio iz morskih dubina. Umjesto brodskih jarbola u nebesa strči nekoliko vitkih palminih krošnji, čineći prizor gotovo nestvarnim. Utvrda nosi adekvatan naziv -  Nan Dowas, "Trg ponosnih zidina"!

Zidovi utvrde uistinu djeluju impresivno. Visoki su više od devet metara i gotovo tri metra široki. Izgrađeni su od teških bazaltnih ploča i blokova, koji su uredno naslagani jedan na drugi i vodeći računa o njihovoj statici i neprobojnosti. Imaju jedan je­dini otvor s morske strane, kroz koji stupamo na takozvanu ''Kraljevsku stazu''. Uskoro se ogledamo u prostranom predvorju, koje je postavljeno kvadratično; svaki prstenasti zid dug je nekih devedesetak metara. Jedan dio ovog kiklopskog zida obraslog tropskom vegetacijom je, međutim, već oštećen i poprilično razrušen. Nije izdržao permanentno širenje spleta snažnog korijenja hljebnog drveta koje još uvijek strpljivo, milimetar po milimetar, razgrađuje drevne zidine. Tamo gdje su se s vremenom ukazale šupljine, tamo su odmah nikle puzavice, gusta mreža isprepletanih tropskih puzavica, koje prekrivaju zidine, čineći ih još misterioznijim.

Sve je u utvrdi Nan Dowas, kao uostalom i u cijelom Nan Madolu, nekako čudno, mistično i nestvarno. Čak i neugodna topla vlaga, neizvjesnost i mrak, dio su ambijenta koji vas cijelo vrijeme prati i u vama gasi znatiželju a budi tjeskobu, zebnju i strah. Bazaltne megalitne zidine djeluju kao da su niknule iz dubina mora ili da su jedne kišovite olujne noći spuštene s neba a ne građene ljudskom rukom neznanih neimara.

PITANJA BEZ ODGOVORA: Jedan kameni blok, koji predstavlja neku vrstu odbranbenog grudobrana što štiti prilaz unutarnjem krugu – izmjerio sam precizno - dug je 5,60 metara a širok pedeset centimetara. Njuegova težina je fantastična. Procjenjuje se da je teži od pedeset tona! Oko njega su petougaoni i šestougaoni bazaltni stubovi, skladno isklesani i naslagani jedan preko drugog, bez ikakvog veznog materijala. Nalikuju na goleme kamene cjepanice ili grede neke utvrde, koje su smišljeno i precizno naslagane jedna na drugu. Nijedna bazaltna greda nije lakša od pet tona, a neke su znatno teže. Ima ih nekoliko težih i od 25 tona, ali graditeljima, čini se,  to nijepredstavljalo nikakvu poteškoću da s njima manipuliraju i da ih ugrade na mjesto gdje imaju najbolju funkciju. Kako su ih graditelji prenosili s jednog mjesta na drugo i kako su ih konačno ugradili, to zna samo Bog!

Prazne prostore ispunjava porozna koraljna šljaka, vjerovatno donesena sa obližnjih koraljnih sprudova. Po njoj je veoma ugodno koračati. Nema sumnje, nepoznati projektanti i graditelji Nan Madola o svemu su vodili računa i iza sebe ostavili majstor­sko djelo, koje se s razlogom smatra istinskim graditeljskim čudom Pacifika. To, svakako, nisu mogli biti primitivni domoroci čiji su se životni sadržaji, pouzdano znamo, svodili na poljoprivredu, plovidbu, lov i ribolov!

Pa ko su oni? Ko su graditelji Nan Madola? Odakle su stigli i kamo su nestali?

Postoji mnogo teorija koje pokušavaju da odgovore na ova pitanja, ali žitelji Pohnpeina vjeruju samo u jednu – Nan Madol su izgradili džinovi koji su u drevnim vremenima nastanjivali ovaj pacifički otok!

Džinovi?!

Nisam li priču o džinovima već zabilježio i u nekim drugim krajevima naše planete na kojima postoje megalitske i druge gradnje o čijim se graditeljima i namjenama ne zna ništa?!...

U idućem nastavku: OVDJE ŽIVE DIVOVI!

"Čak bi i slijepac pronašao svoj put uz pomoć štapičaste karte s Maršalskih otoka!..."

Stara narodna poslovica s Karolinskog otočja

Prema zvaničnim saznanjima arheologije i genetičke antropologije, avantura života na Pacifikiu navodno je počela prije nekih 40.000 godina. Današnji otoci Borneo, Sumatra i Java činili su tada jedan zatvoreni kopneni kompleks, takozvanu Sunda zemlju. Sakupljači i lovci takozvane austronezijske jezičke porodice trebali su da preplove svega sedamdesetak kilometara otvorenog mora da bi bili u pustošnoj Australiji i džunglama obrasloj Papui Novoj Gvineji.

TRAGOVI POVIJESTI: Razlog leži u tome što je tokom lede­nog doba (diluvium) morska površina bila znatno niža nego da­nas; bilo je dakle mnoštvo širokih kopnenih mostova kojima se i pješice moglo stiči do određenih područja. Od Papue Nove Gvineje bio je potreban samo jedan malo duži "mačji skok" do brojnih otoka današnje Melanezije, na sjeveru i istoku, koji su bili nasljeni - pouzdano se zna - prije najmanje 6.000 godina. Iz nejasnih motiva, tamo su se nekadašnja lovačka plemena, tvrde antropolozi, potpuno preorjentirala na poljo­privredu, ribolov i proizvodnju keramike.

Šta je uticalo na to još uvijek je tajna.

Novi talas pridošlica u Mikroneziju, najvjerovatnije s Filipinskog otočja, desio se navodno oko 1500. godine prije nove ere. To su pokazala i najnovija arheološka istraživanja na Marijanskim otocima, materijalni ostaci koja su datirani metodom C-14. Pri tome se mjerila radioaktivnost ugljenog materijala, koji se nalazi u svim organskim tvarima, dakle, u kostima, drvetu ili drvenom uglju.

Tek, tačno dvije hiljade godina kasnije, u Polineziju su na karakterističnim dvostrukim ka­nuima, koji se tamo još uvijek koriste, pristigli odvažni prekomorski došljaci. Pridošlice su bili izuzetni brodograditelji, navigatori i pomorci i u novi zavičaj su donijeli mnoga znanja. Kasnije su pravili velike i moćne katamarane, opremljene takozvanim latin­skim rogozinastim jedrima, koja su nerjetko bila duga čak do četrdeset metara. Takvi katamarani su mogli prihvatiti šezdesetak putnika i značajan teret - najčešće hranu, pitku vodu, prehrambene biljake i domaće životinje. Pri prosječnoj brzini vjetra obično su dostizali brzinu od 13 do 15 kilometara na sat.

ŠTAPIČASTE KARTE: Za vrijeme dugih plovidbi na koje su se upuštali tragajući za novim krajevima, otočani su se uglavnom orijentirali prema morskim strujama, letovima ptica, pravcu duvanja sezonskih vjetrova i kretanju morskih talasa, a tokom noći prema zvjezanom nebu i poznatim sazvježđima. Istraživači su ustanovili da su jedino otočani s Maršalskih otoka posjedovali jedinstveno navigaciono sredstvo, takozvanu štapičastu kartu napravljenu u obliku pravouglaste ispletene rešet­ke od suhih listova tropske biljke pandanus (Pandanus amaryllifolius) - i palminih lepezastih rebara na koja su bile uč­vršćene kućice kauri-puževa (Cypraea moneta). To je na neki način bio primitivan navigacioni instrument, kojim su se veoma uspješno koristili pomorci i ribari s Maršalskih otoka.

"Čak bi i slijepac pronašao svoj put uz pomoć štapičaste karte s Maršalskih otoka", kaže jedna pacifička poslovica.

I zbilja, čim bi se na štapičastoj karti ustanovila prva tačka sudaranja morskih talasa, moglo se putem daljih stanica, kao po preciznoj putokaznoj liniji, stići do bilo kojeg otoka. Sve pozicije gdje su se sudarali morski talasi i morske struje označavane su precizno ukrštanjem dužih štapića. Istovremeno, neki od kratkih šta­pića označavli su morska strujanja, a drugi su otkrivali vezne linije između pojedinih otoka. Otoci i atoli su označavani kućicama morskih puževa.

Smatra se da su krajem pomorske ekspanzije na otoke u Tihom okeanu, oko devetog stoljeća naše ere, stanovnici pacifičkih ostrva međusobno održavali veoma žive trgovačke i druge veze u prostanom morskom trokutu između Havaja na sjeveru, Novog Zelanda na jugozapadu i Uskršnjeg otoka na dalekom jugoistoku. Znanstvenici vjeruju da su to bile posljednje stanice mirnog osvajanja Pacifika po svemu ­jedinstvenom u povijesti cjelokupnog čovječanstva.

ZAGONETNI GRADITELJI: Začudo, pomorska ekspanzija se uglavnom odvijalo od zapada prema istoku, premda lokalni sezonski vjetrovi, monsuni i pasati, koji ovdje suvereno vladaju i odredjuju mačin života, duvaju iz sasvim suprotnih pravaca. I još nešto što začuđuje – pomorska ekspanzija se odvijala na prostorima okeanskog beskraja u koji bi se naša mala Evropa - od Sjevernog pola do Sicilije i od Lisabona do Lenjingrada - mogla smjestiti čak deset puta!

Ali, ono što ponajviše zbunjuje savremenu znanost nisu prostranstva Tihog okeana koja su odavno utvrđena, nisu ni bezbrojni otoci koji se pojavljuju i nestaju, nisu ni neobična prastara predanja i tradicije, čak ni raskoš južne flore i faune. Njih daleko više zbunjuje nešto drugo - činjenica što su prvi doseljenici na mnogim otocima zatekli ostatke drevnih kamenih hramova, glomazne megalite, veličanstvene kamene platforme i popločane ulice, kamene kugle i čudne gorostasne statue, čak i podvodne ulice, tunele i odaje, nepobitna svjedočanstva civilizacijskog graditeljskog umijeća nepoznatih neimara koji su živjeli daleko prije njih.

Ko su bili oni?!

Ko su graditelji tih kamenih struktura, što predstavljaju misteriju koju još niko nije odgonetnuo?

Boraveći na otoku Yapu, odlučio sam da odgovor potražim na pravom mjestu. Na susjednom otoku Pohnpei (nekada Ponape).

Tamo se, nesumnjivo, nalazi „osmo čudo“ starog vijeka.

Atlantida Pacifika!

Nan Madol!

PRVI UTISCI: Ponpei se iz aviona ne razlikuje mnogo od brojnih otoka kojim je okružen. Tek kada se avion spusti niže primjetit ćete da aerodromska pista gotovo presjeca otok i da će se vaš avion, da bi sletio, morati spustiti gotovo na nivo morske površine i to će u vama probuditi bujicu nelagode i straha, a kada se avion prizemni i kada obavite carinske formalnosti i izađete iz nevelike aerodromske zgrade biće vam jasno da je Pohnpei ipak urbaniji od mnogih otoka razbacanih u mikronezijskom arhipelagu.

Na otoku se možete sporazumjevati na engleskom, ali je svakako dobro znati i po koju riječ na lokalnom jeziku. Ja sam – za svaki slučaj – sletio na otok sa ''solidnim'' predznanjem. Poznavao sam nekoliko za nužno komuniciranje najbitnijih riječi – ''Kaselehie'' -  pozdrav i doviđenja, kao na Havajima što znači ''Aloha'' ili u Italiji ''Chiao''; ''Kalanghan'' - hvala ti; ''Tainli'' – gospodine; ''Karakar'' – baš je vruće..., ali mi nikako nije išlo sa korektnim akcentom i izgovorom, jer mještani svaku riječ rastežu na nevjerovatan način. To je prirodno, jer što se riječ duže izgovara i razvlači, to izražavate veće poštovanje prema sagovorniku.

Upozorili su me da mnogo ne gestikuliram rukama, pogotovo u kontaktima sa ženama, jer pri gestikuliranju može doći do najrazličitijih zabuna. Kad nekoga dozivate da vam priđe, onda obavezno vam dlan ruke traba da bude okrenut prema tlu, jer ako je okrenut prema nebu – razumjet će vas da ga pozivate na seks!

Ima i drugih smješnih i zbunjujućih gestikulacija, pa je najbolje da ruke držite obješene niz tijelo i da što više koristite glas a ne ruke.

Ali moj boravak na Pohnpei najmanje je bio vezan za proučavanje jezika i gesttikulacija lokalnog szanovništva.

Sletio sam zbog Nan Madola.

GRAD NA VJEŠTAČKIM OTOCIMA: Pohn-pei na lokalnom jeziku znači "na oltaru". Otok s takvim imenom mora da je u prošlosti imao izuzetan značaj i možda je predstavljao sveto mjesto u ovom dijelu Tihog okeana. Nalazi se oko 1600 kilometara sjeveroistočno od Papue Nove Gvineje i jednako kao i Yap pripada skupini egzotičnih Karolinskih otoka i kroz minula vremena poprilično su dijelili zajedničku sudbinu: prvo su otocima gospodarili Španjolci koji su ih posjećivali još od 16 stpoljeća, zatim su ih 1899. od Španjolaca kupili Nijemci, pa su ih 1920. godine osvojili Japanci i, na kraju, zadnji su doš­li Amerikanci.

Ali za razliku od Yapa koji se pomosi sa kamenim novcem, jedinstvenim u svijetu, Pohnpei ima Nan Madol, Atlantidu Pacifika, misteriozni megalitski kompleks podignut na gotovo stotinu umjetnih otočića povezanih mrežom planski urađenih i popločanih kanala, na kojima je nekada moglo da živi gotovo hiljadu stanovnika. Uglavnom, pripadnici visoke kaste, plemstvo i neka vrsta vračeva i čarobnjaka, za koje se pripovijedalo da su posjedovali čudesne parapsihološke moći i da su gospodarili demonima, zbog čega su ih se otočani pribojavali i izbjegavali se s njim miješati.

Na prostranom morskom grebenu simboličnog imena Soun Nan-Duzina (Greben neba), dugom jedan i po kilometar i širokom nešto više od pola kilometra, podignut je jedinstveni kameni grad veličine 28 četvornih kilometara sa svim pratećim gradskim sadržajima. Čak 58 od 92 vještačka otoka pretvoreno je u posljednja počivališta svetih ljudi, kako su otočani dugo vremena smatrali članova vladajuće kaste i svećenstva, a neki od otoka navodno su bili povezani mrežom podvodnih tunela i tajanstvenih odaja o čijim su se tajnama pripovjedale fantastične priče.

Da bi se dospjelo do Nan Madola potrebno je proći cijeli labirint mučnih birokratskih ograničenja i procedura u glavnom gradu Palikiru, pa i kada sve te prepreke uspješno prođete i konačno dobijete odobrenje za posjetu ovom jedinstvenom arheološkom lokalitetu, čeka Vas možda i najveće iskušenje – pitanje da li će vas vlasnik Nan Madola pustiti na otok. A vlasnik Nan Madola je Njegovo kraljevsko visočanstvo Salter Salvador Hadliju, 23. vladar Madoleni-hmva!

U idućem nastavku: ''OSMO ČUDO'' STAROG SVIJETA