''Tamilaham ili domovima Tamila nalazila se u južnom dijelu velikog otoka Navalamo, koji je bio jedan od prvih zemalja što se pojavila uz ekvator. Tamo se nalazila i Lemurija, taj nestali kontinent koji je bio kolijevka ljudske civi­lizacije!...''

Thor Heyerdahl

U svojim zanimljivim “Južnomorskim sjećanjima 1875-1880”, njemački moreplovac i trgovac začinima Franz Hernscheim (Franc Hernšajm), zabilježio je kako su mu domoroci sa otoka Yapa pričali neobičnu priču o nekom dalekom otoku na sjeveru, s čijim su stanovnicima Yapuanci trgovali i održavali  prisne, čak i rodbinske veze. No, desilo se da su bogovi mora otok zauvijek odnijeli na morsko dno. No, i pored toga njegovi su stanovnici i dalje nastavili održavati vezu sa Polinežanima. Jedino što su - kada bi dolazili iz morskih dubina - na sebi morali nositi peraja, slična onim ribljim, koja su potom skidali i ostavljali na obali!

Otkud na otocima Mikronezije ovakve legende i predanja teško je dokučiti a još teže racionalno objasniti. No, čini se stvarnim da su se u ovom kraju južnog Pacifika u dalekoj prošlosti zacijelo odigravali neobični događaji, a tragovi tih zbivanja više su nego očiti. Nijedna civilizacija na svijetu u svojoj povijesti nije imala novac sličan onom na Yapu, koji svojom neobičnošću i danas privlaći pažnju istraživača i znanstvenika.

Poznato je da se u prošlosti za novac koristilo zlato, srebro, baker, bronca, papirus, svila… čak i školjke i glineni pečati, ali nijedna kultura nije pravila novac od kamena!

I to kakav novac!

SIMBOL OTOKA YAPA: Na lokalnom, yapskom jeziku, kojim se govori na otocima Federalnih Država Mikronezije, kameni novac se naziva ‘fai’ i već odavno je svojevrsni simbol cjelokupnog arhipelaga. Danas se na Yapu može vidjeti gotovo na svakom koraku – u kraljevskoj rezidenciji, na aerodromu, u turističkim agencijama i bankama, na umjetničkim slikama i poštanskim markama, u dvorištima kuća, na posjedima lokalnih bogatuna, ispred domorodačkih koliba, pored puteva, na plažama, čak i na morskom dnu, a arheolozi ga posljednjih godina nalaze i u mnogim grobnicama iz najstarijih vremena što dokazuje njihovu ne samo zagonetnu, već i milenijsku tradiciju. Utvrđeno je da su najstariji kameni novčići stariji od 2000 godina!

Geolozi su ustanovili da su faisi isklesani iz sitno zrnastog aragonita, jedne vrste kristalisanog kalcijuma karbonata (CaCO₃), čija se čvrstoća poredi s mramorom. Njegova boja se mijenja od crvenkastožute, sa mrežom sme­đih žila i tačaka, pa sve do sivoplave. Ono što istraživače i znanstvenike dodatno zbunjuje jeste činjenica da na otoku uopšte nema ove vrste kristala koji nastaje u šupljina­ma izlivenog kamenja ili u sedimentima, a najbliže nalazište – gle čuda - nalazi se na arhipelagu Palau, udaljenom punih 460 kilometara jugozapadno od Yapa. Čak i pri povoljnom vremenu, transport gotovih faisa na tradicionalnim bambusovim splavovima, kojim su se otočani služili, predstavljao je pravi podvig i obično je trajao više od jedne sedmice!

Ali ni to nije sve.

NEVJEROVATNE TEORIJE: Sad dolazimo do onog najzanimljivijeg: budući da Yapejci nisu poznavali nikakav metalni alat, oni su navodno svojim kamenim čekićima (?!), kako glasi zvanično znanstveno objašnjenje, uglavljivali drvene klinove u kamene padine otočja Palau i na taj način cijepali goleme gromade, s dobro izoštrenim tridakna-školjkama (Tridacna maxima) pravili bušotine u sredini, a površinu faisa navodno polirali morskim pijeskom.

Sličnih naivnih objašnjenja o gradnji gorostasnih zidova, utvrda i kamenih džinova, slušao sam na peruanskim i bolivijanskim Andama, ali i na Uskršnjem otoku.

Čiste gluposti!

Fai ima oblik grubo isklesanog diska, s tim što je kružno prošupljen u sredini, vjerovatno zbog lakšeg manipuliranja, pa djeluje kao mlinski kamen za mljevenje žita. Različitih je veličina – od onog najvećeg i najtežeg koji ima zbunjujući promjer od 3,70 metara i širinu gotovo pola metra - do “sitniša” veličine desetak centimetara i manje, koji bi se mogao nanizati i nositi gotovo kao kakva ogrlica. Većina ih, ipak, ima promjer od 30 do 50 centimetara.

Međutim, njihova nominalna vrijednost ne ovisi samo od veličine ili težine faisa, nego i od starosti i njihove sveukupne pojedinačne povijesti, te imena i ugleda vlasnika i klesara koji ih je pravio, kao i od dužine vremena klesanja, te složenosti njihovog transporta do konačnog odredišta. O brojnim kamenim monetama kruže fantastične priče, a zapadni svijet je za njih prvi put saznao tek 1910. godine iz knjige engleskog putopisca Williama H. Furnessa ''Otok kamenog novca''. Tada je na Yapu registrirano 13.281 faisa, a danas je ''urizničeno'' i stavljeno pod državnu spomeničku zaštitu svega sedam hiljada, koliko ih je preživjelo dugogodišnju kolonijalnu vlast koja nije imala razumjevanja za otočke vrijednosti i tradicije.

FANTOMSKI OTOCI: Brojni otoci, koji su u prošlosti izranjali i nestajali u morskim dubinama Pacifika, stoljećima su zbunjivale moreplovce, okeanografe i fantaste. Istodobno, u mornarskim klubovima, na trgovačkim brodovima, lučkim sastajalištima i krčmama, pa čak i u zvaničnim pomorskim predstavništvima i institucijama, o njima su se pripovjedale najrazličitije priče. Pominjale su se vulkanske erupcije, stravične eksplozije od kojih more ključa, a nerjetko, poput predanja na Tangatapuu, pripovjedalo se o neobičnim ribolikim bićima sa morskog dna, bogovima mora, koji su izlazili na površinu samo u trenucima kada su neki otok željeli da potope. I nerjetko u tim pričama svoje mjesto su nalazile neobične letjelice u obliku vatrenih kugli i - mukla tutnjava - koja je dopirala iz mračnih morskih dubina!

Moderna znanost smatra da su geološki procesi oduvijek određivali život i sudbinu na otocima Tihog okeana. Ustanovljeno je da se ovdje oslobađa osamdeset odsto ukupne seizmičke energije naše planete. Moglo bi se kazati da jedan snažni živi ognjeni prsten okružuje cijeli pacifički bazen. Tamo se protežu šavovi između velikih procijepa zemljine kore koji tje­raju žitki magmin sloj, kao ledene sante u moru, na kolizioni kurs oko cijelog globusa.

Od šest stotina aktivnih vulkana na našoj planeti najveći dio leži baš u području Pacifika. Neki od njih su i danas vrlo aktivni i svoj rad ne prekidaju ni za minut, a neki se javljaju povremeno nakon lažnog dubokog sna od stotina, pa čak i hiljada godina.

RAZORNI PROCESI: To je, međutim, tek samo vidljivi vrh stalnih zemljinih geoloških procesa. Znanstvenici su već odavno izračunali da dolje, pod vodom, na tlu okeana, ima znatno više vulkana nego na otocima i kontinentima, i što je još neobičnije - oni su daleko aktivniji nego što možemo i pretpostaviti. U stalnom su previranju.

Procjenjuje se da trenutno na našoj planeti postoji između šest i osam hiljada takvih podmorskih vatrenih, paklenih kotlovnica. Zna se da je većina njih vječito pokopana u dubokom moru, neki čak pet kilometara ispod morske površine, ali ne i sve.

Pojedina žarišta, međutim, poput kakvih prahistorijskih čudovišta, razvijaju ogromnu energiju, povremeno se stresajući i probijajući kroz silne vodene slojeve i izrastaju iznad okeanske površine kao žeženi vatreni bregovi. Usamljeni otoci, koji bljuju lavu, često nisu ništa drugo do vulkanske piramide od pepela podmorskog vulkanskog grebena.

Savremeni vulkanolozi i geolozi smatraju da se u Pacifiku rađanje novih otoka odigrava u historijski preglednim etapama, ponekad takoreči i pred našim očima. Godine 1770. na pacifičkoj obali, u srednjeameričkom El Salvadoru, počeo se iznenada formirati jedan vulkan, kojeg tamo nikad ranije nije bilo - vulkan Isalco (Izalko). Usljed svakodnevnog izlivanja lave i nagomilavanja pepela, Isalco je tokom sljedećih dvjesta godina izrastao do 2000 metara, što znaći da je brzina njegovog izrastanja iznosila čak deset metara godišnje!

Zbog toga, kažu oni, nije nikakvo čudo da se još i danas u Tihom okeanu može posmatrati zapanjujuće pri­rodno čudo – izrastanje i nestajanje novih morskih grebena i otoka!

PRED OČIMA POMORACA: Godine 1865. – bilježe drevne kronike - ukotvila se britanska fregata "H.M.S. Falcon" ispred jednog desetak metara visokog otoka, zapadno od otočja Kraljevine Tonga. Poslije pet-šest dana, posada nije mogla da vjeruje svojim očima, kada više tamo nije bilo otoka pored kojeg su se usidrili. Mornari su pojavu nazvali "Jack in the Box" (Đavo na feder), a fantomski otok je kasnije u pomor­ske karte unesen kao Falcon island (Sokolov otok). Tokom sljedećih šezdeset godina nije se ništa bitno dešavalo. A onda, odjednom, 1928. godine ponovo je iz mora izronuo crni kra­ter. Podanici Kraljevine Tonga odmah su na njegovo tlo ponosno zabili svoju zastavu i vulkanskoj kupi dali ime Fonuafo'ou - Zemlja sova. Vulkanske snage učinile su da otok za kratko vrijeme poraste na 180 metara.

Međutim, tropske kiše, vjetar i razbijanje talasa o obalu, sveli su za nekoliko godina zemljinu masu Fonuafo'oa na deset metara. Kada su krajem 1952. godine prirodnjaci sa istraživačkog broda "Capricorn" istraživali Fonuafou, otok je bio još samo jedna ravna ploha. Njegova se sudbina dala unaprijed pred­vidjeti - erozija talasa razarala je više od jednog metra tla godiš­nje. Ipak, nakon jedne vulkanske erupcije 23. decembra 1954. go­dine, otok se ponovo izdigao i danas je preko osamnaest kilometara dug, pet kilometara širok i pedeset metara visok.

Iako se u brod­skom uredu glavnog grada Kraljevine Tonga Nuku'alofa, na Tongatapuu, svaki posjetilac i dan-danas može detaljno informirati o trenutnoj situaciji i zbivanjima na otoku Fonuafo'ou, moja znatiželja je bila usmjerena na sasvim nešto drugo – želio sam da se i sam uvjerim kako se u dalekoj prošlosti živjelo na otocima smještenim u vatrenom prstenu Pacifika i da li je išta ostalo iz tih dramatičnih vremena kada se na ovim prostorima prostirala možda najstarija civilizacija na našoj planeti. Ima li, konačno, tragova o postojanju hipotetične Zemlje Mu?!

U idućem nastavku: ARGONAUTI PACIFIKA

"Jednog dana se iz morske pjene na obalu izbacila riba i postala prelijepa djevojka. Popela se na obližnji brijeg i gore upoznala muškarca koji ju je oženio. Ali žena-riba je znala da ne smije jesti krompir i jamovo korijenje (vrsta jestive biljke), ako bi ih pojela ponovo bi postala riba, teško bi oboljela i zauvijek bi se vratila u more. Jer, jam i slatki krompir nisu plodovi njene domovine – mora. Njen muž je već imao ženu, koja je bila jako zla, pakosna i ljubomorna na suparnicu. Kada joj je na prevaru izmamila tajnu zabranjenih jela, pomiješala je gomolje jama i krompira u jelo i dala joj da pojede. Od toga je žena-riba teško obolila. Kada je bila na samrti zatražila je da joj se ispuni samo jedna želja - da je odnesu tamo odakle je došla. To je i urađeno imorski talasi su je odnijeli. Nikada više nije bila viđena, ali to ne znači da se neće jednoga dana ponovo pojaviti!... "

(Predanje sa pacifičkog otoka Yapa)

JEDEINSTVENI PRIZOR: Možda nigdje na svijetu nisu tako čarobna jutra kao što su na tromeđi Mikronezije, Melanezije i otvorenog mora. Sunce se tamo rađa vrlo rano u obliku goleme vatrene kugle koja, čini se, beskrajno dugo izranja iz azurno plave morske pučine, nudući raskošnu lepezu jutarnjih purpurnih boja. Na dugoj ogrlici otočja koji pripadaju pacifičkom kraljevstvu Tonga, u tim fascinantnim trenucima, sve djeluje nestvarno: i preplanuli domoroci što polunagi hitaju ka svojim kanuima izbačanim na toploj i pjenušavoj morskoj obali, i vitke palme što prkose nebu, i drvene kolibe i bungalovi prekriveni palminim lišćem, i žamor tropskih insekata i ptica u jutarnjem letu, i tanana plavičasta izmaglica što se poput paučine nadvila nad beskrajnom pučinom Mora tišine - Pacifika.

Sve!

Sve, zapravo, na neki tanani, nježni način plamti u kaleidoskopu prigušenih toplih tonova probuđenog jutra i izlazećeg sunca, podsjećajući neodoljivo na nestvarni prizor iz naučno-fantastičnih filmova o životu na nekoj dalekoj rajskoj planeti izgubljenoj u nesagledivim njedrima svemira. To je čarolija rajskog juga koja se nikad ne zaboravlja.

Najjužnije i možda najljepše ostrvo u toj prekrasnoj ogrlici od 169 otoka, od kojih 36 još uvijek nisu nastanjeni, što čine Kraljevinu Tonga, naziva se Tangatapu. Prekrasan otok sa bezbrojnim bajkovtim pješčanim plažama, zalivima i morskim uvalama na kojemu je i kraljevska porodica sagradila svoju rezidenciju.

Na ostrvu se od pamtivjeka pronosi legenda koja pripovijeda o neobičnim zlatnim ljudima, bogovima, što su jednog jutra, ko zna kada, u ‘vatrenim kuglama doletjeli s neba i nestali u okeanu’.

Danima je nakon tog dramaticnog događaja more izbacivalo mrtvu ribu, a voda je nenadano izgubila svoj azurni sjaj i postala mrka i muljevita. Domoroci su se tada danonoćno okupljali oko kamenih oltara I molili bogovima da ih poštede nesreće, da im moru vrate bistrinu i sjaj, da ožive mrtve ribe i otoku vrate mir. Predanja kažu da su bogovi uslišili njihove molitve i vapaje. Ribe su prestale da umiru, more je postalo tiho i azurno plavo, a vatrene kugle rijetko su izranjale na površinu i prestravljivale otočane. Jedino je i dalje, kažu prastara kazivanja, ostala jednolična potmula tutnjava koja se, s vremena na vrijeme, čula sa morskog dna. To su, reči će vam otočani sa dubokim strahopoštovanjem, svemoćni zlatni ljudi, bogovi mora, gradili gradove na dnu Pacifika...

ZANIMLJIVA PRESANJA: A onda, jednog dana iz mora su izašli bogovi. Najprije su neobičnim letjelicama kružili iznad koraljnih sprudova i nekoliko malih nenastanjenih otoka u blizini. Ljudi su od straha ostajali bez riječi i umirali  od straha. Mnogi su pokušali da se spasu u okeanu, ali su umjesto spasa, nalazili smrt u zlokobnim čeljustima morskih pasa. Stravična drama je trajalo nekoliko dana, a onda su bogovi netragom nestali. Nestale su i njihove nebeske kočije. Sa sobom su – pamte otočne legende - na okeansko dno zauvijek odnijeli i nekoliko obližnjih otoka!...

S druge strane, na Tangatapuu starosjedioci i dan-danas pripovjedaju neobična predanja i pjevaju još neobičnije ljubavne pjesme o ženama-ribama i fantomskim otocima koji se u ovom rajskom podneblju rađaju i umiru poput palmi... Oni duboko vjeruju da su njihovi davnašnji preci stigli iz mora i da će se njihovi potomci, zlatni ljudi, nekad u budućnosti, vratiti u svoju plavu postojbinu. Njihovi pradjedovi navodno su tajno održavali ljubavne veze s djevojkama-ribama sve dok jednoga dana  vjetar nije silovitom snagom isčupao more i otkrio naselja ljudi-riba. Kako se more više nije vratilo u svoje korito, ljudima-ribama nije preostalo ništa drugo nego da ostanu na kopnu i tu izgrade svoja naselja i nastave život!

Tako kazuju drevne priče.

LJUDI-RIBE: U Mikroneziji, koja se poput čarobnog ćilima prostire na više od osam miliona kvadratnih kilometara sa preko 2500 otoka, slična sjećanja postala su dio zanimljive narodne ostavštine, koja se njeguje sa strahopoštovanjem i prenosi s koljena na koljeno a već odavno ušla je i u turističke prospekte i bedekere.

“Ljudi-ribe bili su naši preci!…” – ubjeđivat će vas stanovnici otoka Rumung, a u vodama otoka Vava’u, od maja do septembra, kada se pare grbavi kitovi, čak se i zapadnjaci nenavikli na takve doživljaje mogu igrati i plesati sa ovim dobroćudnim morskim gorostasima. Neraskidiva harmonija sa prirodom koja se ovdje još uvijek njeguje, uspostavljena je davno, niko ne zna kada, i dio je milenijskih tradicija i mnogi je savremeni istraživači dovode u vezu sa postojanjem hipotetičnog prakontinenta Lemurije za čijim materijalnim tragovima tragam posljednjih decenija.

Upravo jedno takvo kazivanje detaljno sam zabilježio 1991. godine na neobičnom otoku Yapu, koji pripada Karolinskom arhipelagu, prilikom povratka sa međunarodne novinarsko-istraživačke ekspedicije, kojoj je bio cilj da istražuje život nekadašnjih kanibalskih plemena na Papui Novog Gvineji i Irijan Jayi.

"Dogodilo se to na otoku Rumung, mnogo prije ovog vremena,'' – kazivali su mi otočani Yapa. ''U selu Tangam tog dana se održavala velika godišnja svetkovina u čast boga Tpereakla  i boginje Latmikaiki. U neka doba kada je svetkovina poodmakla, iz mora su izaša dva delfina. Skinula su svoju kožu i peraja i sakrili ih u pijesak na obali i istog časa se pretvorili u dvije prekrasne djevojke. Zatim su, privučene muzikom i veseljem, otišle da plešu sa otočanima. Jedan ribar koji je sve to pratio sa palmine krošnje, kriomice je sišao sa drveta, otišao je zatim na plažu, uzeo riblja peraja i kože i sakrio u iskopanu rupu daleko od obale. Očajne ribe-djevojke, bez kože i peraja nisu se mogle vratiti u more, pa su ostale da žive u selu Tangam. Jednu od njih je oženio isti onaj ribar što ih je prvi ugledao kako u obličju delfina izlaze iz mora. S njom je izrodio mnogo djece i živio sretno u ljubavi sve dok riba-žena, poslije mnogo godina, nije otkrila mjesto gdje su bili sakriveni njena koža i peraja. Čim ih je našla smočila ih je u moru, očistila i zatim navuka na svoje tijelo i zauvijek nestala u moru!...''

KAKO JE NASTAO PALAU: Ništa manje zanimljivo nije ni predanje o nastanku živopisnog mikronezijskog otoka Palau. O njemu se kazuje kao o tajanstvenoj mračnoj hridi od ugasle lave, okruženoj beskonačnim prapramorem. Na toj tajanstvenoj hridi navodno su se u daleko prošlosti odvijali procesi koji su doveli do rađanja života na našoj planeti ali i u cijelom univerzumu. Na hridi su se rodili i bog Tpereakl i boginja Latmikaik. I dok se Tpereakl smjestio na nebu, boginja Latmikaik je ostala u moru, gdje je izrodila dva sina i mnoštvo neobičnih riba. Mnogo kasnije, njene morske kćeri podigle su jednu moćnu građevinu, koje je stršeći iznad mora postala neka vrsta otoka, a prvi stanovnici na tom otoku nastali su sjedinjenjem bogova s ribama!

Fantastično!

U idućem nastavku: OTOK KAMENOG NOVCA

“Vulkan Rano Raraku je bio i ostao jedan od najvećih i najneobičnijih spomenika koji je ikada postojao; Uspomena na izgubljeni period o kojem ne znamo ništa i koje nas upozorava da je budućnost prolazna.”

Thor Heyerdahl, istraživač

Zaustavili smo se ispod kamenog kompleksa Ahu Tahai. Pomislio sam kako mora da izgledamo beznadežno sičušni i ništavni naspram tih snenih gorostasnih moaja što nas ovog jutra nijemo i nezainteresirano gledaju nadmočno s visine. Ahu Tahai se smatra najstarijim i najljepšim kamenim kompleksom na Uskršnjem otoku a sačinjavaju ga još i Ahu Ko Te Riku, Ahu Vai Ure i Ahu Tahai.

Pažnju mi privlači Ahu Ko Te Riku kojim dominira samo jedna restaurirana kamena statua, sa upečatljivim obojenim nijemim očima i crvenim 'pukoaom' (kameni šešir) na glavi. Ispod ovog su moaja u davnim vremenima, kako nas obavještavaju drevna otočka kazivanja, u određenim danima i noćima, organizirani mistični ceremonijali u slavu neznanih bogova. Ložene su goleme vatre, izvođeni mistični ritualni plesovi i možda prinošene ljudske žrtve. Sada, međutim, oštećen i usamljen, kameni gorostas nijemo stražari nad neizvjesnom sudbinom otoka.

Prošlost je ovdje, nažalost zauvijek sahranjena!

Na plaži kralja Hotu Matu’a

Vraćamo se istom stazom do našeg skromnog pansiona, udišući svježinu probuđenog pacifičkog jutra i mirise vlažnost mora koje pjeni. Željeli bismo kamerom zabilježiti uobičajne jutarnje prizore u ribarskoj luci Hango Roa, glavnom i jedinom grada na otoku, a onda bismo krenuli u prva istraživanja. Krenut ćemo na sjevero-istočnu stranu Uskršnjeg otoka gdje se mogu vidjeti zanimljivi materijalni ostaci jedne od najljepših ovdašnjih legendi. Tamo se, naime, prostire prelijepa pješčana plaža Anakena nad kojom dominira sedam gorostasnih kamenih moaja, podignutih u slavu legendarnog kralja Hotu Matu’a i njegovih šest kršnih sinova s kojima se navodno baš tu, na tom mjestu, iskrcao i utemeljio otočnu civilizaciju koja je sretno živjela sve do dolaska prvih bijelih moreplovaca. Kada se to dogodilo i pod kakvim okolnostima, danas niko ne zna.

Ko je bio Hotu Matu’a?!

Čileanski arheolog Sergio Rapu, inače rođen na ovom čudesnom otoku, smatra da je na živopisnoj plaži, u sjenci palminih šuma, nekada postojala i kraljevska palaća u koju je svoje goste sa dalekih otoka Polinezije primao kralj Hoto Matu’a. No, iskopavanja koje su 1914. i 1950. godina na plaži Anakena vršili Katherine Routledge, Williiam Mulloy i Thor Heyerdahl to nisu potvrdila. Nikakav trag o postojanju kraljevske palaće nažalost nije pronađen!

Ali, postoje i druge neobične priče vezane za ovaj prelijepi pješčani morski žal. Ovdje se noću – zaklinju se otočani - za vrijeme punog mjeseca, navodno, mogu vidjeti kako iz mora izlaze morske vile, koje sve do jutra igraju svoje zanosne plesove. Ko ih ugleda smrtno će se zaljubiti i ujutru zajedno s njima netragom nestati u morskoj pjeni…

Veliki i Mali Huahine

Volim slušati ta dirljiva i naivna otočka kazivanja. U njima je puno mašte razigrane u gluhim danima i noćima jednolične stvarnosti, ali – u nekim od njih – možda ima bar zrno istinitih sjećanja na vremena i prošlost o kojima danas ništa ne znamo. Nekada sam ih pomno bilježio, nadajući se da ću ih jednoga dana u obliku knjige ponuditi svojim čitateljima, ali to se na moju žalost do danas nije desilo.

Jedno mi je kazivanje posebno ostalo u sjećanju. Zabilježio sam ga za vrijeme boravka na Zavjetrinskim otocima (Iles sous le Vent), kako je dugo vremena u pomorskim mapama nazivana skupina živopisnih ostrva i atola, koji danas pripadaju Društvenim otocima nekadašnje Francuske Polinezije.

Za razliku od otoka Rapa Nui, Huahine je otok na kome posljednjih godina naprosto buja život, a nešto više od 6000 stanovnika uglavnom se bave turizmom i izvozom banana i lubenica. More je ovdje djevičanski čisto, toplo, tromo i beskrajno mirno kako i dolikuje njegovom imenu Mar Pacifico, koje mu je dao portugalski kepetan Fernão de Magalhães (Ferdinand Magelan), kada je 1520. godine sa svoja tri broda ovuda plovio na neočekivano tihom i mirnom okeanu.

Huahine se, u stvari, sastoji od dva djevičanska otoka, Huahine Nui (Veliki Huahine) i Huahine Iti (Mali Huahine), koja su u dalekoj prošlosti bila spojena nevelikom pješčanom prevlakom koja bi se, poput kakve fatamorgane, pojavljivala i nestajala pod morem za vrijeme svakodnevnih plima i oseka. Danas, međutim, dva otoka povezuje živopisni most koji turistima imogučava pristup brojnim pjesčanim plažama i zalivima na kojima su podignuti brojni živopisni bungalovi i turistički servisi.

Tajanstvene kamene strukture

Ležao sam te noći bez mjesečine na terasi svog minijaturnog bungalova prekrivenog palminim lišćem, na mreži ispletenoj od lanenih konopaca koja je pamtila mnoge moje strahove i nelagode dok sam u njoj pokušavao usniti u prašumama Amazonije i Papue Nove Gvineje. Osluškivao sam tiho pljuskanje mora čiji su se talasi jednolično valjali pješčanim žalom, rasplamsavajući u meni uzbuđenje koje mi nije davalo da utonem u san.

Mora da se u jednoj takvoj južnoj noći bez mjeseca prije mnogo vremena na ovom žalu iskrcala prelijepa princeza Hutuhiva. Ona je, prema predanju kojeg sam upravo tog dana zabilježio, u jednom velikom drvenom kanuu pod dramatičnim okolnostima pobjegla preko mora sa susjednog otoka Raiatea, gdje su njen muž i djeca – kakvog li užasa - bili javno pogubljeni.

Zahvalna bogovima za svoje spasenje, ona je dala da se na mjestu neobičnog imana - Mataotoru, "Oku sjevera", na sjevernom poluotiku Huahine, podigne veličanstveni kameni oltar. Princeza ga je posvetila Taneu , svemoćnom stva­ratelju polinezijskih bogova neba, gospodaru nad šumama i svjetlom, darovatelju života u moru i na kopnu. Još i danas otočani s ponosom i s neskrivenim poštovanjem pokazuju na jednu nisku platformu, što neodoljivo liči na kamene ahue sa Uskršnjeg otoka, samo što je znatno manja. Ona se graniči sa oltarom, takozvanim Taneovim ležajem, gdje je – prema općem vjerovanju - prilikom povremenih posjeta svom narodu, spavao Bog svih bogova.

Oltar i kultno mjesto još od njihovog legendarnog formiranja, nazivaju se - Manunu. Okamenjena!

Na Zavjetrinskim otocima, kojima pripadaju Huahine, Raiata, Maupiti i Boro-Bora, čak i na Tahitiju, postoji mnoštvo takvih tajnovitih građevina čiji se pravi smisao i nastanak gubi u vrtlozima prohujalih vremena.

Slične kamene strukture, zidine i građevinske forme, čije je namjene i porijeklo teško racionalno objasaniti naprosto su rasute i po mnogim drugim pacifičkim otocima u Mikroneziji i Melaneziji, a najnovija podvodna snimanja u vodama Japana i Filipina zabilježila su misteriozne megalitske kamene tvorevine, slične onima na Andama koje pripisujemo Inkama, u obliku klasičnih srednjoameričkih hramova i piramida!

Kako to objasniti?

Kada su podizani i ko su bili njihovi graditelji?

Nisu li možda to ostaci hipotetičke civilizacije Zemlje Mu, odnosno legendarne Lemurije?!…

Čuvari naivnih doktrina

Kada se nađete u situaciji da svjedočite  o tim tajanstvenim arheološkim ostacima koja djeluju izvan vremena i prostora, neminovno je da pomislite koliko su jednostrane  predsta­ve kojih se već decenijama uporno drže najugledniji svjetski historiografi, kada govore o drevnoj povijesti Pacifika i graditeljskom umijeću njegovih stanovnika!

Postalo je pravilo da se gotovo pobožno divimo ostacima gigantskih gradova-ruševina u kišnim šumama ili nepristupačnim planinskim vrletima Srednje i Južne Amerike, koje su nastanjivali tamošnji narodi mnogo prije nego što su u njihova velebna carstva stupili pohlepni i gnjevni konkvistadori. Divimo se zanosnim oblicima staroindijske arhitekture, oduševljavaju nas budističke lamaserije Tibeta, Nepala, Sikkima, Butana i Ladaka koje na nepristupčnim planiskim vrhovima djeluju kao da su spuštene s neba a ne podizane sa zemlje; hvalimo graditeljska čuda starog vijeka i ostajemo zadivljeni kad se nađemo ispred od zuba vremena izjedenih kula od glinenih cigli, adoba, sa kojima je – ubjeđuju nas oni koji po svaku cijenu žele da zadrže klasičnu sliku prošlosti - započela naša civilizacija. Kao da smo blesavi da povjerujemo u sve to!

S druge strane, sve je više dokaza da su možda postojale kulture i prije naše civilizacije! Kulture o kojima bi mogle da svjedoče Bosanske piramide i kamene kugle!

To, razumljivo, unosi nedopustiv nered u svjetsku historiografiju, pa nije ni čudo što se čuvari postojećih doktrina bune i svako novo otkriće koje se ne uklapa u njihove znanstvene mantre, proglašavaju modernom herezom. Srećom, vrijeme niko ne moze zaustaviti!

Stoljetne zablude

O uvriježenim zabludama zapadnih istoriografa pričao mi je jedne prilike Erich von Däniken (Erih fon Deniken). Sreli smo se za vrijeme susreta u Novom Vinodolskom (Hrvatska), gdje sam kao novinar sarajevskog nedjeljnika ''Svijet'' pratio skup Međunarodnog udruženja drevnih astronauta, čiji je član bio i ugledni NASA-in stručnjak i konstruktor svemirskih letjelica Josef F. Blumrich (Jozef F. Blumrih), kao i nekoliko vrlo uglednih ruskioh učenjaka.

''Ko jednom osjeti i čuje šapat južnih mora'' – kazivao mi je Däniken – ''on sanja o toplim pješčanim plažama sa palmama, o živopisnim atolima, o izazovnom tamura-plesu sa orhidejama okićenim preplanulim djevojkama, o blagoj mjesečini i zanosnoj ljubavi na pješćanom žalu... Ko jednom čuje noćno mrmoljenje južnih mora, on zamišlja koraljne vrtove, igru delfina, brze kanue sa veslima i prozračne otvorene kolibe od bambusa i palminog lišća što se uklapaju u sliku egzotičnog južnog raja...

Zacijelo, to sve postoji na južnim otocima, ali mi odmah, gotovo instiktivno, pomišljamo da je to cjelokupni sadržaj i suština ljudske egzistencije u onim rajskim širinama, vedrim i zanosnim, kao što to more i sunce ponekad znaju da podare. Naivna predstava djeluje poput kakvih čarobnih kulisa, pred kojim vedri i naivni urođenici vode svoju bezbrižnu robinzonadu. Vjerovanje da oni ništa drugo ne rade, jer im priroda poklanja sve u izobilju, dodatna je naiva. Postalo je uvriježeno mišljenje da ovi bezbrižni ljudi nisu uopće bili sposobni za civilizacijska dostignuća, kakva mi poznajemo iz naše historije ili historija drugih drevnih naroda. Za većinu znatiželjnih posjetilaca južnomorska je kultura samo egzotični folklor, čarolija juga i mora i ništa drugo. Kakva zabluda!...''

Da, kakva zabluda!

Kamena ogrlica

Najnovija arheološka, etnografska i druga znanstvena istraživanja pokazuju da prastanovnici pacifičkih otočja nisu bili samo vještiji ribari i najodvažniji moreplovci svijeta, nego su bili i izvanredni klesari, građevinari i arhitekti. Podizali su hramove, vojne utvrde i gradove i to ne od zemlje, ne od palminog lišća ili krhkih stabala, već od megalita, koraljnih ploča i teško obradivog vulkanskog granita.

Pogledajte, duž cijelog Pacifičkog ocenana, s jedne na drugu stranu - proteže se još i danas više od deset hiljada kilometara duga ogrlica tajanstvenih kamenih naselja o kojima gotovo da ne znamo ništa. Riječ je o prastarim naseljima s impresivnim građevinama, projektiranim i popločanim ulicama, kamenim platformama, oltarima, menhirima i misterioznim gorostasnim statuama, kao što su ove na rapanuianskoj plaži Anakena, ipod kojih stojim zadivljen, obeshrabren i nijem.

To što vidim, nema sumnje, pripada nekom drugom nepoznatom, zauvijek nestalom i izgubljenom svijetu u koji je teško proniknuti, još teže uklopiti ga u sliku daleke pacifičke prošlosti kakvu nam nude savremeni historiografi iz svojih komfornih sveučilišnih kabineta. Sjećam se da sam se jednako bespomočnim osjećao ispod Kapije sunca u Tiahuanaku, ispod megalitskih zidina i utvrda u Ollantaytambou, u Machu Picchuu; u Harappi i Mohenjo Daru na obalama rijeke Ind, pred veličanstvenim mayanskim piramidama u Srednjoj Americi, pred kamenim ostacima Sumerskog carstva u Mezopotamiji, kao u biblijskom Jerihonu, na obalama svete rijeke Jordan...

Ali i u pacifičkoj Kraljevini Tongo, odnosno na njenom najvećem otoku Tongotapuu, koji  kao i Uskršnji otok krije mnoge tajne…

U idućem nastavku: ŽIVOT U VATRENOM PRSTENU >>