“U vrijeme mirnog vremena, dolje, u Donjem svijetu bilo je vidljivo bezbroj kamenih stupova, kolonada i monolita, a kada bi se ušlo u podvodne tunele čiji su svodovi bili ukrašeni neobičnom ornamentikom, crtežima i čudnim znakovima, sticao se dojam da su bili čvrsti i dovoljno visoki da su se kroz njih mogli kretati divovi…”

Predanje o Nan Madolu

Engleski misionar F. W. Christian (Kristian), koji je na Pohnpei boravio daleke 1399. godine, potvrđuje ovo fantastično vjerovanje. On se zaklinjao da je između sela Ronkiti i Anipena, na jugu otoka, vidio snažan umjetni zid od zemlje, dug preko četiri stotine metara, tri metra visok i šest metara širok. Otočani su ga nazvali "Grob diva Konata", tvrdeći da tijelo umrlog džina počiva na kopnu, a da se njegove noge protežu u pravcu mora sve do obližnjih otočića Laiapa i Kapara!
Druga predanja u koja se vjeruje na otocima Mikronezije su još fantastičnija. Ona kazuju da su graditelji Nan Madola, za koje su neki domoroci smatrali da pripadaju bogovima a za neki demonima, bili u stanju čak i da borave i “da hodaju po morskom dnu dobro očuvanim ulicama zaraslim u koralje i dagnje”.
“Dolje, u Donjem svijetu”, kazivali su oni, “u vrijeme mirnog vremena, bilo je vidljivo bezbroj kamenih stupova, kolonada i monolita, a kada bi se ušlo u podvodne tunele čiji su svodovi bili ukrašeni neobičnom ornamentikom, crtežima i čudnim znakovima, sticao se dojam da su bili čvrsti i dovoljno visoki da su se kroz njih mogli kretati divovi koji su i podigli ovaj jedinstveni grad – pola u moru, a pola na koraljnom grebenu…”.

ŠTA SU POKAZALA ISTRAŽIVANJA: Njemački arheolog dr. Paul Hambruch pisao je četrdesetih godina prošlog stoljeća u svojim radovima da još jedan potonuli grad leži na morskom dnu oko otoka Nakapw, u blizini Nan Madola, a neki autori i istraživači u svojim radovima i dnevnicima pominju da su u njemu japanski ronioci otkrili sarkofage napravljene od platine čiji su sadržaji ostali tajna sve do današnjih dana. Zbunjuje činjenica da je platina u ovom dijelu Pacifika bila nepoznata sve do dolaska Europljana.
Da su u grobovima na dnu mora uistinu bili pohranjeni misteriozni platinasti lijesovi, tvrdio je još jedan ugledni autor - svjetski putnik Herbert Rittlinger (Ritlinger) u svojoj knjizi “Der Masslose Ozean'', objavljenoj 1939. godine u Stuttgartu (Štutgart). Rittlinger je tvrdio da su u tim sarkofazima bili sahranjivani potomci misterioznih gospodara grada duhova. Ipak, najviše zbunjuje priča da su Japanci u grobnicama na Nan Madolu navodno otkriti i enormno velike ljudske kosti, što pokazuje da su prethodni stanovnici otoka uistinu bili gorostasi - možda visoki od dva do sedam metara!
Kosti umrlih džinova navodno su dugo bile izložene u 'House of the Dead" (“Kuća mrtvih”) u Pohnpeiu, ali su nestale tokom Drugog svjetskog rata, kao i mnogi drugi vrijedni artefakti koji bi nam danas bili od koristi pri pokušajima da rekonstruiramo prošlost ne samo najzagonetnijeg grada na našoj planeti, nego i prošlost Pacifika. Možda bismo tako potvrdili (ili opovrgli) hipotezu o postojanju pacifičke Atlantide – Zemlje Mu!

PROVJERA STAROSTI: Ono što svjetska javnost danas zna o Nan Madolu, otkrili su istraživači i arheolozi strpljivim iskopavanjem na pojedinim otocima Mikronezije. Tako je Berlinska južnomorska ekspedicija (“Hamburger Sudsee Expedition 1908-1910.”), pod vodstvom arheologa dr. Paula Hambrucha, prva precizno premjerila i iskartira teren, a njeni članovi etnolozi zabilježili su mnoštvo zanimljivih mitova i legendi, koje su im ispripovijedali najstariji otočani.
Istraživači i arheolozi iz Japana i Sjedinjenih Država su - uz pomoć metode radioaktivnog ugljenika C-14 - prvi u svijetu objavili podatke o starosti brojnih artefakata otkrivenih u nekim dijelovima ruševina, čiji je nastanak datiran u 1180., 1260. i 1430. godini što je govorilo da je Nan Mandol star najmanje 800 godina. Sva straživanja su obavljena u laboratorijama uglednog Smithsonian University u Washingtonu na organskim materijalima i predmetima koji su otkriveni u grobnicama na otoku Itet, ali sve je to još uvijek, nažalost, nedovoljno da bismo dobili objektivnu sliku o tajanstvenom nastanku i prošlosti ukletog pacifičkog grada.
Tokom 1970-ih, profesor Steven Athena, arheolog Instituta za pacifičke studije u Honolulu, na Havajima, zajedno sa svojim studentima objavio je rad o najopsežnijim istrazivanjima na Nan Madolu. Tokom iskopavanja, kaže se u tom radu, pronđeno je 779 glinenih zdjela, bradvi od oštro izglacanih školjki, nakit od školjki, kamenje za mljevenje i avani. Ipak od svega su najinteresantniji bili brojni ostaci keramike, jer se do sada smatralo da se na Pohnpei nikada nije izrađivala keramika, niti je ta tradicija ikada postojala na otocima Mikronezije. Šta više, laboratorijskom analizom se pokazalo da su nađeni ostaci keramike stari najmanje 2000 godina što govori da su vještački otoci i ovaj misteriozni grad uistinu izgrađeni prije nove ere!

SVETO I MAGIČNO MJESTO: Ovdje treba napomenuti jedan gotovo nevjerovatan podatak: prilikom iskopavanja na otočju Galapagos godine 1953. norveški istraživač Thor Heyerdahl (Tor Hejerdal) je sa svojim saradnicima otkrio gotovo identičnu vrstu keramike, preko 2000 uzoraka. Ali, gle čuda, Galapagos je hiljadama kilometar udaljen od Pohnpeia i Nan Madola! Kako je moguće da se ista vrsta keramike pojavljuje na tako udaljenim pacifičkim prostorima?!…
Ova činjenica uistinu budi puno više pitanja nego što daje odgovora, a upravo to, te naoko apsurdne činjenice, Nan Madol i njegove misteriozne graditelje čini još tajanstvenijim i zagonetnijim. Za stanovnike Pohnpeia Nan Nadol predstavlja još uvijek sveto i magično mjesto gdje borave duhovi predaka (bogovi i demoni) i gdje se u mračnim noćima pojavljuju čudna duhovna priviđenja i čuju neobični šumovi i vapaji, koji otočane plaše i upozoravaju da je i u današnje vrijeme u ukletom gradu mnogo življe noću nego li danju!
Ali vratimo se ponovo njegovim graditeljima.

OSMO ČUDO SVIJETA: Ko su oni, odakle su stigli zašto su podizali vještačke otoke i zašto su Nan Madol izgradili pola na kopnu pola u moru?!
Istraživače zbunjuju i druga ništa manje zanimljiva pitanja: odakle potiče gotovo 250 miliona tona bazaltnih blokova, kako su prevoženi do ovog mjesta i kako su, konačno, graditelji prilikom gradnje vještačkih otoka, tunela, ulica, kula i palata s njima uspjevali da manipuliraju?!
Najteži blok teži je od pedeset tona, a najmodernija dizalica koja danas postoji na Pohnpeiu jedva da može da podigne 35 tona!
Nesumnjivo je da se gradnja Nan Madola može usporediti sa graditeljskim čudima starog vijeka, možda sa izgradnjom Tiahuanaca u Boliviji, Machu Picchua u Peruu, mayanskih gradova u Meksiku i na Yucatanu, Kineskog zida ili piramida na obalama Nila. Dovoljno se prisjetiti podatka da je prosječna težina kamenih blokova ugrađenih u Keopsovu piramidu tri tone, a bazaltni blokovi u Nan Madolu u prosjeku teže više od pet tona!
Arheolozi i istraživači koji ne vide ništa čudno I neprirodno u Nan Madolu smatraju da se rješenje svih zagonetki krije u prastarim kamenolomima koji se navodno nalaze u unutrašnjosti Pohnpeia, prije svega u njegovom sjevernom području do kojeg se danas teško dolazi zbog nepristupačnog terena i gustog prašumskog rastinja. Duboko skriven u zapletenoj i neprohodnoj džungli, tamo navodno leži cijela riznica uskladištenog kristaliziranog bazalta, mladovulkanskog izlivenog stijenja.
Igrom, ili bolje reći, djelovanjem neobičnih prirodnih sila, koje su mu dale konačni izled i format, bazalt se tamo pojavljuje u obliku kristala i džinovskih stupova, koji su se tokom miliona godina rascijepkali po vertikali, dobivši svoje konačne oblike. Hiljade bazaltnih stupova, uredno naslaganih jedni pored i znad drugih, skrivaju se danas navodno ispod mreže prašumskog rastinja u području koje nosi neobično ime - Uh. Prirodne sile su bazalt već oblikovale i izrezale u obliku prizmi i učinile ga pogodnim građevinskim materijalom!

KAKO JE PODIZAN NAN MADOL: I ma kako to nevjerovatno zvučalo - svi ovi monumentalni kameni stupovi već pokazuju petougaone i šestougaone profile kakve uistinu nalazimo u Nan Madolu. Drevni graditelji su ih morali još samo da oslobode zajedničkih struktura i cjelina, te da ih podijele u zasebne podjednake monolite, spremne za ugradnju u tajnoviti grad!
Budući da se u tim davnim vremenima još nije znalo za alate od željeza, drevni su se neimari izgleda koristili dlijetima napravljenim od čvrstih ljuštura divovskih morskih školjki tridakni (Tridacna gigas), koje nerijetko mogu narasti i do 2,5 metra i kojih i danas u morskim vodama oko Pohnpeia ima u izobilju. Nakon toga bi bazaltne stupove prema moru kotrljali sistemom "kose ravnine", koristeći za podmetače oguljena i nauljena prašumska stabla. Jaki konopci od kokosovih vlakana i zelene hibiskusove kore spriječaveli su da se teški teret nekontrolirano obruši i polomi. Prebacivanje bazaltnih blokova dalje se odvijalo isključivo u vrijeme plime na bambusovim splavovima u šleperskom nizu do istočne obale otoka, do Nan Madola.

ČINJENICA KOJA OBARA SVE TEORIJE: Cijela priča nekome se može doimati logičnom i uvjerljivom, ali je zapravo daleko od toga. Sve da su uistinu prema navedenom scenariju dolazili do građevinskog materijala, zagonetni graditelji su morali da razbijaju koraljne ploče i od njih da prave nasipni materijal, zatim da nagomilaju platforme u moru, te nakon toga da projektuju ulice i izgrađene tunele. I konačno, morali su od bazalntnih stupova da podignu građevine sistemom poluga (ako već nisu imali dizalice) od kojih je za izgradnju samo jedne, tvrđave Nan Dowas, bilo potrebno ugraditi 32.000 bazaltnih blokova, svaki težak oko pet tona. A za izgradnju cjelokupnog grada sa vještačkim otocima i podzemnim tunelima, zidovima i utvrdama, utrošeno je, kako rekoh, preko 250 miliona komada!
Nevjerovatno!
Drugo nalazište bazalta udaljeno je od Pohnpeia i Nan Madola ravno 643 kilometra. Nalazi se blizu mjesta Lelu na nevelikom otoku Kusaie (Kosrae). Ali, zbog njegove ogromne udaljenosti teško je povjerovati da su tajanstveni graditelji, i pored svojih parapsiholoskih i drugih darovitosti, uspjevali iz Lelua dopremati bazaltne blokove teške desetinama tona!
Druga je priča koliki broj radnika je trebalo svakodnevno angažirati da rade na izgradnji ovog zagonetnog grada, kada se zna da na cjelokupnom otoku Pohnpei, prostranom nekih 347 četvornih kilometara, nikada nije živjelo više od četrdesetak hiljada stanovnika!

U iducem nastavku: PITANJA BEZ ODGOVORA