''Tamilaham ili domovima Tamila nalazila se u južnom dijelu velikog otoka Navalamo, koji je bio jedan od prvih zemalja što se pojavila uz ekvator. Tamo se nalazila i Lemurija, taj nestali kontinent koji je bio kolijevka ljudske civi­lizacije!...''

Prvo jutro na Rapa Nui ispunilo me je gotovo euforičnim raspoloženjem. Loše sam spavao, jer nisam mogao dugo zaspati od silnoga uzbuđenja. Ustajao sam i izlazio u blagu južnu noć, zahvalan sudbini što me izbacila na ovaj tajanstveni otok. Osjećao sam da su mi zvijezde bliže od kopna i mora. Godinama sam maštao o ovom neobičnom trenutku – osvanuti na Uskršnjem otoku bio je moj dječački san.

I evo me sad, tu, ushićen usred Pacifika, među kamenim mojima koji svjedoče o nekom neobičnom narodu što je živio i stvarao iza neprozirne zavjese vremena. Ništa o njima niko ne zna.

Te Pito O Te Henua

Probudio sam se u sami osvit zore, u času kada se golema rumena sunčeva lopta promaljala iz usnulog istočnog beskraja. Izvirala je sporo, gotovo stidljivo, pozlaćujući tajanstveni krajolik i ostavljajući za sobom na mirnoj morskoj pučini sjenku vatrenog traga. Prizor je djelovao gotovo nestvarno, kao da sam osvanuo na nekoj drugoj planeti ili kao da prisustvujem rađanju novog svijeta. Dok su u drugoj sobi našeg iznajmljenog skromnog pansiona spavali arheolog profesor dr. Enver Imamović i Mirza Pepić, probudio sam Borisa Kovačevića, mog čestog saputnika na dalekim putovanjima. Izašli smo gotovo kao hipnotisani i uputili se laganim džogingom obalom tajnovitog otoka.

Jutarnje sjenke zagonetnih kamenih gorostasa, pored kojih smo trčali, nijemo su svjedočile o nekim davno zaboravljenim vremenima kada su njegovi stanovnici otok nazivali možda adekvatnijim imenom - Te Pito O Te Henua, to jest Pupak svijeta, mjesto gdje se usred Pacifika rodio život. Niko, međutim, ne zna kakav se život tada odvijao u ovom usamljenom podneblju i zašto su građeni i kakvu ulogu su imali džinovski kameni orijaši. Nažalost, ni savremena znanost još uvijek nije uspjela da zaviri u tu daleku prošlost pa mi se logičnim čini totalna zbunjenost koja me ispunjavala tog jutra dok smo lagano trčali pored njih.

Ko i kada? Otkud i zašto? Gdje i kako?

Pitanja i samo pitanja ispunjavaju dušu svakog došljaka koga sudbina izbaci na ovo usamljeno vulkansko tlo. Ovdje vam ne mogu pomoći školske lekcije iz povijesti svijeta, niti znanja iz iz arheoloških kronika i svjetskih enciklopedija. Nad ovim otokom odavno je spuštena zavjesa nepoznatih vremena u kojima je naša planeta izgledala znatno drugačije.

Umjesto činjenica i znanstvenih dokaza, ovdje se prepričavaju nevjerovatne priče i legende, a ako ste uz to i sami dovoljno maštoviti, prihvatit ćete predanje koje vam najviše odgovara, bez obzira da li je u njemu sadržana istini ili ne. Uostalom, učinit će Vam se – kao meni - najrealnijim ono predanje, koje govori o prakontinentu Lemuriji i tajanstvenoj Zemlji Mu.

Evo zašto.

Zanimljiva mitologija

U zanimljivoj mitologiji stanovnika Uskršnjeg otoka najčešće se pominje potonuli kontinent koji se zvao čudnim imenom - Hiva. To je, kažu, bila njihova prapostojbina. Hiva je bila zemlja koja je u sveopštoj kataklizmi nestala u Pacifiku. Neki antropolozi i istraživači, međutim, tvrde da sjećanja na potonuli kontinen nemaju nikakvih realnih temelja niti se znanstveno mogu potvrditi. Oni smatraju da je mnogo realnije da otočani potiču sa Novog Zelanda, jer se i tamo u narodnim predanjima pominje hipotetična zemlja po imenu Hiva.

Ipak, najčešće  je vjerovanje da Usrkšnji otok nije bio naseljen čak sve do dvanaestog stoljeća, kada su navodno tamo stigli prvi Polinežani sa svojim legendarnim kraljem Hota Matu'om ali ta teorija, kao i brojne druge, nikad nije potvrđena nepobitnim činjenicama.

Iskopavanjima koje je 1987. godine obavio poznati norveški pustolov i istraživač Thor Heyerdahl (Tor Hejerdal) i objavio u svojim radnim bilješkama “Rapa Nui Notes”, (“Rapa Nui Notes”, P.O. Box 1275, san Luis Obispo, CA 93406), navodno je utvrđeno da “zakopane kamene strukture, vertikalno položene, i njihove megalitske platforme”, datiraju iz daleke 1100.g. n. e., dok se prema novijim istraživanjima nastanak veže za 800.g. n.e. Uz to, znanstveno je dokazano da je otok već bio naseljen 300 godina prije dolaska kralja Hota Matu’a, a moguće čak i znatno ranije.

Tradicionalni antroplozi, koji se drže svojih knjiških i kabinetskih znanja, uglavnom ignorišu legende domorodaca, koji o svojim praprecima kazuju nevejerovatne pripovijesti, insistirajući da je riječ o prosvjećenom i civiliziranom narodu, koji je u dalekoj prošlosti imao svoje pismo i koji je dosegao fantastične domete znanja u mnogim oblastima i sferama života, a posebno u klesarstvu i graditeljstvu.

Antropolozi su, međutim, uporni u svojim tvrdnjama da su otočani tek slučajno, možda sticajem (ne)sretnih okolnosti, dospjeli sa Tahitija udaljenog gotovo četiri hiljade kilometara na Rapa Nui, najvjerovatnije poslije nekog lokalnog rata ili prirodne kataklizme, nekoliko stotina godina prije nego što su ih prvi put posjetili Europljani i kršćanski misionari i donijeli im nesagledivo zlo. Misterije, kao što je pismo rongo-rongo, o kome ćemo govoriti nešto kasnije, i nevjerovatne monolitne kamene platforme podignute gotovo na samom rubu vulkana u Vinapu, koje podsjećaju na okamenjene lađe, antropolozi su u potpunosti ignorisali, jer im se sve to nije uklapalo u njihove poprilično neubjedljive teorije!

Zašto?!

Otkriće na Andama

Dok trčimo prema veličanstvenom kamenom kompleksu nijemih orijaša, nazvanom Ahu Tahai, na zapadnoj obali otoka, koji su izmeđi 1968. i 1974. godine - zajedno sa tri kamena gorostasa - restaurirali dvoje uglednih entuzijasta - američki arheolog William Mulloy i njegova supruga Emiily Ross - ne mogu nikako da se otmem utisku da je slika ljudske prošlosti koju nam nudi zvanična arheologija i historiografska znanost jednako nategnuta kao i Darvinova teorija. Drugim riječima, ona bi mogla biti samo djelomice tačna!

Svojevremeno sam se u peruanskim Andama sreo sa uglednim arheologom profesorom dr. Ramirom Matosom Mendietaom, strastvenim istraživačem s reputacijom uvaženog sveučilišnog profesora i skromnošću jednog predanog zaljubljenika, koji godinama uporno i usamljenički, samo u društvu svog izdržljivog planinskog konjića, traga za materijalnim biljezima davno prohujalih vremena, trudeći se da pronikne u milenijske tajne i odgovori na pitanje kada je, zapravo, prvi čovjek dospio na vrleti ovog planinskog lanca, čime se bavio i kako je opstao.

Trud mu se isplatio: u blizini andskog grada Ayacucho (Ajakučo), na visini od 4.200 metara, u pećini na brdu Pikimachay (Pikimačaj), prona­šao je okamenjene stope čovjeka, koji je u toj nepristupačnoj oblasti živio prije čak - 22.000 godina!

Na drugoj lokaciji, u blizini grada i jezera Junin (Hunin), također na kondorskim visi­nama Anda, profesor Mendieta je otkrio da su zidovi jedne pećine išarane nebrojnim crtežima i petroglifima koje je ljud­ska ruka ispisala prije više od 11.000 godina! Slične tragove našao je i na zidovima brojnih pećina na brdima duž doline rijeke Mantaro (El Río Mantaro), u središnjem Peruu. Ko su bili ti ljudi, otkuda su pristigli, čime su se bavili i kakva ih je sudbina zadesila?!…

- Prije 16.500 godina - pri­čao mi je dr Ramiro dok smo pili 'pisco', neku vrstu andske rakije od grozđa, u jednoj tradicionalnoj penji (krčma) u Ayacuchou – golemi glečeri su se povukli sa visokih pampi okoHunina. - Ostalo je ogromno, napušteno polje, bez ikakvog ljudskog života. Prema otkrivenim tragovima, zaključio sam da su na tu visoravan prvi ljudi stigli prije nešto više od 15.000 godina. Ali, u vremenu od povlačenja glečera do njihovog dolaska – u razdoblju od 1.500 godina – ta visoravan je – zahvaljujući klimatskim promjenama - zazelenila i postala pogodna za život ne samo ljudi. U bujnoj vegetaciji namnožile su se i životinje. Zahvaljujući tome, pro­našao sam mnogo matarijlnih dokaza koji svjedoče o tome kakvo je bilo to praskozorjeljudskog života na Andima.

Tajanstveni kamenoresci

Dr. Ramiro smatra da su prvi peruanski ,,indiosi" bili lovci. Način života im je bio nomadski, a gotovo po pravilu živjeli su u manjim skupinama od 12 do 15 ljudi. Lovili su divlje planinske konje, koji su ličili na gorostasne kamile, pećinske medvjede i drugu div­ljač koja je pripadala andskoj megafauni kakva već hiljadama godina ne postoji.

- Ako vas put nekad nane­se u dolinu rijeke Mantaro, vidjet ćete tamo i jedan mali muzej. On je, nažalost, jedini na tim ogromnim zanimljivim andskim prostranstvima. U njemu sam izložio preko tri stotine artefakata, pronađenih u pjesku i kamenu, koji su nesumnjivo pripadali precima Pe­ruanaca od prije desetak i više hilja­da godina... Trebalo bi samo da vidite kakvo im je bilo oruđe i oružje. Kako je vješto i spretno pravljeno!... Ni po čemu se ne bi moglo re­ći da su ti suptilni majstori živjeli u mraku prahistorije! Vješti kame­noresci su, po svemu sudeći, bili u tadašnjem primitivnom svijetu na veoma visokoj cijeni, jer su uistinu bili nenadmašni majstori. Isklesano kamenje, koje smo pronašli, ukrašavano je filigranskim vijuga­vim šarama, izdubljenim u kamenu.

Profesor Ramiro mi povjerava svoju zanimljivu tezu da na­đeni predmeti u dolinu rijeke Mantaro, koje je izradio prahistorijski čovjek prije više od 15.000 godina – navodno prvi stanovnik visoravni na Andima - svjedoče o tome da je kamenorezački zanat bio toliko rasprostranjen da je ličio na pravu malu industriju.

- U pećinama Anda - dodaje on - našli smo hiljade ko­mada raznih vrsta oruđa, vješto isklesanih od kamena. Pokazalo se da nijedan predmet nije mlađi od deset hiljada godina...

Čudne sličnosti

Da, da, ima pravo profesor dr. Ramiro. Kad pogledamo sve te ruine i megalitske strukture, svakome je jasno da kamenorezački zanat na južnoameričkim prostorima zbilja ima dugu tradiciju. On se prenosio iz generacije u generaciju, ali – svejedno – teško je povjerovati da su kamene monumente Tiahuanaca, njegovu veličanstvenu Kapiju sunca, tajanstvene kamene statue nalik onim na Rapa Nui i veličanstvene hramove, klesali i podizali isti oni prostodušni stanovnici Anda čije tragove i petroglife već godinama otkriva profesor Ramiro.

A šta tek reći o megalitskim zidinama i brojnim utvrdama podignutim u dolini rijeke Urubambe – od Cuscoa (Kusko) do Machu Picchua (Maču Pikču), pogotovo onim koje se nalaze u nadaleko čuvenoj ''huaco'' (sretnoj) dolini Ollantaytambou (Olantajtambo), čiji su isklesani kameni blokovi teški i preko nekoliko stotina tona? Ili kako objasniti džinovske pruge i crteže na visoravni Nasca (Naska) od kojih neki liče na veličanstvene piste i kosmodrome? Ko ih je stvarao i čemu su služili?

S druge strane – krajnje je nejasno zašto su ti prastanovnici Perua, kada su već, kako znamo, bili izuzetni kamenoresci, svoje piramide najčešće podizali od adoba, neke vrste nepečenih glinenih blokova od kojih su podizani i gradovi-države Harappa (Harapa) i Mohenjo Daro (Mohendžo Daro) u dalekoj dolini rijeke Ind?

Možda su piramide podizali neki drugi graditelji?!…

I još nešto, kako to da je Chan Chan (Čan Čan), najveći pretkolumbovski grad podignut na pacifičkoj obali Perua, pet kilometara od grada Trujilla (Truhiljo), takođe podignut samo od adoba, po svojim arhitektonskim rješenjima gotovo identičan gradovima koji su u petom mileniju prije nove ere podizani u sasvim drugim dijelovima svijeta, u Mezopaotamiji i u dolini rijeke Ind, u današnjem Pakistanu? Kako i na koji način su se u tim dalekim vremenim prenosila graditeljska iskustva i druga vrijedna znanja iz drevne Azije u Južnu i Srednju Ameriku ili na pacifičke otoke (i obrnuto), ukoliko nije postojala neka kopnena veza, koja ih je nekad povezivala?!…

Zajednički uzor

Pokušavajući da nađem logične odgovore ne samo na ova, nego i na mnoga druga jednako teška i zbunjujuća pitanja – Južna i Srednja Amerika su prepune graditeljskih i drugih misterija prošlosti i predstavljaju pravi el dorado za istraživače i arheologe – dva puta sam poduzimao skromne znanstveno-novinarske ekspedicije u ove krajeve i moglo bi se reći da sam prokrstario od Ecuadora (Ekvador) do Ognjene zemlje, zavirivši čak i u zeleno carstvo Amazonije čije možda najspektakularnije arheološko blago već hiljadama godina skriva neprozirni prašumski baldahin.

Obišao sam gotovo sve zagonetne arheološke lokacije u svijetu, upoređivao ih sa onim koje sam vidio na prostorima između biblijskih rijeka Eufrata i Tigrisa, gdje je prije skoro sedam hiljada godina cvjetalo zagonetno Sumersko carstvo sa svojim blistavim gradovima-državama Lagashom, Urom, Eriduuom, Sipurom, Urukom, Šurupakom, Nipurom, Ninivom, Babilonom i drugim, kao i sa onim u dolini svete rijeke Ind, u današnjem Pakistanu, gdje su graditeljska umijeća i arhitektonska i projektantska rješenja staroindijskih graditelja veličanstvenih gradova Harappe i Mohenjo-Daroa pokazali zbunjujuće vještine i umijeća, koja se mogu porediti sa modernom urbanom gradnjom.

Svjedočeći o svemu tome gotovo da sam ubijeđen da su sve ove kulture imale zajednički uzor koji je možda bio u hipotetičnom kontinetu Lemuriji o kojoj kazuju mnoge prastare sage.

Zbog toga sam ovog uzbudljivog jutra, dok sa Borisom Kovačićem džogiram pored gorostasnih kamenih statua na Uskršnjem otoku, ispunjen čudnim osjećanjima zadovoljstva i trijumfa!

Kao da sam stigao na izvorište svih svoji nedoumica i zbunjenosti, na tajni sastanak sa svojom dječačkom ljubavlju, na mjesto na kome su skriveni odgovori na sva pitanja koja mi u besanim noćima već decenijama ne daju mira.

U idućem nastavku: KAD PACIFIK PROGOVORI >>