Welcome to the official web page of the 'Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun' Foundation / Dobrodošli na službenu web stranicu Fondacije 'Arheološki park: Bosanska piramida Sunca'al Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation

English Bosnian Serbian Croatian German Arabic French French Swedish Italian

A+ A A-

Administrator

TAJANSTVENO SELO PROSIK

petak, 15 maj 2015 08:10 Objavljeno unutar Mate Puljak Blog

Mate Puljak

Gornja Brela je jedno od dva naselja u općini Brela, Splitsko-dalmatinska županija. Spominje ga bizantski car Konstantin VII.
Porfirogenet (905-959) u djelu „ De administrando imperio“ (O upravljanju carstvom). Novije naselje Donja Brela leži na obali mora i središte je općine. Naselje Gornja Brela podjeljeno je na pet zaselaka: Subotišće, Škrabići, Carevići, Zaveterje i Gornja Mala. S obzirom da je mene zanimao arheološki dio priče o Brelima, u periodu od dvije godine postepeno sam obišao sve povijesne lokalitete. Ovo područje je iznimno bogato poviješću poradi strateške važnosti koju je ovaj kraj imao od duboke prapovijesti pa sve do danas.

LJUDI SA ZEČIJIM LICEM (43)

ponedjeljak, 11 maj 2015 13:21 Objavljeno unutar Ahmed Bosnić Blog

''Čini se da jezik Baska i sjeverni i južni kav­kaski jezici, predstavljaju jedine preživjele ogranke neke već odavno nestale jezičke porodice o kojoj danas ne znamo gotovo ništa!...''

Žorž Dimezil (Georg Dimeziles), francuski lingvist

Ispod Pirineja, planinskog lanca na čijim se surim vrhovima uvijek bjelasaju snijegovi, smjestila su se raštrkana sela čudnih visokih poludrvenih kuća sa neobičnim, uglastim krovovima. Gotovo na svakoj kući jasno je ispisano - 3 + 4 = 1. Taj apsurdni račun nelogičan je samo za neupućene. On, zapravo, označava da se u Francuskoj nalaze tri, a u Španjolskoj četiri provincije jednog te istog naroda. Najstarijeg naroda u Europi. Naroda Baska!

ŽIVOT U IZOLACIJI: Baski svoje korijene vuku još iz vremena Kromanjonca. Temelj baskijskog identiteta je jezik nazvan 'euskara' po kome sami sebe nazivaju Euskaldunak ('onaj koji govori baskijski jezik'). To je jedini neindoeuropski jezik u Zapadnoj Europi, a njegovo porijeklo nije objašnjeno.

Niko, zapravo, danas ne zna odakle potiču, ko su im preci i kako su stekli nesvakidašnje osobenosti, koje danas znanost smatra neobičnim.

Baski su u svojoj izoliranosti uspjeli sačuvati ono što nisu uspjeli drugi narodi Europe - stare običaje i jezik. Žene se samo međusobno, za njih su djeca iz miješanih brakova neprihvatljiva i smatraju ih prokletim. U prošlosti su se nerjetko ženili unutar jedne porodice, pa su čak sklapali brak između braće i sestara. Veoma su odani svojoj zajednici, pa se svake godine na dan Dia de la Patria (Dan domovine) okupljaju u svetom gradu Gerniki, ispod jednog prastarog hrasta i kolektivno se zaklinju na vjernost domovini.

Istraživači drevne prošlosti smatraju da su Ba­ski možda, potomci naroda sa Atlantide!

Zašto?

Šta to ima neobično kod njih? Po čemu se toli­ko razlikuju od svih drugih naroda ovog podneblja?

ZAGONETNO PORIJEKLO: Svjetske statistike kažu da danas na području Španjolske i Francuske živi oko tri miliona Baska, a antropolozi, lingvisti i znanstvenici drugih profila, koji su ih posljednjih decenija proučavali, smatraju da su i po jeziku, i po običajima ali i po fizičkoj konstituciji jedinstveni u svijetu!

Odakle potiču?

To je misterija koja dugo neće biti riješena. Neki antropolozi smatraju da su oni Škoti, koje je tu naselio Julije Cezar, ali to je poprilično proizvoljna tvrdnja. Drugi iznose teoriju da su Baski potomci patrijarha Tubala, Noahavog unuka. Treći nastoje da dokažu kako su potomci Atlantiđana!

Ko je u pravu?

Teško je reći. Pogotovo, što nijedna tvrdnja nije naučno i dokazana. Zbog toga su, posljednjih decenija, antropo­lozi, lingvisti i historičari primijenili najsavršenije metode istraživanja na području gdje žive pripadnici ovog naroda, a američki antropolog Morton Levin, pokušao je pomoću hematologije da utvrdi biološku izolaciju Baska.

U saradnji sa znanstvenim institucijama iz Bijarica, Bordoa i Tuluza, kako nas izvještava Didije Biden, Levin je obavio temeljita istraživanja uzoraka krvi Baska. Išao je tako daleko da je uzimao uzorke i od pripadnika ovog naroda što danas nastanjuje dijelove Argentine i Čilea.

Testovi su pokazali da je krv Baska po­sebna. Rjeđe kod Baska, nego kod drugih Europlja­na javlja se krvna grupa "B", a krvna grupa "O" je vrlo česta: gotovo 60 odsto slučajeva u poređenjima sa 44 odsto, koliko ima, na primjer, kod Francuza. Zatim, Baski imaju češće nego ostali narodi krv sa negativnim rezus-faktorom.

VEZA SA KROMANJONCIMA: Fizička konstitucija pripadnika ovog naroda također je vrlo karakteristična. Oni su visoki, dugih nogu, a malih stopala. Lubanja im je okrugla sa izraženom izbočinom na zatiljku. Pretežno imaju crne oči, kosu i orlovski nos, što su, vidjet ćemo kasnije, uočljive karakteri­stike i jednog drugog ništa manje zanimljivog i ta­janstvenog naroda - naroda Maja (Maya). Ipak, najizraženija osobina Baskijaca jeste trouglast oblik lica, zbog čega ih danas mnogi i nazivaju - "ljudima sa zečijim licem"!

S obzirom da se Baski toliko razlikuju od osta­lih etničkih skupina u Europi, najnovija istraživanja upućuju na to da se istina o njihovom porijeklu mora potražiti u prastaroj vezi sa ljudima koje su to područje nastanjivali prije više od deset i petnaest hiljada godina. Dakle, u vezi sa - Kromanjoncima?

Kromanjonci!

Ni o njima se sve ne zna. Naprotiv!

Njihove živopisne slikarije pred kojima su i savremeni umjetnici ostali zadivljeni otkrivene su u mnogim, pećinama Španjolske i južne Francuske. Ipak, najpoznatije su one u španjolskoj Altamiri, svojevrsnoj umjetničkoj galeriji iz praistorije, ali ništa manje nisu fascinantne ni one iz pećine Font-de-Guame, u Dordonji (Dordognei).

Ko su bili ti misteriozni prastari slikari i zašto su se sa tolikom strašću odavali slikarskoj umjetnosti?

KULT PEĆINSKOG SLIKANJA: Čini se, čak, da su kromanjonski slikari bili mnogo cijenjeniji od ostalih pripadnika tog drevnog naroda, pa čak i od onih koji su ih hranili - lovaca!

Ali, ni to nije najveća neobičnost!

"...Kromanjonski umjetnici su, možda, išli i u neku vrstu škola kako bi razvili svoje talente" - smatra bračni par Alan i Sali Landsburg (Alan i Sally Landsburg) u svojoj zanimljivoj televizijskoj seriji "U potrazi za drevnim misterijama''. Ovu fantastičnu tvrdnju bračni par Landsburg obrazlaže na sljedeći način:

"U Limeuilu (Francuska) ponađeno je 137 kamenih ploča s brojnim veoma slabo izve­denim crtežima, s pojedinostima koje, kao da su često, ispravljane rukom učitelja. U jednoj špilji je pronađena tuba izrađena od sobove kosti  ispunjena pigmentom. U drugoj je nađena paleta od kamena na kojoj je još, nakon 20.000 hiljada godina (!?), bio debeli namaz boje crvenog okera!

Kromanjonski slikari nisu, inače, imali zelene i plave boje, a crnu i ljubičastocrnu boju dobijali su iz manganova oksida. Crni pigment su mogli izra­đivati iz drvenog ugljena ili od čađa izgorjele masti. Smeđe, žute, narandžaste i crvene nijanse dobijali su iz željezne rudače, koju su mljeli među kamenovima. Zatim su je mije­šali sa životinjskom krvlju, biljnim sokovima ili životinjskim mastima. Katkada su čak miješali oker s lojem i pravili neku vrstu olovaka.

ŠTA SE DESILO: Slikari su mazali boje, na različite načine, četkicama načinjenim od dlake ili pera ili ižvakanog okrajka grančice, zatim istisnutim lišajem i mahovinom, pa pritiskom prstiju, ili snažnim pri tiskanjem na zid pomoću probušene kosti ili trstike. Kakva god bila metoda, likovi su redovito bili naslikani sigurnim potezima, s malo zna­kova popravljanja. Očigledno je umjetnost bila visoko razvijena i veoma raširena. Možda je bilo i umjetnika koji su radili samo na svojim djelima i ništa drugo, a plaćali su ih ljubitelji umjetnosti hranom i krznom!

S povlačenjem posljednjih velikih ledenjaka, oko 10.000 godina pr.n.e., (dakle, negdje u ono vrijeme u kojem je Atlantida preživljavala svoje posljednje dane pred razornu kataklizmu), pećinska umjetnost starijeg kamenog doba, izgleda, naglo je završila. Ljudi su napustili pećine kada je klima postala toplija i podigli skloništa duž rijeka i pored jezera. Naučili su da uzgajaju domaće životinje i da ljetinu dobijaju od plodova. Lutali su i lovili znatno širim područjima i upoznavali nove krajeve.

U vrijeme kada su prvi trgovci s istočnog Sre­dozemlja, stigli u Zapadnu Europu, oko 1800. pr.n.e., posljednje pećinske slikarije bile su stare već nekih 9000 godina. Vještine, stilovi i nadahnuće što su ih stvorili bili su već zabo­ravljeni. Prvo i jedno od najvećih razdoblja umjet­ničkog izražavanja prošlo je zauvijek. A civilizacija je, kažu historiografi, tek svitala. Kakav paradoks!

Civilizacija je, moglo bi se kazati, društveni poredak koji potiče kulturno stvaralaštvo. Ona počinje kada prestaju nered i nesigurnost. Određeni činioci civilizaciju mogu unaprijediti ili zaustaviti. Na primjer - led.

RAZORNA PRIRODA: Civilizacija je moglo bi se kazati neka vrsta međuigre između ledenih doba. Ve­like hladnoće mogu se uvijek povratiti i prekriti ledom i kamenjem djela čovjekovih napora, potisnuti civilizaciju u nekoliko malih uglova planete Zemlje. Isto tako i  vulkanski demoni i razorni zemljotresi, za čijih miro­vanja podižemo naše gradove, kada se trgnu, ožive i razbjesne - ravnodušno uništavaju sve naše graditeljske kreacije. Ili, velike poplave (a historija pamti mnoge!) kada se sruče s neba, ne postoji način da im se suprotstavimo i da ih obuzdamo. Jednostavno, poput cunamija brišu tragove našeg postojanja.

Kako onda da rekonstruiramo daleku prošlost i spoznamo sva graditeljska djela i domete hipotetičnih kultura?

Ko zna koliko je bivših civilizacija, prije desetke i desetke hiljada godina, bilo potpuno uništeno na­dolaskom leda, lave ili razularenih voda?!

- Mi ne možemo kako treba proci­jenjivati dostignuća prahistorijskog čovjeka - smatra ugledni američki znanstvenik dr. Durant i rezignirano dodaje: - Mi smatramo da su u nebrojnim slučajevima vrijeme i destruktivne zemaljske sile razorile graditeljske ostatke, koji bi premostili jaz između prvobitnog i savremenog čovjeka!

To je sasvim moguće.

JEZIK DRUKČIJI OD SVIH: Većina savremenih istraživača i arheologa se slaže da danas imamo samo nagovještaje praistorijskih civilizacija koje su stasale na našoj planeti, ali nikako i uvjerljive dokaze da bismo tu činjenicu mogli i potvrditi.

Ali, vratimo se - Baskima!

Mnogi savremeni antropolozi smatraju da su današnji Ba­ski rezultat lokalne evolucije čovjeka iz Kromanjona. Istovremeno, francuski historičar Eduard Larte izazvao je priličnu zbunjenost kada je 1868. godine otkrio ljudske kosti u pećinama kod Kromanjona i utvrdio da su stare - trideset hiljada godina!

Anatomski izgled Kromanjonskog čo­vjeka time je mogao biti potvrđen: izrazito visok, imao je usku i dugu lubanju, četverougle očne duplje, izražene jagodice i pove­lik nos!

Postaje zanimljivo kada znamo da ovu teoriju može da potkrijepi i baskijska sva­kodnevnica. I danas, seoske baskijske porodice koriste oruđe i posuđe slično onome iz prahistorije - koriste "kaiku", izdubljenu drvenu zdjelu u kojoj kuhaju mlijeko na način kako se to  činilo prije 10.000 godina: zagrijavaju kamenje na vatri i ubacuju ga u zdjelu sa mlijekom!

I lingvisti su dali svoj prilog otkrivanju pori­jekla Baska. Svi pokušaji da se "euskara" - jezik ovog naroda - usporedi sa bilo kojim europskim jezikom, propali su na samom početku. Dobri pozna­vatelji Baska i njihovog jezika ne smatraju to čudnim, jer tvrde da je "euskara" - najstariji od svih europ­skih jezika, a brojne baskijske riječi neodoljivo podsje­ćaju na Kameno doba!

Svi nazivi oruđa za sječenje izvedeni su iz dvije riječi koje znače kremen i kamen. Dvije gotovo identične riječi označavaju zemlju i snijeg, a svi nazivi drveća izvedeni su iz riječi: lišaj, trnjak, strnjika - dakle, iz naziva vegetacije, koja je u ovom regionu posto­jala u vrijeme - ledenog doba!

KO JE OD KOGA UČIO: Euskara je veoma sličan i nekim kavkaskim (!) jezicima: tako, na primjer, baskijska riječ "borobil", što znači "okrugao", veoma je slična gruzijskoj riječi "borbali" što označava – ''točak''. Čak i deklinacije i gramatika su im više nego slične. Zbog toga francuski lingvist Žorž Dimezil (Georg Dimeziles) kaže:

-  Čini se da jezik Baska i sjeverni i južni kav­kaski jezici, predstavljaju jedine preživjele ogranke neke već odavno nestale jezičke porodice o kojoj danas ne znamo gotovo ništa!

Da li su u toj jezičkoj porodici bili i Atlanti?!

-  Dio svojih običaja, znanja i kulture, Atlanti su ostavili i u Europi, i u Africi,  i u Južnoj i Srednjoj Americi! - smatra američki istraživač Moris Šatelen. - Sigur­no je da su se neka znanja ove civilizacije, u kasnijim  periodima, koristila među narodima La­tinske Amerike, prije svih Maja i Inka, ali i u dre­vnom Egiptu i Sumeru. Ipak, Baski su najviše za­držali osobina naroda Atlantide! To se najviše iskazuje u njihovom fizičkom izgledu, ali i u njihovom - jezi­ku!...

Ipak, zvanična antropologija upućuje na vezu Baska sa kromanjonskim čovjekom, a hematologija i lingvistika ih dosta veže za narode drevnog Kavkaza. U znanosti je jedino sporno, ko je od koga učio - Baski od Kavkažana ili obratno. Sigurno je da su u međuso­bnom ukrštanju i jedni i drugi preuzeli neke zajedničke oso­bine, ali ih je danas razumljivo teško iznijansirati.

Slijedi: AMZONKE – MIT ILI STVARNOST?!

ESKLUZIVNO: Ekspedicija “Rapa Nui”

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!

ZABORAVLJENA SJEĆANJA (42)

utorak, 21 april 2015 11:53 Objavljeno unutar Ahmed Bosnić Blog

''U dan kada dobiješ moje pismo, povedi sa sobom Šuma, njegovog brata Bel-etira, Apla i umje­tnika iz Borsipa, koje poznaješ, i donesi ploče koliko ih god u njihovim kućama ima!...''

Ashurbanipalova (668.-631. pr.n.e.)

Postoji jedno mjesto u Njujoriku (New York), koje nije označeno u turističkim vodičima i bedekerima. Nalazi se blizu centra grada, obilježeno je jedno­stavnom kamenom pločom koja ničim ne privlači pažnju prolaznika. Ipak, to mjesto će za naše potomke, koji budu živjeli kroz tri-četiri ili čak pet hiljada godina pred­stavljati pravu - arheološku riznicu! Biće to, za­pravo, otkriće jednako vrijedno otkriću čuvenog "Kamena iz Rozete" (Kamen iz Rašida) uz pomoć kojeg je francuski arheolog i poliglota Žan-Francis Šampolion (Jean-Francois Champollion - 1790. – 1832.) uspio da dešifrira egipatske hijeroglife.

PORUKE KROZ VRIJEME: Na tom jedinstvenom mjestu, Amerikanci su 1965. godine pohranili dvije vremenske kapsule, u kojima su spremljene poruke namjenjene budućim dalekim generacijama. Prema preciznim pro­računima, kapsule mogu izdržati sve nedaće, koje ih, eventualno, zadese u narednih 5000 godina!

Šta je, zapravo, tako važno pohranjeno u njima?

Dobar dio "prostora" u poruci našim dalekim potomcima odnosi se na  aktuelnosti koje su 1965. godine bile u žiži svijetske pozornosti. Pored toga, u kapsulama su i snimci gradova, brodova, automobila, aviona i svemirskih letjelica. Tu su i uzorci različitih materijala bez kojih se ne bi mogla zamisliti današnjica: uzorci ko­vina i plastika, ali i komadi sukna, vlakna i tkanja. Nadalje, u kapsulama su mjesto našli i predmeti iz svako­dnevne upotrebe, kao što su novac, oruđe i odjeća, ali i mi­krofilmovi na kojima su zabilježene knjige o mate­matici, kemiji, medicini, fizici, biologiji i astronomska znanja.

Na kraju, da bi ova poruka kroz vrijeme imala svoj smisao i da bi, koliko-toliko, bila od koristi dalekim generacijama, u kapsulama je pohranjen i jednostavan ključ za dešifriranje i prevođenje zapisa i crteža na buduće jezike!

Naravno i među ljudima iz daleke prošlosti, bilo je onih, koji su iza sebe ostavljali slične poruke, poruke u kamenu, na glinenim ploćicama, na papirusu, u drvetu i zlatu. Historija nas podsjeća - bilo je i onih koji su iza sebe ostavljali i cijele biblioteke, koje bi nam, da ih kojim slučajem danas nađemo, i te kako pomogle da rekonstruiramo davnu prošlost i da obogatimo znanja o civilizacijskim dometima naših davnašnjih predaka.

Gdje da tražimo te poruke?

OTKRIĆE BIBLIOTEKE: Možda su one ispisane na zidovima neotkrivenih ili dovoljno neistra­ženih pećina, možda leže u ruševinama na morskom dnu, možda su smje­štene ispod stijena na samim vrhovima planinskih vijenaca što su već stoljećima okovani ledom, možda nas čekaju na nekom budućem arhe­ološkom nalazištu, duboko ispod pustinje, a možda su, konačno, ukopane u džinovske temelje bosanskih piramida ili monumentalnih građevina što čekaju svoje semire osmanagiće.

Možda nas te poruke naprosto bodu u oči. Nisu li sadržane u megalitskim kompozicijama u Stonhendžu (Stonheng), na Uskršnjem otoku, u temeljima Tiahuanaka (Tiahuanaco) u Boliviji, na visoravni Naska ili u hramovima razbacanim po prašumama Jukatana (Yucatan), u Srednjoj Americi...?!

Najčešće zahvaljujući slučaju, otkrivali smo ih u prošlosti. Prisjetimo se...

"U jesen 1849. engleski arheolog Henri Ostin Lijard (Henry Austen Layard) (1817. – 1894.) započe kopati bre­žuljak kod Kujundžika (Kujunjik), sučelice Mosulu, na drugoj obali Tigrisa i pronađe jednu od najvećih palača legendarne Ninive - palaču babi­lonskog kralja Sanheriba (705.- 681.  pr.n.e.) , a u njoj dvije ogromne prostorije u kojima bijaše preko 30.000 dragocijenih svezaka. Bijaše to prava riznica drevnih znanja, biblioteka od zemljenih ploča!

Ashurbanipalova (668.-631. pr.n.e.) biblioteka!

Spomenuta biblioteka bijaše ključ za asirsko-baibilonsku kulturu o kojoj se do tada nije znalo. Sastavljena je sistematski. Jedan dio pločica pripadao je kralju, a najveći dio sastoji se od prijepisa, za koje je naredio da se naprave u svim okružjima njegove zemlje. Jednog od svojih pouzdanih čino­vnika, izvjesnog Šadanua (Shaduanu), poslao je u Babilon i uputi ga ovako:

- U dan, kada dobiješ moje pismo, povedi sa sobom Šuma, njegovog brata Bel-etira, Apla i umje­tnika iz Borsipa, koje poznaješ, i donesi ploče koliko ih god u njihovim kućama ima, i sve one ploče koliko ih ima u hramu Ezida!...

Osim toga za učenog Ashurbanipala su radili učenjaci i skupina umjetnika u pisanju klinastim pismom. Tako je nastala biblioteka, koja je predstavljala cjelokupno znanje onda­šnjega vremena, a to je znanje bilo određivano magijom, mračnim vjerovanjima i čarolijama...

OTKRIĆE U KUMRANU: Ali u Ashurbanipalovoj biblioteci bijaše i obilje medicinskih tekstova, koja su imala medicinsko-čarolijski sadržaj, kao i djela filozofije, astronomije, ma­tematike i filologije. Napokon, tu su bili i spiskovi sumersko-babionskih kraljeva, historijske zabilješke, političke bi­lješke sa dvora, pjesnička djela,  epsko-mitske priče, pjesme i himne. Među tim glinenim pločama, starim više od 2500 godina, Lijard je otkrio i prvi veliki ep u svjetskoj historiji, sagu o divnom i strašnom Gilgamešu..." (C. V. Ceram: "Bogovi, grobovi i učenjaci").

Da kojim slučajem nije otkrivena Ashurbanipalova biblioteka, znanost bi danas nesumnjiivo manje znala o sjajnoj sumerskoj kulturi čiji prapočeci zadiru čak u sedmi milenij prije naše ere, a najnovija arheološka otkrića pokazuju da su njeni korijeni daleko dublji.

Sličnih otkrića u prošlosti nije, nažalost, bilo mnogo. Ipak, sjetimo se siromašnog palestinskog beduina Mohameda Dime (Muhammed edh-Dhib), koji je 1947. godine u pećinama Ain Fehša (današnji Kumran), nedaleko od Mrtvog mora, otkrio veliki broj glinenih posuda u kojima su bili pohranjeni veoma vrijedni jevrejski vjerski i historijski rukopisi i zapisi.

Kada sam svojevremeno posjetio Kumran, iznenadio sam se velikim brojem špilja u crvenom stijenju što se nadvijaju nad Mrtvim morem. Pored tih stijena stoljećima su vodili trgovački, ratnički i misionarski putevi prema Jeruzalemu. Tu, u stijenama, često su se skrivali mnogi učeni ljudi daleke prošlosti. Pred najezdama osvajača, u kumransko stijenje sklanjale su se i cijele porodice, jevrejsko svećenstvo i članovi različitih sekti. Među njima  bio je i velik broj, u to vrijeme najučenijih ljudi čija učenja nisu odgovarala oholim suverenima i vjerskim poglavarima. Zbog toga, mnogi arhe­olozi smatraju da bi se detaljnom pretragom kumranskih pećina, možda, našlo još rukopisa od neprocijenjive historijske i kulturološke vrijednosti.

S druge strane, najpoznatiji istraživači svijeta, smatraju da, ništa manje vrijedni rukopisi i svjedočanstva leže u mnogobrojnim svetištima Azije, prije svega na Tibetu, Srednjoj i Južnoj Americi, u Vatikanu i u Africi. Ali, ponešto se, ipak otkrilo...

SLETJELI SMO S NEBA: Ako je vjerovati kineskim izvorima, 1938. godine, arheolog Či Putei (Chie) došao je do zanimljivog otkrića. Te godine je kineski arheolog u pećinama (opet u pećinama!) Bajran-Kara-Ula, na Tibetu, navodno otkrio niz grobova u kojima su ležali neobično mali skeleti s nesrazmjerno velikim lobanjama. Zidovi pećina bili su oslikani crtežima zvijezda, planeta Sunčevog sistema, ljudi u neobičnim svemirskim kombinezonima i skafanderima!

Međutim, sve to ne bi izazvalo toliko interesovanje da nije, navodno, bilo otkriveno i 716 ploča okruglog oblika, debljine oko dva centi­metra, koje su bile ispisane nepoznatim - klinastim pismom!

Profesor Tsum Umnui, sa Akademije za prahisto­riju u Pekingu, tek je 1962. godine dešifrirao je neke od tajanstvenih zapisa sa neobičnih ploča. Rezultate svoje upornosti, Tsum Umnui je objavio godinu dana ka­snije pod naslovom: "Klinasto pismo o kozmičkim brodovima"!

Prema "prijevodu" kineskog profesora, na pločama je bilo zapisano:

"...Sletjeli smo s neba našim letjelicama. Naši muškarci, žene i djeca, skrivali su se deset dana u pećinama. Kada su mještani, konačno, shvatili naše znakove, razumjeli su da imamo miroljubive na­mjere..."

Djelo Tsum Umnuia, izazvalo je senzaciju u znanstvenim krugovima svijeta, ali su nakon kritičkih osvrta u njemačkom naučnom časopisu "Das veigetariše Univerzum" ("Das wegetarische Universum") i sovjetskom "Sputnjaku", ki­neski arheolozi prestali da govore o pločama i sve­mirskoj katastrofi staroj nešto više od - gle čuda! – 12.000 godina!

Zbog čega?

Da li smo zbog kritike njemačkih i sovjetskih znanstvenika?

Među najuglednije svjetske autore, koji su pro­teklih decenija u svijetu tragali za porukama, koje su na našoj planeti ostavili davnašnji posjetioci iz svemira, spada i američki istraživač Džon Mekvej (John 'Cvai). U opširnom tek­stu "Šapat iz svemira", Mekvej navodi i nekoliko otkrića, koja bi mogla biti svojevrsna posjetnica naših kozmičkih susjeda. Naravno, vidjećemo, ta otkrića, mogla bi da budu i poruke jedne superrazvijene civilizacije koja je u dalekoj prošlosti stasala na Zemlji.

Možda, recimo, Atlantide!...

MISTERIOZNE KUGLE: Naravno, sve ovo treba shvatiti s popriličnom rezervom, jer, ako danas za neki problem nismo našli tačno rješenje, možda ćemo ga već sutra pronaći.

"...Naše ispitivanje mogućih svjedočanstava o došljacima iz kosmosa" - kaže Mekvej - "počet ćemo otkrićem tajanstvenih kamenih kugli razbacanih po svijetu, između ostalih i u Bosni i Hercegovini. Većina njih je od lave, granita ili nekog dru­gog čvrstog kamena, a razmjere su im zadivljujuće. U temeljima jedne zgrade u San Hozeu (San Jose), glavnom gradu Kostarike (Costa Rica), nalazi se primjerak sa promjerom većim od dvadeset metara. Zagonetke vezane za ove neobične objekte mogu se sažeti u sljedeće četiri tačke:

1.  Budući da u kraju gdje se kugle nalaze nema nikakvih  kamenoloma, sva je prilika da su nekada dovezene na ovo mjesto.

2.  U nekim slučajevima kugle su otkriveni usred gustih prašuma, a nalazi ukazuju da su tu bili i prije nego što je iznikla šuma!

3.  Kugle su savršeno sferične i uglačane, što isključuje mogućnost da su nastale pri­rodnim putem.

4.  U izvjesnim slučajevima, kugle su prenesene na vrhove planina. Ma koliko bile zadivljujuće sposobnosti drevnih civilizacija, teško je povjerovati da su bile kadre za jedan ovakav poduhvat.

Najmanje kugle imaju promjer od svega nekoliko centimetara, a najveće 2,5 metra i teške su više tona! Njihov raspored je neo­bičan i stiče se dojam da time saopštavaju neku poruku. I još nešto - čak ni uz upotrebu savremene tehnologije, stvaranje i distribucija kugli nipošto ne bi bio jednostavan posao.

Južno od Kostarike, u zemlji Inka, pro­nađeno je još jedno zbunjujuće svje­dočanstvo - neobični zapisi na pustošnoj visoravni Naska (Nazca). Nji­hov pravi dojam može se steči jedino iz zraka, a u osnovi predstavljaju dugačke i široke usjeke i linije koji se kilometrima pružaju, uglavnom paralelno. Postoje i brojni  neobični crteži ptica, paukova, kolibrija, majmuna....

U ZNAKU VELIKOG MEDVJEDA: Posmatrani sa nivoa tla, linije predsta­vljaju široke brazde koje otkrivaju blijedo-žućkasti teren što leži ispod gornjeg sloja smeđeg pijeska. Kako su ove brazgo­tine uspjele da prežive tolika stoljeća?

Odgovor nije teško naći: zahvaljujući odsustvu kišnih perioda. Klima je tu suha i žarka. Čak i kada pada kiše, ona je količinski beznačajna (one traju u prosjeku - 20 minuta godišnje!). U Naski je jedino aktivan vjetar, ali svako njegovo ozbiljnije dejstvo osujećeno je po­stojanjem neobične zaštitne pokorice, svojevrsnog oksidisanog gornjeg sloja tla koji prekriva usjeke.

Ko je odgovoran za neobične zapise u tlu i šta nam poručuju?

Ali, tu se misterije ne završavaju?

Poznato je da se na prostorima današnjeg Ekva­dora (Ecuador) dugo prije dolaska Španjolaca, govorio jedan jezik sličan mađarskom! Uprkos ogromnom okeanskom prostranstvu, koje razdvaja dva kontinenta, zabilježena su gotovo istovjetna pre­zimena i nazivi mjesta, a slični su i pogrebni običaji. Jedna karakteristika je naročito zna­čajna. Završne riječi mađarskog pogrebnog govora glase:

- Oni će nestati u zvijezdama Velikog Medvjeda!

U izvjesnim južnoameričkim dolinama, raspored humki na lokalnim grobljima je takav da predsta­vlja tačan odraz ovog čuvenog i legendarnog sazvježđa. Da li je ponovo riječ o pukoj slučajnosti?!...

Još interesantniji je neobičan predmet otkriven u jednom starom egipatskom grobu (III ili IV faraonska dinastija) krajem 19. stoljeća. Na prvi pogled, posrijedi je bio komad izglačanog bakra, dio velikog bakarnog ogledala. Kada je dobio mjesto u vitri­nama muzeja, desilo se da ga je obasjao zrak sunca, nakon čega se, na ogromno iznenađenje prisutnih, na tavanici pojavila sa­vršena projekcija spektra! Podrobnijim ispitivanjem ovog neobičnog predmeta otkriveno je da se na njegovoj površini nalazi ispisan veliki broj sasvim tanko usječenih linija. Objekat je, u stvari, predstavljao difrakcionu rešetku!

ZBUNJUJUĆE OTKRIĆE: Uprkos vičnosti starih Egipćana da se koriste metalima, zanemariljivo je malo vjerovatno da su oni bili kadri za tako visoko precizan tehnološki poduhvat kao što je izrada difrakcione rešetke. Čak i da su mogli da je izrade, teško da bi to učinili, jer u njihovo vrijeme nije bila poznata priroda - svje­tlosti!

Ako je, s druge strane, predmet proizveden na Zemlji mnogo stoljeća kasnije, kako je onda mogao da se nađe u još neotkrivenom grobu?!..

Godine 1919. Amerikanac Čarls Fort (Charles Forth) objavio je za tadašnje prilike neobično djelo pod naslovom "Knjiga ukletih", u kojoj je naveo nekoliko slučajeva mogućih posjeta gostiju iz dalekih sazvježđa. Jedan od njih odnosio se na rudnike bakra nedaleko od Gornjeg Jezera u Kanadi, koji su bili eksploatisani znatno prije do­laska bijelog čovjeka na američki kontinent!

Naravno, u Kanadu nisu morali stizati rudari iz svemira da bi vadili rudu. To su mogli činiti i Atlantiđani, pogotovo, što znamo da je, prema Platonovim opisima, na Atlantidi bilo razvijeno rudarstvo i metalurgija...

Slijedi: LJUDI SA ZEČIJIM LICEM

ESKLUZIVNO: Ekspedicija “Rapa Nui”

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!

Copyright 2005- © Fondacija--- “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca, Archaeological Park: Bosnian Pyramid of the Sun Foundation. All rights reserved