Piše: dr. Semir Osmanagić

Polovinom decembra 2014. pisao mi je Mate Puljak.

“Cijenjeni gosp. Osmanagić, samostalni sam istraživač prapovijesnih i antičkih relacija na području Dalmacije, dugi niz godina vanjski suradnik muzeja, Konzervatorskog .zavoda i Ureda za zaštitu spomenika kulture. Inače sam "meštar" za Imotsku krajinu što se tiče povijesti. Naravno, borim se za alternativnu jer je ova koju su nam prodali lažna, površna i naivna. Područje imotskih općina je iznimno bogato nalazima, postoji kontinuitet JEDNOG naroda, imamo i ciklope, stećke, tunele, rudnike...sva moja istraživanja idu u prilog tome da je na ovom prostoru stajao Delmion. Imam doista najstarije i najsloženije narodne predaje koje otkrivaju sami iskon, vedske slike, kataklizmu itd. Vas bih pozvao da dođete u Krajinu kako bih vam ukazao na ukopani megalitni zid o kojem sam izvjestio struku no to nije prošlo dobro. U neposrednoj blizini su ostaci bazilike iz 6. st. pa da "poganska" priča ne bi zasjenila kršćansku, struka šuti, taji i naravno meni osobno umanjuje značaj samog lokaliteta. Uz lokalitet je toponim Rudnik, a tek da čujete predaje. Na području Imotskog imamo tri bitne gradine sa ciklopima, stotinjak lokacija sa stećcima, našao sam čak i megalitne bunare. Sve su to građevine u čije fuge ne možeš utirat čačkalicu. Sve ovo što je iznjedrilo kamion podataka u 10 godina arheoloških istraživanja, ljubav prema arheologiji još od osme godine kada sam kupio keramiku po vrhuncima oko sela i sve što namjeravam još učiniti RADIM ISKLJUČIVO ZBOG NEČEG ŠTO NOSIM U SEBI A TO JE ILIRSKA KRV. Moj motiv je Ilirija, borba za zemlju svjetla, svetu zemlju u svakom smislu. Ispravljanje povijesnih laži i vraćanje iskonu…”

“Ustani”, reče Jahva Jonu, “idi u Ninivu, grad veliki, i propovjedaj u njemu, jer se zloća njihova popela do mene.”

Citat iz Biblije

Noć u Ninivi mi nije donijela smiraj duši. Čim sam sklopio oči i utonuo u san preda mnom kao da su se počeli odvijati neki drugi moji životi kojih na javi nisam bio svjestan. Gledao sam meni nepoznate krajolike, nekako čudno razlivene i nejasne, kao da su sa slika italijanskih impresionista, iznad kojih sam letio kao ptica svjestan svoje nenadane moći da mogu da letim kamo zaželim; zatim je sva moja ćula ispunila neka uznemirujuća buka nalik grmljavini ili topotu konja u kojoj su se miješali ljudski glasovi i krikovi, pa sam zatim slušao daleki huk rijeke i onda je najednom zavladao bezprijekoran mir, a mene više nije bilo na nebu, nego sam kao dijete nesvjesno šta se to oko njega zbiva, oduševljen ljepotom i zadivljen nenadanim idiličnim prizorom, ležao na prelijepoj poljani prekrivenoj bezbrojnim bokorima mirišljavih ljubičica. Jedino što sam se u tom trenutku pitao jeste kako ću preko tog prelijepnog cvijetnog, mirišljavog prirodnog ćilima, do svog roditeljskog doma u Tešnju, kako ću a da ne zgazim nijedan cvijet i iza sebe ne ostavim trag.

GRAD OD TRI DANA HODA: Ujutru, tek što se sunce promolilo na istočnom horizontu, s prozora moje sobe u skromnom pansionu “Samy Ramis” pružao se prelijep pogled na ono što je ostalo od drevne Ninive. Žalosne ruine u kojima se skrivala cjelokupna memorija ne samo ovog biblijskog grada nego i cjelokupne Mezopotamije. Negdje u dnu mog vidoktuga, u jutarnjoj majskoj izmaglici, nazirali su se bijedni ostaci veličanstvenog zigurata koji je dominirao nad usnulim gradom, u kome su se u pradavnim vremenima svakodnevno odvijali tajnoviti obredi u čast božice Ištar.

Smještena na dva brežuljka, Kujundžik (Kuyunjik) i Nabi Junus (Nabi Yunis), na obalama svete rijeke Tigris, na karavanskom putu između Mediterana i Perzijskog zaliva, s jedne strane zaštićena rijekom, a s druge strane nepristupačnim močvarnim područjem, Ninivu su s pravom nazivali “grad od tri dana hoda”, jer se prostirala na prostoru većem od sedam četvornih kilometara. Kada bi se umorne trgovačke karavane približivale jednoj od petnaest gradskih kapija nazvanih po sumersko-asirskim božanstvima i ukrašenim veličanstvenim reljefima iz sumerske mitologije, zastajale bi bez daha pred dvostrukim kamenim zidinama “visokima poput planine”, kako se kaže u Bibliji. Gradske zidine, nazvane sumerskim imenom Bad-Imgallabi-Lu-Susu - Zidine čija slava odbija neprijatelja – bile su neosvojive a prostirale su se dvanaest kilometara oko grada čineći jedinstveni odbrambeni prsten. U Ninivi je živjelo blizu 180 hiljada stanovnika, a kroz grad je proticala živopisna rječica Khosr, koja je na samom rubu grada uticala u močni Tigris.

KRALJEVSKE PALAĆE: Dok sam to jutro sa svog prozora sa sjetom promatrao žalosne ostatke nekada najznačajnijeg grada u Mezapotamiji, pokušavao sam u mašti oživiti sjaj prijestolnice najmočnijeg suverena Asirske carevine kralja Asurbanipala (oko 668. – 626./7. pr.n.e.), koji je za života porazio mnoge neprijatelje i priključio Babilon, Perziju, Egipat i Siriju svom carstvu, ali i stvorio najveću i najznačajniju glinenu biblioteku starog vremena. Bio je to kralj nad kraljevima, ali i visoki svećenik boga Asura, poklonik učenosti i narodnog stvaralaštva, povijesti, astrologije, matematike i stranih jezika.

Tu negdje bila je podignuta veličanstvena kraljevska palača sa preko osamdeset soba ukrašenih mnogobrojnim skulpturama i reljefima na kojima su prikazani božanski likovi, religijske svečanosti i obredi, ratni pohodi i prizori iz mitologija, dvorske igre, lov... Nešto dalje, na brežuljku Kujundžik, uzdizala se i prelijepa palača kralja Sanheriba (705.-681. pr.n.e.) u kojoj je 1852. godine britanski pravnik i arheolog-amater Ostin Henri Lejard (Austen Henry Layard) otkrio dvije dragocijene prostorije koje je nazvao “sobama zapisa” ili “kućom svitaka”, prepune povjesnog i kulturološkog blaga.

U tim prostorijama, ali ne samo u njima – otkrivena je najveće blago Ninive - čuvena Asurbanipalova biblioteka 26.000 glinenih pločica, zasigurno najznačajnije zbirka pisanih svjedočanstava i dokumenata babilonsko-asirskog kulturnog područja. Sve “knjige” su bile ispisane klinastim pismom i uredno katalo­gizirane po tematskim oblastima. Neke su bile posvećene povijesti, neke umijeću i etici vladanja, druge religiji i magiji, zatim znanosti, tajnim učenjima, astrologiji, geografiji, matematici, poeziji…, a tu su bili spremljeni i povjerljivi kraljevski dokumenti.

NEVJEROVATNA ZNANJA: Zahvaljujući Asurbanipalovoj biblioteci, istraživači su otkrili da je astronomija, odnosno astro­logija, zauzimala jedno od najvažnijih mjesta u asirsko-babilonskoj tradiciji i kulturi. Moglo bi se mirne duše reći da su oni utemeljitelji astronomije: oni su bili opčinjeni pomijeranjima nebeskih tijela, dali su imena horoskopskim znakovima, a smatra se da su bili i prvi koji su znali izračunati kad će nastupiti pomračenja Sunca ili Mjeseca.

U biblioteci su pronađeni izvještaji kraljevske zvjezdarnice o praćenju kretanja pojedinih planeta, a pronađena je i pločica s brojem “Velike konstante“ – 195 955 200 000 što je predstavljala ravno 200 milijardi godina. Riječ je o dužini vremenskog perioda koji je neophodan da se sve planete, Mjesec i Sunce vrate u početni položaj na zvjezdanom nebu. Kako i zašto im je bio potreban ovaj fantastični podatak?!

Istraživači su ustanovili da su Asirci imali prefinjen smisao za bilježenje važnih događaja, koji su obilježili određene vremenske periode. O tome svjedoče odaje kraljevske palače koje su bile prepune historijskih podataka i slikovnih i reljefnih prikaza ratnih pohoda, pobjeda i velikih građevinskih podu­hvata. Datumi i opis koji prate svaki zabilježeni ili oslikani događaj i pažnja kojom su upisivali imena zaslužnih vojskovođa, kraljeva i prinčeva, neosporno govore o povijesnoj preciznosti kojoj su težili asirski kroničari.

Pored tekstova o bitnim historijskim i astronomskim događajima, otkrivene su dragocijene kronološke tablice i dugačke listine imena kraljeva i kraljevskih dinastija, te godine njihovih vladavina. Pronađen je i čuveni Ep o Gilgameshu, pa čak i jedan zapis kralja Asurbanipala, koji je doslovno zabilježio: „U krajevima kroz koje sam prolazio video sam kedar, čempres, šišmiš, mirtu, smreku, badem, hurmu, abonos, maslinu, tamarindu, hrast, smrdljiku, orah, jean, paskvicu, gorkoslad, vrbu, šipak, šljivu, krušku, dunju, smokvu, lozu...“.

NOVA SAZNANJA: Stoljeća i ratovi, međutim, uništili su sve vrijedne građevine i spomenike i ugasili mnoga sjećanja na blistavu Ninivu, na koja su - kako Biblija svjedoči – bjesomučno nasrtali mnogi neprijatelji. Njenu slavu s vremenom je preuzeo Babilon, grad poroka i bahanalija - u čijoj je sjenci priča o Ninivi definitivno zamrla mnogo prije nego što će Babilon doživjeti njenu sudbinu.

Posljednjih godina o Ninivi se ponovo razgovara u znanstvenim krugovima. To možemo zahvaliti profesorici Stefani Dejli, koja je nakon 20 godina upornog istraživanja sakupila dovoljno činjenica da ispravi jednu golemu povjesnu zabludu i da dokaže da je čuvene Semiramidine viseće vrtove, jedno od sedam svetskih čuda antčkog svijeta, dao izgraditi asirski vladar Senaherib u Ninivi a ne, kao što se do sada mislilo, car Nabukodonosor II u Babilonu.

Strpljiva višedecenijska istraživanja profesorica Dejli je objavila u knjizi „Misterija visećih vrtova“ u kojoj je iznijela četiri ključna dokaza, koja obaraju sve dosadašnje teorije.

KLJUČNI DOKAZI: Prvo, proučavajući historijske opise visećih vrtova, shvatila je da impresivni bareljef u Senaheribovoj kraljevskoj palati u Ninivi zapravo oslikava drveće koje raste na krovovima, upravo kako je zapisano u starim opisima Semiramidinih visećih vrtova. Taj ključni originalni bareljef bio je izgubljen sve do sredine 19. stoljeća. Kada ga je otkrio britanski istraživač Ostin Henri Lejard bio je u tako jadnom stanju da su mnogi sumnjali da će mu bilo kakva umjetnička intervencija uspjeti vratiti nekadašnji sjaj. Srećom, jedan umjetnik iz Lejardove ekipe prethodno je precrtao bareljef, i taj crtež, do kojeg je došla profesorica Dejli, za koji tvrdi da su na njemu oslikani vrtovi, nalazi se u Lejardovoj knjizi o Ninivi, objavljenoj u Londonu 1853. godine.
Prilikom daljeg istraživanja prof. Dejli je primjetila da je moguće da je, nakon što je Asirija opljačkala i osvojila Babilon 689. godine pre n.e., asirski glavni grad Niniva smatran “Novim Babilonom” - što je dovelo do kasnijeg vjerovanja da se viseći vrtovi nalaze u Babilonu.

Daljnjim istraživanjima, ona je oktrila da je najmanje još jedan grad u Mezopotamiji, Borsipa, pominjan kao “drugi Babilon” i to još u 13. stoljeću prije n.e, što dokazuje da su u prastarim vremenima imena određenih mjesta nerjetko korišćena da bi se opisali neki drugi gradovi i mjesta.

ČUDESNI VRTOVI: Ipak, glavno otkriće bilo je kada je došla do dokaza da je kralj Senaherib preimenovao imena svih ulaza u Ninivu i dao im imena koja su se tradicionalno davala kapijama Babilona, a to su bila imena sumersko-asirskih božanstava. Tim slijedom i Niniva je, vjerovatno, postala “Novi Babilon”!
U daljem istraživanju, profesorica Stefanija Dejli je uporedila topografiju Babilona i Ninive i shvatila da predjeli oko Babilona nisu uopće bili pogodni za navodnjavanje visećih vrtova. I, na kraju, ne manje važno, Dejli je zaključila da su vrtove opisivali historičari koji su, zapravo, obilazili prostore oko Ninive, a ne oko Babilona!

Semiramidini viseći vrtovi uistinu su izgledali čudesno lijepo i nije nikakvo čudo da su uvršteni u sedam svjetskih čuda antike. Našao sam negde podatke da su izgrađeni kao polukružne, višespratne vještačke uzvisine visine oko 25 metara. Prilaz vrtovima imao je izgled teatra a u podnožju se nalazio veliki bazen u koji su se ulivali mali žuboreći potočići koji su tekli sa njegovih strana. Svaka strana bila je četiri pletara duga, a unutar svakoga sprata bili su čvrsti svodovi od crijepa koji su se oslanjali na visoke stubove. Platforme terasa bile su izrađene od masivnih kamenih ploča, koje su bile prekrivene slojem trske, a potom zalivene asfaltom. Na asfalt je bio nasut debeli sloj plodne zemlje dovoljan da u njemu rastu čak i male šume. Spratovi vrtova bili su spojeni stepenicama i pokriveni pločicama ružičaste i bele boje.

Drveće i cvijeće bili su zasađeni na malim vještačkim poljima. Cio vrt bio je prečnika 120 metara, i smatra se da ga je navodljavalo najmanje 35.000 litara vode koja je sprovođena sistemom kanala i akvadukta iz regiona udaljenog čak osamdeset kilometara. U samom vrtu voda je podizana na viši nivo uz pomoć velikih pumpi - sisaljki sa vijkom. Zanimljivo je da Babilonski spisi o Semiramidinim vrtovima ne govore ništa pa su neki historičari s razlogom smatrali da su viseći vrtovi puka izmišljena, ali istraživanja profesorice Stefanija Dejli pokazuje da su stvarno postojali. Doduše, ne u Babilino nego u zanosnoj Ninivi!

A ko je bila Semiramida?

NEODOLJIVA BOGINJA: O njoj postoji više legendi ali je meni najdraža ona koje govori da je bila mitska junakinja božanskog porijekla, kći boginje ribe Atagartis iz Askalona u Siriji. Međutim, rano napuštenu odgajili su je golubovi, sve dok je nije našao Simas – kraljevski pastir. Legenda kaže da je nakon toga srela Ninusa, mitskog osnivača Ninive. Impresioniran njenom ljepotom i mudrošću, Ninus je uzima za ženu. Imali su sina Niniasa, koji je naslijedio oca i Ninusa podigao veličanstveni mauzolej u blizini Babilona, devet stadija visok i deset širok.

Legenda dalje kaže da je Semiramida bila veliki graditelj. Podla je velike gradove, posebno Babilon, spomenike i puteve kroz nepristupačne planine. Projektovala je i naredila izgradnju i Visećih vrtova koji su nazvani po njenom imenu. Na kraju vladavine, nakon 42 godine, prepušta sina Niniasa i netragom nestaje. Prema onome što se smatra originalom te priče, pretvara se u golubicu i od tada biva obožavana kao boginja.

Slijedi: ZABORAVLJENA SJEĆANJA >>>

ESKLUZIVNO: Ekspedicija “Rapa Nui”

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!

„Tim Babilonom vladalo je mnogo kraljeva koji su zidove i hramove sagradili, a među njima i dve žene. Ona koja je davno vladala i kojoj je ime bilo Semiramida podigla je nasipe na ravnici vredne da im se čovek divi. To su bili Semiramidini vrtovi.“

Herodot, otac povijesti (484. - 424. pr.n.e.)

Nikada se u životu nisam osjećao tako čudo i ushićeno. Kao da me je vremeplov izbacio u neko drugo vrijeme i neki nepoznati svijet. Oko mene nestvaran prizor - spržene ruševine, masivni zidovi od glinenih opeka, čudni reljefi krilatih biblijskih životinja, neobični profili davno zaboravljenih kraljeva sa dugim uredno uvijenim bradama I neobičnim odorama, ratnici u punoj opremi, scene iz dramatičnog lova… Kao da čujem bolnu riku lavova i daleki topot ubojitih ratnih kola.

Bože, gdje li sam to zalutao?!…

BIBLIJSKI GRAD: Doživljaj je bio potpun i realan. Ovladao je cijelim mojim bićem, navodeći me na varljive pomisli da možda ponovo sanjam snove koji su me ispunjavali dok sam sjedio u srednjoškolskoj klupi na času povijesti.

- To je sve što je ostalo od Ninive!

Glas mog vodića povratio me u stvarnost. Da, da, oko mene je ono što je ostalo od veličanstvenog sumerskog i asirskog grada Ninive (Nineveh), blistave prijestolnice kralja Sanheriba podignute u čast boginje ljubavi i rata Ištar. Ratovi su nažalost ovdje već odavno nadvladali ljubav pa je Niniva doživjela tragičnu sudbinu – uništavale su je mnoge ratne horde da bi joj posljednje rane zadali ovih dana pripadnici IDIL-a.

Legende pripovijedaju da je Ninivu na obalama rijeke Tigris osnovao Nimrud, praunuk proroka Noe (Noah), a biblijski pisce smatrali su je zakletim neprijateljem Judejskog kraljevastava.

Burna prošlost ovog grada duža je od pet hiljada godina i nije čudo da je posljednjih nekoliko stoljeća svojevrstan izazov najuglednijim arheolozima svijeta. Zbog njene prošlosti i njenih nebrojnih tajni privukla je i moju pažnju, pa sam te, 1981. godine, kao omađijan pohrlio među njene nekada veličanstvene zidine, dugo vremena poznate pod sumerskim imaneom Bad-Imgallabi-Lu-Susu - Zidine čija slava odbija neprijatelja!

KRALJEVSKE LISTINE: Među najinteresantnijim otkrićima arheologa koji su istraživali ruševine Ninive spadaju takozvane Kraljevske listine, koje je navodno izradio babilonski sveštenik Berosos, u trećem ili četvrtom stoljeću prije nove ere. O njima sam opširno pisao u knjizi 'Tajne isčezlih civilizacija'. Riječ je o šematičnim glinenim tabelema, koje još uvijek zbunjuju znastvenike svijeta. Jer, kako objasniti njihov sadržaj što se odnosi na broj godina koje se pripi­suju vladavini prepotopnih sumerskih kraljeva. U njima doslovno stoji:

''Kada je kraljevska čast sišla s nebesa, Eridu je postao sjedište kraljevstva. U Eridu je Aliulim vladao 28.000 godina kao kralj. Alalgar je vladao 36.000 godina - dva su kralja vladala 64.000 go­dina. Eridu je bio napušten i njegovo je kraljevstvo bilo prenijeto u Badtibiru.

U Badtibiru, Enmenluanna je vladao 43.200 go­dina. Emengalanna je vladao 28.000 godina; Dumuzi, pastir, je vladao 36.000 godina - tri su kralja vla­dala 108.000 godina. Badtibira je bila napuštena i njeno je kraljevstvo prešlo u Larak.

U Laraku je Ensipazianna vladao 28.800 godina - jedan je kralj vladao 28.800 godina. Larak je bio napušten i njegovo je kraljevstvo prešlo u Sippar.

U Sipparu je Enmeduranna vladao 21.000 go­dina kao kralj. Sippar je bio napušten i njegovo je kraljevstvo prešlo u Šuruppak.

U Šuruppaku je Ubar-Tutu vladao 18.600 go­dina kao kralj.

Svega skupa, pet gradova, osam kraljeva je vla­dalo 241.200 godina.

I onda je Potop bio na Zemlji...''

SVJEDOCI POTOPA: Tada nahrupi Opšti potop, zapisao je 1949. go­dine K. V. Keram u svom romanu o arheologiji 'Bogovi, grobovi i učenjaci', pokušavajući da rekonstruira ta pradavna vremena. Dogodi se novo stva­ranje ljudskog roda od plemena Ut-napištia. I kra­ljeve, što se sada spominju, kasniji babilonski uče­njaci, koji oko 2100. godine prije nove ere pišu svoje kronike, broje kao apsolutno istorijske lično­sti.

Budući da se u redovima tih vladara nalazi više njih, koji u legendi, nastaloj u isto vrijeme, žive kao bogovi i polubogovi, i budući da se o prvoj di­nastiji nakon Potopa još tvrdi da njezina 23 kralja zajedno vladahu 24.510 godina, tri mjeseca i tri i po dana, nije čudno, što zapadni istraživači nisu ispo­četka vjerovali Kraljevskim listama.

Nije čudo naročito stoga, jer se do našeg sto­ljeća arheolozima nije posrećilo da imaju i jedno kraljevsko ime prije osme dinastije poslije Potopa. Ali, kada je Leonard Vuli, engleski arheolog - ama­ter, vlastitim očima vidio kako neprestano izlaze na vidjelo stari slojevi najstarije kulture, on je počeo sve više vjerovati zapisima sveštenika Berososa.

U brežuljku El Obeid kod Ura, u Kaldeji, Vuli pronađe hram boginje majke Nin-kursag, što sa stubovima, terasom, prednjom dvoranom, obilnim mozaicima, skulpturama lavova i jelena, bijaše naj­starija građevina na svijetu. U tom hramu nađe on i jedno zlatno zrnce. Na njemu je jasno pisalo A-ani-pada!

Međutim, nekoliko dana kasnije; engleski istra­živač pronađe i jednu ploču od vapnenca na kojoj je klinastim pismom bilo ispisano da je zgradu po­svetio 'A-ani-pada, kralj Ura, sin Mes-ani-pada, kralja Ura'.

Ovo otkriće svojevremeno je izazvalo pravu senzaciju. Jer, ime Mes-ani-pada se navodilo i u kraljevskim listama za koje se dugo vjerovalo da su proizvod bujne mašte dokonog babilonskog sve­štenika Berososa.

Sada, poslije otkrića Leonanda Vulija, moralo se povjerovati da su kraljevske liste istinite, a kra­ljevi koji se u njima pominju - istorijske ličnosti!

Ali time se ne iscrpljuju tajanstvene poruke iz Ninive.

Naprotiv, tu one zapravo počinju…

ZAPIS O KOZMIČKOJ KATASTROFI: Među brojnim artefaktima otkrivenim prije nešto više od 150 godina među porušenim zidinama Ninive i pohranjenim u Britiš muzeju nalazi se i neobični kružni glineni tablet nalik disku. Na njemu su utisnuti neki šifrirani proračuni ispisanim starosumerskim klinastim pismom, te crteži i grafike, koje znanost nije znala odgonetnuti sve do 2008. godine. Tek te godine, dvojica engleskih znastvenika, Alan Bond i Mark Hempsell sa Univerziteta Bristolu, uz pomoć posebno napravljenog kompjuterskog programa, uspjeli su dešifrovati poruku sa glinenog diska.

Ispostavilo se da je riječ o precizno zabilježenoj poruci koja govori o jednom uzbudljivom svemirskom događaju koji se odigrao na noćnom nebu prije više od pet hiljada godina – preciznije 29. juna 3123. godine prije nove ere po julijanskom kalendaru. Riječ je o golemom nebeskom tijelu, najvjerovatnije asteroidu, koji leti zvjezdanom konstalacijom Ribe, krećući se prema našoj planeti. Znanstvenici su precizno rekonstrirali njegovu putanju i ustanovili da se ona morala završiti uz katastrofalnu eksploziju negdje u austrijskim Alpama, u području bogatim kristalnim stijenama, u blizini mjesta Köfels. Izašli su na teren, ali nisu našli nikakve razarajuće tragove niti ostatke svemirskog objekta. Naknadnim proračunima, ustanovljeno je da je asteroid (?!) letio pod uglom od šest stepeni i da je eksplodirao visoko iznad planinskog područja Gamskogel, tako da iza sebe nije ostavio nikakav krater.

ZBUNJUJUĆA PITANJA: Nije nepoznato da su nebeska tijela različitih veličina u prošlosti udarala na našu planetu nanoseći joj katastrofalne ožiljke. U jednoj takvoj svemirskoj katastrofi možda je nestala i legendarna civilizacija Atlantida. No, ono što je zbunjujuće jeste da su drevni narodi vrlo pomno pratili sve ono što se dešavalo na nebu prije više od 5000 godina, a učenjaci Ninive – kako vidimo - čak su sve te događaje i precizno bilježili!

Otkud im ta fantastična astronomsko znanja? Kako to da se njihov proračun Mjesečeve putanje razli­kuje od naših najnovijih rezultata samo za 0,4 sekunde? Kako su uspjeli da izračunaju da godina traje 365 dana, šest časova i jedanaest minuta, što se od današnjih proračuna razlikuje samo za - tri minuta?! Kako se može objasniti činjenica da su se u tim davnim vremenima već znali služiti s petnaestoznamenkastim brojevi­ma, kada je, recimo, i za stare Grke već pri deset hiljada započinjala beskonačnost? Naime, na jednoj glinenoj krhotini na brežuljku Kujundžik u Ninivi pronađen je rezultat nekog drevnog proračuna s brojčanom vrijednošću od -  195,955.200.000.000!

Godinama kasnije mnogi učenjaci, od arheolo­ga do matematičara i fizičara, pokušavali su da odgonetnu šta je tako fantastično velika cifra mogla da znaci drevnim Sumercima. Tajnu je odgonetnuo američki znanstvenik francuskog porijekla Moris Šatelen. U svojoj knjizi 'Jesu li nam preci stigli iz Sve­mira?' Šatelen objašnjava:

SLOŽENI PRORAČUNI: ''Sumerci, čije je porijeklo još nepoznato, bili su izvanredni astronomi. Poznavali su period revo­lucije i konjunkcije svih planeta, Čak Urana i Neptuna, i podijelili su solarni dan na 86.400 sekundi, dakle, 24 sata od 60 minuta sa po 60 sekundi.

Shvatio sam da misteriozni broj sa Kujundžika mora da bude neki vrlo dug vremenski period iz­ražen u sekundama. Izračunao sam da broj pred­stavlja tačno 2.268 miliona dana od po 86.400 se­kundi svaki. To je već bio dobar početak, ali mi nije bilo jasno šta treba da znači tako dug vremenski period, više od šest miliona godina, dakle duži od čovjekovog postojanja na Zemljii. Srećom, sjetio sam se da su  Sumerci,  između ostalog,  znali za astronomski fenomen poznat pod nazivom 'unapredno pomjeranje ravnodnevnica', koji pokreće oso­vinu rotacije naše planete oko ekliptičnog pola za 9,450.000 dana ili oko 26.000 godina.

Tada sam doživio najveći šok u svom životu. Otkrio sam da 2.268 miliona dana sasvim tačno predstavlja 240 ciklusa unaprednog pomjeranja ravnodnevnica sa po 9,450.000 dana svaki! Drukčije rečeno, sveti broj iz Ninive je predstavljao za tajanstvene Sumerce 240 ciklusa rotacije godišnjih doba oko zodijačkog kruga, ali izražen u sekunda­ma, umjesto u danima ili godinama, kako to čine današnji astronomi.

Tako sam shvatio da je ta više nego fantastična cifra od 195,955.200.000.000 sekunda upravo čuvena 'velika konstanta' našeg planetarnog sistema koju su astrolozi i astronomi pokušavali da otkriju tokom gotovo dvije hiljade godina, a koju su, nevjerovatno, njihovi drevni preci izračunali još prije - 64.800 godina!''

ASTRONOMSKA ZNANJA: Ali, nije to jedino što već decenijama zbunjuje znanstveni svijet kada su u pitanju drevni stanovnici plodne Mezopotamije! Kultura Sumeraca prepuna je zapanjujućih zagonetki, koje će još dugo golicati maštu hladnokrvnih istraživača i arheologa.

Pretpostavlja se da su Sumerci napisali prve knjige na svijetu, da su znali za statički elektri­citet i električnu struju, služili su se galvanskim baterijama i galvanoplastikom. Poznavali su i mno­ga znanja iz oblasti optike, a pretpostavlja se da su čak znali i za mikroskop. Lahko je moguće da su poznavali i tajnu savlađivanja gravitacije i lebdenja i da su se služili antigravitacionim in­strumentima!

I njihova znanja iz astronomije, po svemu su­deći, bila su više nego fantastična. Znali su da se naš prirodni satelit okreće oko naše planete, a Zem­lja oko Sunca. Znali su za Uran i Neptun, mada je ova  prva planeta samo u vrlo rijetkim prilikama vidljiva golim okom, dok se Neptun nikada ne može vidjeti. Njihova učenja podsjećaju nas da Mars ima dva Satelita, Jupiter četiri, Saturn sedam, a Uran dva i da komete dolaze i prolaze u pravilnim vre­menskim razmacima.

Sumerci su znali, a kasnije ćemo vidjeti da su to znali i Egipćani i Maje, da se sve planete i nji­hovi sateliti istog datuma i u istoj tački svakih 2.268 miliona dana, to jest svakih 6,300.000 godina od 360 dana nalaze u istoj ravni na nebu!

Na jednoj od mnogobrojnih glinenih pločica otkrivenih u Ninivi, neki sumerski zvjezdoznanac je nacrtao pored Mjeseca dvije zvijezde - Alfu i Betu iz sazviježđa Blizanaca!

Sudeći prema njihovoj poziciji, slika na pločici je prikazivala ne­beski svod od prije - šest hiljada godina!

Fantastično!

Slijedi: U SJENCI BABILONA

KSKLUZIVNO: Ekspedicija “Rapa Nui”

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!