Inke su svoju kulturu doveli na vrhunac andske civilizacije. Ali to im ne bi bilo moguće bez genijalnih predhodnika. Ko su oni bili?

Iako je Novi svijet 1492. godine zvanično otkrio Đenovežanin u službi španjolskog kralja, znameniti pomorac i istraživač Kristofer Kolumbo (1451-1506), nije više nikakva tajna da su prije oko 20.000 godina preko ledenih mostova između Sibira i Aljaske u Novi svijet počeli pristizati lovci sa sjevera. Pristizali su u malim grupa i osvajali nova za lov bogata područja.

Najnovija istraživanja pokazuju da se taj proces odvijao tiho i spontano, daleko od očiju ondašnjih naroda, a glavni cilj lovaca nije bio otkrivanje Novog svijeta, već uporna i bespoštedna borba da se opstane i preživi. Ove davnašnje seobe, prema znanstvenim saznanjima, završile su se prije oko 12.000 godina, u vremenu kada se prema Platonovim navodima neumitno približavao kraj hipotetičkoj civilizaciji Atlantidi. Znanstvenici vjeruju da su potomci doseljenika iz ledenih sibirskih prostranstava do južnog rta Južne Amerike stigli oko 9.000. godine prije nove ere.

ZAGONETNI OSTACI: Kao lovci i skupljači prokrstarili su nepristupačnim i negostoljubivim gudurama Anda, otkriviši da se s druge strane Kordiljera, planinskog masiva dugog 15.500 kilometara, prostiru beskrajna prašumska prostranstva. Na zidovima pećina i na okomitim stijenama andskog gorja, iza sebe su ostavili brojne biljege u formi osmišljenih crtkarija koje govore o njihovom životu, najčešće scene lova!

Drugi narodi, koji su kasnije pristigli istim putevima, smatra se da su naselili tropske predjele. Prije svega prašume amazonskog riječnog sliva i obalske pustinje duž Tihog oceana gdje su oko 3.000. godina prije nove ere nastala prva ribarska naselja. Prelazak od čvrstih seoskih naseobina u velike centre trajao je relativno kratko. Već oko 2.500. godina prije nove ere ljudi su na plodnim visoravnima Anda počeli podizati monumentalne ceremonijalne građevine i svetišta, čije ostatke i danas nalazimo na prostorima oko legendarnog jezera Titicaca. Najbolji primjer za taj period jeste ono što je ostalo iz zagonetne kulture Tiahuanako: hramovi i statue božanstava, među kojima je dragulj graditeljstva tog dalekog vremena, misteriozna Kapija Sunca sa do danas neodgonetnutim reljefnim motivima. No, kada pominjemo Tiahuanako, treba napomenuti, da je njegova starost podijelila istraživače i znanstvenike – sve je više onih koji njegovu izgradnju datirau u vremenima kada je na Pacifiku cjetala civilizacija Zemlje Mu a na Atlantiku blistala legendarna Atlantida!

No, bilo kako bilo, više je nego zanimljivo da su većina tih andskih spomenika, čiju starost, sadržaj, smisao i namjenu ne uspjevamo do kraja sagledati, nastajali u isto doba kad su građene prve egipatske piramide, dakle, one koje su podizane u vrijeme Starog Kraljevstva, u periodu Treće faraonske dinastije, koju je obilježio moćni faraon Djoser. Treba također reći da je to vrijeme kada je u deltama svetih rijeka Eufrata i Tigrisa, u plodnoj Mezopotamiji, cvjetala fascinantna sumerska civilizacija, a u dolini rijeke Inda blistale su kulture iz staroindijskih epova - Harapa i Mohenjo Daru!

One su bile najmanje 1000 godina ispred građevina znamenitih Olmeka u Meksiku, koji su dugo važili za prve graditelje monumentalnih spomenika na tlu obje Amerike.

ZAGONETNI CERRO SECHIN: Mnoge tehničke inovacije pratile su kulturni procvat na pacifičkoj obali Perua: podizana su naselja i gradovi, razvijeni su sistemi za navodnjavanje, pravljena je keramika koja je dosad bila poznata samo u Amazoniji, te u Kolumbiji i Ekvadoru. Otprilike u  četvrtom i trećem stoljeću prije nove ere najljepša keramika izrađivana je, zapravo, u centralnim Andima, a tkana odjeća zamijenila je čvorani tekstil iz pretkeramičkog doba.

Nastanak jedne višeslojne društvene strukture na pacifičkoj obali događao se paralelno sa razvojem na kopnu, prije svega u planinama gdje je arheološki dokumentiran nastanak vještine kultnog građevinarstva na mjestima kao što su Huaricoto ili Kotosh.

Sve stare kulture prikazuju jedan elemenat koji ih povezuje. To je borba sa teškim uvjetima življenja u prirodi prostora Anda. Borba za svakodnevno preživljavanje našla je odraza i u ikonografiji svih starih društava: bilo da se radi o isklesanom kamenu, modeliranoj ili oslikanoj keramici, tekstilu ili radovima u metalu, svuda se nalaze jasne predstave prirodnih sila koje su uticale na njihov svakodnevni život predstavljene u obliku duhova, bogova i demona koje preolašeni čovjek žrtvama pokušava umilostiviti, ponekad čak i žrtvovanjem vlastitog života ili života svojih najmilijih.

Srodni umjetnički stilovi tako su se neumitno širili u prethistorijsko vrijeme največim dijelom centralnih Anda: takozvani ''kulturni horizont'' kao što su bili graditelji što su predhodili kulturi Tahuanako ili Chavini, Huari i, konačno, Inke (oko 1450-1534). 

Između ovih ''horizonata'' kulturna inicijativa često je - na neki čudan i nejasan način - prelazila na stanovnike pacifičkih priobalnih područja. U tim ''međuvremenima'' blistale su kulture, kao one o kojima ne znamo mnogo, što su vezane za narode poznate pod imenima Moche, Nazca, Lambayeque ili Chimu.

MNOGE SLIČNOSTI: Prvi kulturni horizont nastao je u Chavin de Huanatar, hramu koji je izgrađen na istočnim padinama centralnih peruanski Anda oko 900. godine prije nove ere. Hram podsjeća na kultna mjesta obalnih središta, kao što su građevine Cerro Sechin, Las Haldas, Vicus ili Cardal.

Stil ovih monumentalnih hramova i svetišta u obliku latiničnog slova U podignutih na vještački nabacanim brežuljcima podzidanim ciglama od gline ili blata, takozvanim 'adobama', sa obaveznim kružnim unutrašnjim dvorištima, sa predstava divljih mačaka i zubatih božanstava, među arheolozima odavno važi kao neoborivi dokazi uticaja kulture Chavina.

Novi nalazi, međutim, opovrgavaju stara znanstvena stajališta i "istine": Cerro Sechin podignut na obali je stariji ravno 500 godina! Uz to, arheolozi su nedvojbeno ustanovili da je u Cerro Sechinu možda bilo smješteno prvo medicinsko sveučilište na svijetu. Vjeruje se da se tamo, u tom dalekom vremenu detaljno izučavala - anatomija čovjeka! Potrebno je, dakle, ponovo porazmisliti o tome ko je u najranijem periodu na koga uticao. Ko je bio prvi i od koga je crpio sva ta ingeniozna znanja?!...

Jednako kao što su arhitekte Chavina kao uzor za izgradnju svoga hrama najvjerovatnije uzeli obalni regioni, tako su i tamošmki kamenoresci također preuzeli govor svetih slika obale, a moguće i motive amazonske kulture  i stvorile jedinstven stil na prostorima središnjih Andima.

Uprkos svom naoko masivnom načinu gradnje, hram Chavin de Huanatar prožet je tajnim hodnicima. Skriven na kraju jednog hodnika u obliku križa stoji Lanzon, čovjeku slično stvorenje od granita, moguće glavna kultna figura koja je možda služila kao proročište Chavina. Ali, to su samo pretpostavke. Istinu skrivaju vrtlozi vremena koje znanost tek treba smjestiti na svoje mjesto.

NAKON RATNIH RAZARANJA: Stoljeća nakon propasti Chavina, oko 200. prije nove ere, obilježena su regionalnim plemenskim borbama za prevlast koje su, konačno, na prelazu u našu eru dovele do uspona obje najpoznatije peruanske kulture prije vremena Inka: Moche na sjevernoj obali i Nazca na jugu. Značaj oba ova napredna i civilizirana društva dobrim dijelom počiva na tehničkom savršenstvu metalskih radnika Mochea te na sjajnim lončarima i tkačima koji su proslavili i jednu i drugu kulturu.

Moche su, kako trenutno vjeruju arheolozi, procvat doživjele od početka naše ere pa sve do 800. godina. Oni su u plodnim riječnim dolinama na pacifičkoj obali projektirali i podizali svoja naselja i gradove i, ono što oduševljava savremene istraživače, izgradili nepregledne mreže kanala za navodnjavanje.

Njihov se uticaj može pratiti gotovo po cijelom Peruu - od Huermeya na jugu do Vicusa na sjeveru – u dolinama koje leže daleko jedna od druge nalazimo isti stil gradnje, iste umjetničke domete u izradi grnčarije, ista religiozna vjerovanja, iste kulturne domete, pa je logično vjerovati da su možda čak imali i zajednički jezik!

U južnom dijelu njihove teritorijalne zone kulturoloških utjecaja Moche su osnovale zasigurno svoj najvažniji centar u blizini današnjeg grada Truhilja (Trujilla). Upečatljive i grandiozne piramide – Piramidu Sunca i Piramidu Mjeseca - sagrađene su od miliona nepečenih cigli, adobe, što je – tvrde arheolozi - glavno obilježje tog vremena i podneblja.

MISTERIOZNA NAZCA: Dakle, u njihovo vrijeme podignuta je veličanstvena Sunčeva piramida, najveća građevina na tlu Južne Amerike, koja se uzdizala pedeset metara iznad tla. Nekih 500-600 metara od nje podignuta je Mjesečeva piramida, ali njihov sadržaj i krajnje namjene ni do danas nisu do kraja otkriveni i definirani. No, arheolozi su otkrili da su ove grandiozne građevine bile povezane podzemnim hodnicima, ali u njima nisu nađine grobnice niti bilo šta što bi ukazivao na njihovu suštinu. Možda će najnovija istraživanja američkih i peruanskih arheologa, započeta 2000. godine, dati ordgovor na ovo i mnoga druga zanimljiva pitanja vezana za graditelje i njihove uzore.

Dok su Moche suvereno gospodarile sjeverom, na pacifičkim obalama južnog Perua širila se kultura Nazca. Sfera njenoga utjecaja širila se od jezgre na Rio Grande de Nazca duž morske obale pa sve do planinskih vrhunaca na istoku.

Kao i Moche i ljudi su u ovim južnim riječnim dolinama bili u nekoj vrsti međusobne ovisnosti i komunikacije, pa i labavog saveza nezavisnih naselja i gradova, što je poprilično uticalo su zajednički stil u umjetnosti i zajednička religijsk uvjerenja.

U najzagonetnija djela kulture Nazca zasigurno spadaju takozvane linije Nazca: džinovske piste, geometrijske forme i crteži insekata i životinja - cijela jedna misteriozna galerija pod vedrim nebom čije se dimenzije i oblici ne mogu sagledati sa zemlje, već jedino iz zraka. To je fascinantna galerija čiju suštinu su pokušali objasniti mnogi istraživači, ali je do sada ipak niko nije uspio racionalno objasniti.

Zagonetni crteži u ravnoj pampi (pustinjska stepa) sjeverno od sadašnjeg grada Nazca, kao i duž rubova dolina i na vrhovima brežuljaka, već decenijama su predmet znatiželjnih istraživanja i brojnih međunarodnih arheoloških espedicija. Brojne su i teorije o njihovom smislu - od one koja govori o astronomskom (žetvenom) kalendaru i one koja nagovještava da bi te gigantske crtkarije mogle biti u vezi sa ritualima koji su dozivali ono čega je ovdje najmanje - kišu, do teorija o kosmodromima i mjestu gdje su se u starim vremenima iz dalekih sazviježđa spuštali svemirski misionari!

VELIČANSTVENI TIAHUANAKO: Od 700. godine naše ere opadaju moći kultura Moche i Nazca. Narod Huari počinje širiti svoj uticaj na prostorima Perua. Kulturna inicijativa ulogorila se opet u planinama središnjih Anda. Tamo je podignut velebni grad Huari i oko 650. godine njegov se uticaj počeo naglo širiti centrom zemlje sve do Ajakučoa (Ayacucho).

Huari su – za razliku od kultura Moche i Nazca - brojne umjetničke podsticaje crpili iz veličanstvenonog Tiahuanaca, misterioznog graditeljskog čuda koje se nalazio na visini od 3850 metara na bolivijskoj strani jezera Titicaca. On je cvjetao od svog osnutka, o kome znanost ne zna mnogo, pa sve do 1000. godine naše ere. Naravno, sve ovo treba uzimati s rezervom jer arheološka istraživanja nisu još uvijek kazala konačnu riječ.

Odakle su crpili znanja graditelji Tiahuanaca?

Iskopavanja su na svjetlost dana iznijela brojna otkrića: brižljivo planirani ceremonijalni centar sa megalitskim hramom, grandiozne kamene statue slične moajima na Uskršnjim otocima, fino izglačana, gotovo polirana, kamena dvorišta, visoke slavoluke, široka stepeništa i prostrane kamene terase, do temelja srušenu i uništenu piramidoliku građevinu i reljefe misterioznih sadržaja i značenja. Glavni hram je od kamenog megaliskog grada bio odvojen jednim dubokim i kontroliranim jarkom što dokazuje da u njegove tajanstvene prostore nisu imali pristup nepoželjni gosti, već samo oni odobrani i pozvani.

POD NAJEZDOM INKA: U međuvremenu, na sjevernoj obali Pacifika na povijesnu scenu stupila su dva naroda kao nasljednici kulture Moche. Bili su to Čimue (Chimu) i sjevernije od njih – Lambajekue (Lambayeque). Oko 900. godine naše ere Chimue su, u istoj dolini gdje su bile piramide naroda Moche, osnovali svoj gradski centar Čan-Čan (Chan Chan), u kome je moglo da živi više od 100.000 stanovnika.

Od 1350. do 1400. Čan-Čan se proširio na gotovo dvadeset kvadratnih kilometara sa upečatljivim građevinama i gradskim jezgrom, koji - gle čuda - podsjeća na gradska središta kakva su podizana u dolini rijeke Ind ili u dalekoj Mezapotamiji! Gradski prostori sastojali su se od područja ograđenih vrlo visokim zidovima od ilovače u kojima su podizasne monumentalne građevine, skladišta i prostrana spremišta za hranu, bazeni za navodnjavanje i vodovodnu mrežu, vojne kasarne i prostori za životinje...

Palače gospodara grada bile su pravo čudo graditeljskog umijeća i imale su ogromna posebno projektovana dvorišta za prijeme sa podestima od gline napravljenim u geometrijskim oblicima i sa motivima riba, ptica, zmija i mitskih bića, ali mi danas ne uspjevamo da odgonetnemo njihov istinski smisao.

Unutar prostora palače stajale su pogrebne platforme kao posljednje počivalište gospodara grada, a u gradskim zidinama moglo je da živi više od stotinu hiljada stanovnika. Odakle su crpljena sva ova graditeljska znanja, teško je reći, ali mnogi naslućuju da su sve stare kulture svijeta imale zajedničke uzore i drevna izvorišta. No, to još uvijek nikako nije dokazano.

Slava kulture Chimua iznenada je nestala oko 1470., vjerovatno kada su Inke prodrle sa Anda i osvojile sjevernu obalu.

Zajedno sa njihovim rušilačkim pohodima polako su se gasila i zauvijek nestajla i sjećanja na fantastične domete prastanovnika Južne Amerike.

SLIJEDI: KO SU UBICE GOROSTASA?! (55)

ESKLUZIVNO: Ekspedicija “Rapa Nui”

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!