„Doći će vrijeme kada će okovi okeana biti raskinuti i prostrana se zemlja širom otvoriti. Drugi Tifej će otkriti nove svjetove i zemlje će se vidjeti iz Tule…“

„Medeja“, Seneka, I st. n. e.

 Kada su prije nešto više od tridesetak godina u prašumama sjeveroistočne Bolivije pronađeni ostaci 20.000 sela na površini od preko 400.000 četvornih kilometara, zatekao sam se u glavnom gradu La Pazu. Otkriće je bilo od velikog značaja pa sam odmah spakovao svoj putni ranac i krenuo prema Amazoniji. Otkriće je svjedočilo o po­stojanju do sada nepoznate civilizacije na latino-američkom tlu, koja je svoj procvat doživjela oko desetog stoljeća prije naše ere.

Otkrivena naselja okružena su dobro očuvanim kanalima koji su ujedno služili i kao putevi. Kanali su regulisali obilan protok vode i poplave koje u ovim krajevima traju i po šest mjeseci godišnje. Njima su se kretali i kanui, pa su služili i za vodeni saobraćaj. Otkrivena je i čitava mreža puteva, koji se prema riječima arheologa, nalaze u odličnom stanju. Prema otkrivenim tragovima, pretpostavlja se da je stanovništvo bilo veoma brojno i da je odr­žavalo veze sa razvijenim civilizacijama iza Anda.

- To je jedno od najznačajnijih otkrića u Ju­žnoj Americi u novije doba – tvrdio mi je direktor boli­vijskog Instituta za arheologiju dr Carlos Onse. - Još nam nije jasno do kakvih ćemo sve saznanja doći kada detaljnije ispitamo ova brojna nalazišta.

 ZBUNJUJUĆA OTKRIĆA: Sljedećih godina pokazalo se da se otrkriće boliviskih arheologa ne može ni porediti sa otkrićima peruanskih istraživača, koji su svijetu obznanili da je civiliziran čovjek na Andama, u oblasti grada Cajamarce, živio i gradio čak prije gotovo šest hiljada godina!

Istodobno, i iz drugih krajeva svijeta počele su da pristižu vijesti o ništa manje zbunjujućim otkrićima.

Na jugoistoku Malte, na stjenovitoj obali Dingli, otkriveno je čudno naselje. U stjenovitom tlu jasno su vidljive duboke paralelne brazde, na rastojanju od oko jedan i po metar jedna od drugih, usmjerene prema morskoj pučini. Brazde se protežu nekoliko stotina metara, a onda zagonetno iščezavaju.

Francuski arheolog Moris Deriber, koji je niz godina izučavao te misteriozne tragove, iznenadio je javnost svojim pitanjem: jesu li te džinovske brazde služile za uzlijeta­nje i ateriranje letećih objekata, ili su se stari Grci njima služili prilikom kotrljanja nekih mamutskih objekata?

Na ovo pitanje još se čeka odgovor, a istraživači postavljaju i druga pitanja:

Jesu li na našoj planeti živjela i neka druga bića anatomski drugačija od današnjeg čovjeka? Kome pripadaju neobični skeleti što su posljednjih decenija otkriveni u Tenesiju, Kentakiju, Meksiku, Japanu i Kini?

S druge strane, prema nekim arheološkim nalazima, pretpo­stavlja se, da naši preci nisu ratovali isključivo - mačevima, kopljima i strijelama. Zašto su, na pri­mjer, razvaline glavnog grada Hetske države Hatutasa, istopljene u većoj mjeri nego kada su u pitanju ratni požari? Zašto na granitnim zidovima irskih tvrđava Dundalik i Ekos postoje tragovi neobično jakog topljenja?

Putujući 1867. go­dine po Bliskom i Srednjem istoku slavni pisac Mark Tven opisao je razvaline legendarne Babilonske kule:

''...Bilo je osam kula, od ikojih dvije danas stoje - džinovske građevine od opeke, presječene napola od zemljotresa, opaljene i dopola istopljene munjama razgnjevljenog boga...''

SPRŽENA ZEMLJA: Babilonskom kulom obično se zove babilonski zigurat, ogromna sedmospratna građevina s obimom temelja od oko 360 i visinom od dvadeset metara. Ostaci zikgurata raskopani su tek pred Prvi svjetski rat, a Mark Tven je, očito, imao u vidu raz­valine kupole hrama u Borsipu, nekoliko kilometara od Babilona. Te ruševine su nekom stravičnom ja­rom, koju nije mogao proizvesti požar, potpuno is­topljene ne samo spolja nego i iznutra!

Zapanjen tom činjenicom, arheolog i istraživač drevnih kultura Istoka E. Ceron, zabilježio je u svoj dnevnik:

''...Ne može se naći objašnjenje za tako ogrom­nu temperaturu, koja je ne samo usijala, nego i istopila stotine pečenih cigli, spalivši čitav skelet kule, koja se pretvorila u kompaktnu masu sličnu istopljenom staklu!...''

Površina pustinje Gobi, nedaleko od kineskog jezera Lob Nor, i sam sam se u to uvjerio za svog boravka 1981. godine, prekrivena je staklastim pijeskom koji je nastao nakon atom­skih proba. Ali, ta ista pustinja ima izvjesna područja sa sličnim staklastim pijeskom, koji tu leži već hiljadama godina!

Šta je prouzrokovalo tako paklenu jaru, koje je u davno praistorijsko doba istopila pustinj­ski pijesak?

Ali svijet je pun i drugih prastarih zagonetki…

Prije nekoliko milenija u Africi je cvje­tala kultura Zimbabve. Njeni vje­šti graditelji, podizali su kule i hramove bez pro­zora i vrata, sa otvorom prema nebu. Ono što arhe­olozi i istraživači ni do danas nisu odgonetnuti jeste način na koji se ula­zilo u ove neobične građevine.

U Kini postoji grobnica poznatog vojskovođe Chau Chua, koji je živio u periodu od 265. do 319. godine naše ere. No, kada je izvedena spektralna analiza nekih elemenata ornamentike te grob­nice - rezultati su bili toliko nevjerovatni da je znanstvena analiza ponovljena nekoliko puta. Ali, gre­ške jednostavno nije bilo: ornament je napravljen od legure u sljedećem sastavu - 5 odsto magnezija, 10 odsto bakra i 85 odsto - aluminija. Djeluje nemoguće kada se zna da je prvi aluminijum dobijen je tek 1808. godine i to uz pomoć elektrolize!

Nekako u isto vrijeme, i poznati arheolog J. A. Mason, u postojbini drevnih Inka, na Andama, otkrio je nekoliko ukrasa izlivenih od - platine!

Podsjećam da se platina topi tek na tem­peraturi od 1.730 stepeni i da je za njeno topljenje potrebna tehnologija bliska savremenoj!

Kako objasniti ove očigledne uspjehe prastare metalurgije?

Ali krenimo dalje…

DIRNUTO KAMENJE: Broj 'PI' (3,14) je poznat kao broj holandskog matematičara Ludolfa iz 17. st., koji je uspio da otkrije odnose između poluprečnika i obima kru­ga. No, u Muzeju likovnih umjetnosti 'Puškin' u Moskvi, čuva se jedan stari egipatski papi­rus iz kojeg postaje jasno da je u zemlje faraona broj 'pi' bio poznat, a piramide do­kazuju da su ga oni u praksi i primjenjivali!

U parku jednog francuskog gradića u istoč­nim Pirinejima postoji kamenje na kome su otisnuti prsti ruku kao da ga je neko u davnoj prošlosti gnječio poput ilovače! I u Zazliaiju, u Litvaniji, jedna je gra­nitna stijena očito bila gnječena rukama(!?), jer na sebi nosi vidljive tragove ljudskih ruku!

Na drugom kraju naše planete, u muzeju u Cochabambi, u Boliviji, mogu se vidjeti granitni blokovi, takozvano „dirnuto kamenje“, na kojima se jasno vide otisci ljudskih ruku i stopala. Izgleda da su prastari graditelji znali za neku bljku, čiji je sok davao veću tvrdoću pješčaniku, a smekšavao granit i diorit i to ne samo na površini nego i u unutrašnjosti, pa se to kamenje maglo oblikovati i rastezati. Kasnije je to stijenje na suncu ponovo očvrslo!

Mnoge složene drevne građevine, za čije je podizanje potrebno ogromna inženjersko znanje, ostaju, praktično, neponovljive. Takav je Tiahuanako. Sagrađen je od ogromnih kamenih blo­kova teških i do dvije stotine tona!

Ali, Tiahuanako nije jedino mjesto na svijetu gdje postoje slične građevine. Među ruševinama grada Balbeka u Libanu, ima jedno zdanje čiji po­jedini monolitni dijelovi dostižu težinu od 1200 tona, a završna kamena ploča indij­skog 'Crne pagode', podignute na visini od 75 metara, teška je, ni manje ni više, nego - 2000 tona!

Kako su drevni graditelji podizali ove ogromne kamene blokove, koje ni u današnje vrijeme gotovo da ne bismo uspjeli podići i ugraditi?!...

Jedna babilonska legenda kaže da su bogovi čudesnim aparatima mogli da uništavaju zgrade, podižu ljude i životinje u zrak, zaustavljaju vri­jeme, pomračuju Sunce i da pred očima zbunjenih ljudi stvaraju prizore svijeta, 'koji nije ličio ni na šta poznato ljud­skom oku'!

U keltskim i staroindijskim predanjima i svetim knjigama govori se o letećim aparatima koji su ljudima služili za podizanje u zrak! Da bi pokazao koliko se podigao u vazdušnoj kočiji, nepoznati autor saopštava da je on uzletio iznad „Carstva vjetrova“! Možemo li dopustiti pomisao da su ljudi u prošlosti vladali znanji­ma neophodnim za putovanja s jednog na drugi kraj planete?! Naravno, u to je teško povjerovati. Ali, jedna sanskritska knjiga objašnjava:

''Posredstvom tih naprava žitelji Zemlje mogu da se podignu u vazduh, a žitelji neba da se spuste na Zemlju!''

U drugom odlomku tog istog rukopisa stoji da zračne kočije mogu letjeti, kako po 'Sunčevoj oblasti', tako i dalje - po 'Zvjezdanoj oblasti'!

O ČEMU NAS IZVJEŠTAVA MAHABARATA: U Srednjoj Americi sačuvano je predanje o nekoj vladarki, zvanoj Leteći tigar, koja je ljudima donijela znanja. No, poslije izvje­snog vremena naredila je da je odnesu na vrh pla­nine, gdje je iščezla 'usred gromova i munja'!

U takozvanim 'tamnim mjestima' biblijskih tekstova, također ima napomena o letećim aparati­ma, koji su se, navodno, spuštali na Zemlju:

''Trećeg dana u zoru bili su gromovi i munje i gusti oblaci nad planinom Sinajskom i veoma sna­žan huk trube... Sva gora Sinajska se dimila od toga što je Gospod sišao u ognju i dizao se sa nje dim, kao dim od peći... i zvuk trube postajao je sve silniji i jači!...''

U staroindijskom epu 'Mahabharati', koja je stara najmanje tri hiljade godina, govori se o nekakvom strašnom razarajućem oružju. Opis njegove razornosti podsjetiće nas na savremeno atomsko oružje!

''Sjajna granata, sijajući vatrom bez dima, bila je izbačena. Gusta magla iznenada je pokrila voj­sku. Sve strane horizonta pritisnuo je mrak. Podigli su se vihori nosilaca zla. Gusti i crni oblaci su se uz riku ustremili u visine neba. Izgledalo je čak i da se Sunce uskovitlalo. Izgledalo je kao da je svijet, zahvaćen vatrom tog strašnog oružja, bio u groznici. Slonovi zahvaćeni plamenom tog oružja bježali su u panici!...''

U  nastavku  ovog detaljinog opisa govori se o hiljadama dvokolica i ljudima i slonovima koje je strašna eksplozija na mjestu pretvarala u prah i pepeoa:

''...Nikad nismo čuli niti vidjeli što bi bilo ravno tom oružju...''

Teško je objasniti događaje opisane u 'Mahab­harati', ukoliko se, naravno, vje­ruje da je riječ samo o barutnom oružju. Isto tako je nemoguće objasniti i ponašanje vojnika koji su se spasili eksplozija stravičnog oružja. Bitka još nije bila završena, ali su svi koji su se našli u zoni eksplozije trkom jurnuli na obližnju rijeku da u njoj operu svoju odjeću i naoružanje.

U drevnoj Indiji to strašno oružje se nazivalo 'Oružje Brame' ili 'Plamen Indire', u Južnoj Americi 'Mašmaka', a u keltskoj mitologiji 'Um­jetnost groma'. Slično kao i snaga današnjeg oružja i snaga 'Umjetnosti groma' mjerila se jedinicama sto, petsto ili hiljadu, što je označavalo pri­bližan broj ljudi koje je ono uništavalo pri eksplo­ziji. U tim istim predanjima pominje se i neko oru­žje, koje se naziva 'Oko Balora'. Taj aparat je bio toliko složen da su samo četiri čovjeka odjednom mogla da ga aktiviraju!

Čini se da su se među letećim kočijama odvijali i vazdušni okršaji. Kočije su se, poput današnjih lo­vačkih aviona, obrušavale i na gradove. Leteće apa­rate uništavali su sa Zemlje gađajući ih raketama. Jedan očevidac tog drevnog napada neprijateljske vazdušne flote, detaljno je opisao:

''...Primijetili smo na nebu nešto što je u po­četku ličilo na purpurni oblak, a kasnije na bijesne plamene jezike. Iz te mase izletjelo je mnogo blje­štavih granata, uz riku sličnu istovremenoj buki hiljada doboša. Otuda se sručilo bezbroj oružja zlatnih krila i stotine gromovitih strijela, koje su gromko eksplodirale, a takođe i mnogo stotina plamenih točkova. Silno je bilo rzanje palih konja pogođenih tim oružjem i rika ogromnih slonova oborenih eksplozijama!''

Ali, evo, odbrana je uperila svoje oružje – 'jezik uništitelja' i 'sestru smrti' - na jedan od letećih aparata:      

''Blještavo tane zapjenilo je uvis i uletjelo u jedan stroj sličan zvijezdama... Neprijateljska ko­čija srušila se s neba uz užasnu buku.''

A onda je napadnut jedan grad:

''Kukra je počeo da baca munje na grad sa svih strana.'' Ali i to se pokazalo kao nedovoljno i 'bila je poslata granata koja je u sebi sadržavala svu silu vasione' i grad je počeo da gori... ''Eks­plozija je bila jaka kao deset hiljada sunaca u ze­nitu!...''

ZAGONETNA PODJELA VREMENA: Kao što je i danas ograničena upotreba atom­skog naoružanja, tako je bila ograničena u davna vremena upotreba 'Oružja Brame':

''Ovo neobično oružje od kojeg nema odbra­ne... nikad ne smiješ upotrijebiti protiv ljudi, jer ono može da spali čitav svijet! Ako te napadne neljudski neprijatelj, o heroju, onda ga u borbi pro­tiv njega i radi njegovog uništenja, upotrijebi!...''

Može se izreći pretpostavka, smatraju mnogi autori, da se iza drevnih svjedočanstava krije nekakva realna uspomena. Neki nalazi arheologa mogu biti protumačeni kao njena potvuda. Tako je u Indiji otkriven čovječiji skelet, čija je radioaktivnost pe­deset puta viša od normalne!

Da bi skelet tog, davno po­ginulog čovjeka imao danas toliku radioaktivnost, on bi morao tokom dugog vremena da uzima hranu, koja je više stotina puta radioaktivnija od naše!

Pomenimo i čin jenicu da u starim bramanskim knjigama postoji, u najmanju ruku, neobična podjela vremena. Na pri­mjer 'Sidhanrta Kiromani' razdjeljuje čas na sve manje vremenske intervale, dok ne stigne do ko­načne jedinice – 'truti' - koja je ekvivalent za 0,33750 sekundi!

Sanskritski učenjaci nisu imali pojma zašto je tako mali djelić sekunde uopšte bio potreban u an­tičko doba. I niko ne zna kako je taj djelić mogao da bude izmjeren bez najpreciznijih instrumenata za mjerenje vremena!

Inače, kod starih Bramina, prvobitno mjerenje vremena bilo je seksagezimalno (veća jedinica di­jelila se na šezdeset manjih!). U to vrijeme, dan se dijelio na 60 'kala', od kojih je svaka iznosila 24 minuta, a svaka 'kala' imala je 60 'vikala', od kojih je svaka bila ekvivalent za 24 sekunde. Zatim je slijedila nova seksagezimalna podpodjela vreme­na na 'para', 'tatara', 'vitatpara', 'ima' i, na kraju, 'košta' ili 1/300,000.000 dio jedne sekunde!

Kako objasniti ovu neobičnu podjelu vremena?

EKSKLUZIVNO: Ekspedicija ‘RAPA NUI’

http://www.bosnic.com/Pocetna-00010.html

U nastavku: PROKLETE KNJIGE!

AKCIJA: JEDNA KNJIGA - 3,00 EURA

Kliknite na naslovnu stranu knjige!