{nomultithumb}
Piše: Drago Plečko
Četiri Jahača Apokalipse su stigla! Sve je manje sumnje da smo program, biološki algoritam. A Jahači djeluju kroz čipove, botove, medije i ljudsku gramzivost. Rovelli čak kaže – da uopće ne postojimo!
KONAČNA ISTINA O NAMA NE POSTOJI VEĆ NASTAJE U HODU. OTUDA PANIKA ZBOG UMJETNE INTELIGENCIJE
Mi ljudi uopće ne postojimo kao jedinke, pojedinci! Samo nas ima u odnosu spram drugih. Dakle, samo smo stvarni kao dio sistema a i taj sistem nije stvaran! Ovu suludu teoriju podržava fizičar Carlo Rovelli a iza toga stoji niz vrhunskih znanstvenika koji naše postojanje upoređuju sa svijetom najsitnijih čestica gdje je upravo tako.
Nije zgorega naglasiti da sam još prije par desetljeća identičnu tvrdnju pročitao u zapisima jednog od najvećih budističkih mistika – Nagarjune. Iako očekujemo da je to najbolje shvatio netko iz budističkog svijeta, nije tako. U pitanju je Francuz, budistički monah, Matthieu Ricard, koji u tančine argumentira tu tvrdnju. Koja je naprosto šokantna tim više što ju je moguće vrlo jednostavno argumentirati umjetnom inteligencijom.
Zamislite lika iz računalne igrice kojeg morate sastaviti u programu. Da bi on uopće postojao treba imati nekakav odnos s drugim likovima, biti im prijatelj, boriti se s njima, simpatizirati ih, mrziti ih, voljeti, zajedno s njima graditi, putovati i ratovati. Dakle, zapravo ga ti likovi definiraju, određuju tko je on. Nema li njih, on u programu ostaje mrtva, nepostojeća stavka. Svim tim likovima s kojima se naš lik, dakle recimo ja, sreće upravlja računalo. Koje određuje i granice mojih postignuća. Tako nikada neću moći doživjeti 130 godina ma kako želio. Ili postati Luka Modrić. Kao što su drugi likovi za mene samo slike na ekranu uma, jer imam snažan osjećaj jastva, realnosti samo svog postojanja, tako sam i ja za druge likove iz igrice koji imaju taj osjećaj realnosti svog postojanja to isto! To se zove Velika Iluzija jer ni mene ni njih ne bi bilo da nema programa koji nas spaja. I tvori lažni osjećaj postojanja. Neka mi oproste stručnjaci ali, obzirom da sam u računarstvu totalni amater, ovo je pojednostavljena verzija. Mislim da ipak ilustrira ono što govori i Nagarjuna i vjeruju neki fizičari, ali i sljedbenici Advaita Vedante.
U takovu Programu koji prije svega ima dalekosežne ciljeve koje ne možemo ni zamisliti dopuštene su bizarne slučajnosti, pehovi i nepravda. Program može biti jeziv i okrutan bez zamisliva razloga. Sve je moguće što ne mijenja putanju prema konačnom cilju, ako on postoji. Tu trebamo prihvatiti činjenicu da na nikakav način ne možemo zamisliti kako će svijet izgledati za 1000 godina. Samo možemo uhvatiti ovaj trenutak svog postojanja i sebe definirati u tom trenutku.
No, ni to se ne kosi s religijama! Jer je autor Programa IZVAN svog djela a to može biti i Bog i vanzemaljci i supernapredne civilizacije. Take a pick! Ako On jest, Jedan je ali dolazi u mnogo oblika.
Zgodan je slučaj velikog fana teorije o tome da smo simulacija, doktoranda s MIT-a i eksperta za računalne igrice Rizwana Virka. Nedavno je uzeo legendarni bestseller Swamija
Yoganande „Autobiografija jednog jogija“ i odlučio sve pojasniti u terminima računalne simulacije.
KONAČNA ISTINA O NAMA NE POSTOJI VEĆ NASTAJE U HODU. OTUDA PANIKA ZBOG UMJETNE INTELIGENCIJE
Mi ljudi uopće ne postojimo kao jedinke, pojedinci! Samo nas ima u odnosu spram drugih. Dakle, samo smo stvarni kao dio sistema a i taj sistem nije stvaran! Ovu suludu teoriju podržava fizičar Carlo Rovelli a iza toga stoji niz vrhunskih znanstvenika koji naše postojanje upoređuju sa svijetom najsitnijih čestica gdje je upravo tako.
Nije zgorega naglasiti da sam još prije par desetljeća identičnu tvrdnju pročitao u zapisima jednog od najvećih budističkih mistika – Nagarjune. Iako očekujemo da je to najbolje shvatio netko iz budističkog svijeta, nije tako. U pitanju je Francuz, budistički monah, Matthieu Ricard, koji u tančine argumentira tu tvrdnju. Koja je naprosto šokantna tim više što ju je moguće vrlo jednostavno argumentirati umjetnom inteligencijom.
Zamislite lika iz računalne igrice kojeg morate sastaviti u programu. Da bi on uopće postojao treba imati nekakav odnos s drugim likovima, biti im prijatelj, boriti se s njima, simpatizirati ih, mrziti ih, voljeti, zajedno s njima graditi, putovati i ratovati. Dakle, zapravo ga ti likovi definiraju, određuju tko je on. Nema li njih, on u programu ostaje mrtva, nepostojeća stavka. Svim tim likovima s kojima se naš lik, dakle recimo ja, sreće upravlja računalo. Koje određuje i granice mojih postignuća. Tako nikada neću moći doživjeti 130 godina ma kako želio. Ili postati Luka Modrić. Kao što su drugi likovi za mene samo slike na ekranu uma, jer imam snažan osjećaj jastva, realnosti samo svog postojanja, tako sam i ja za druge likove iz igrice koji imaju taj osjećaj realnosti svog postojanja to isto! To se zove Velika Iluzija jer ni mene ni njih ne bi bilo da nema programa koji nas spaja. I tvori lažni osjećaj postojanja. Neka mi oproste stručnjaci ali, obzirom da sam u računarstvu totalni amater, ovo je pojednostavljena verzija. Mislim da ipak ilustrira ono što govori i Nagarjuna i vjeruju neki fizičari, ali i sljedbenici Advaita Vedante.
U takovu Programu koji prije svega ima dalekosežne ciljeve koje ne možemo ni zamisliti dopuštene su bizarne slučajnosti, pehovi i nepravda. Program može biti jeziv i okrutan bez zamisliva razloga. Sve je moguće što ne mijenja putanju prema konačnom cilju, ako on postoji. Tu trebamo prihvatiti činjenicu da na nikakav način ne možemo zamisliti kako će svijet izgledati za 1000 godina. Samo možemo uhvatiti ovaj trenutak svog postojanja i sebe definirati u tom trenutku.
No, ni to se ne kosi s religijama! Jer je autor Programa IZVAN svog djela a to može biti i Bog i vanzemaljci i supernapredne civilizacije. Take a pick! Ako On jest, Jedan je ali dolazi u mnogo oblika.
Zgodan je slučaj velikog fana teorije o tome da smo simulacija, doktoranda s MIT-a i eksperta za računalne igrice Rizwana Virka. Nedavno je uzeo legendarni bestseller Swamija
Yoganande „Autobiografija jednog jogija“ i odlučio sve pojasniti u terminima računalne simulacije.
Svoje ozbiljne poklonike ima i teorija da je cijeli Svemir zapravo golemi mozak čija smo mi projekcija u malom. Ta je ideja poznata iz drevnih istočnjačkih učenja ali i grčki filozof Anaksagora je sanjao da je Univerzum zapravo neki oblik Uma a vodi ga sila koju je nazvao Nous.
Stephen Hawking je bio oprezniji i smatrao da Svemir ima „samoorganizirajuće sposobnosti“ dakle neki stupanj inteligencije i sposobnost učenja. Sabine Hossenfelder je smatrala da su svemirske udaljenosti nepremostive (s jednog kraja na drugi bi svjetlost putovala 80 milijardi godina!) za bilo kakvu komunikaciju koja bi bila nalik onima u ljudskim živcima no primjetila je nešto vrlo neobično. Galaksije međusobno udaljene milionima svjetlosnih godina trenutno reagiraju jedna na drugu što bi moglo značiti da, kao i s elektronima, postoji veza koja je znatno brža od brzine svjetlosti. I može funkcionirati na inteligentan način, učiti!
Vitalij Vančurin tvrdi da je taj Svemir premrežen sićušnim „centrima“ i doslovce svjesni mozak! Povezan portalima koji spajaju udaljena mjesta. Ukoliko je ta spekulacija točna, Svemir stalno uči i sazrijeva a njegov je kapacitet, broj mogućih stanja (ljudski je 10 na 15-u) nevjerojatnih 10 na 360-u (10 sa 360 nula!)! Iako je to luda zamisao, podržava je i fizičar Lee Smolin. Mi ovisimo o napretku tog Svemira a umjetna inteligencija je samo dio tog našeg razvoja!
Konačno, pitanje svih pitanja je: kakve nas ta umjetna inteligencija i genetika žele?
Posegnemo li za Patanjalijevim Joga Sutrama, autora koji bi mogao zapravo biti grupa autora ili onaj koji je skupio tako dobre uvide u ljudsku psihu i stavio ih u jednu knjižicu, vidjeti ćemo nešto što ima bezbroj tumačenja. Riječ je o Išvari, biću koje često zovu bogom. No, radi se o tjelesnom entitetu koji je savršen po našim kriterijima. Odnosno, „nema potisnutih latetnih otisaka, samskara, koji bi na bazi ranijih iskustava utjecali na njegovu prosudbu ili djelovanje u sadašnjem trenutku“. Njegovi neuroni nimalo ne mijenjaju signale koji stižu iz najdubljih slojeva svijesti i njegovo je djelovanje savršeno. Kao najboljeg kvantnog kompjutera! Uz enormni kapacitet njegova mozga.
To je neostvareni san scijentologa ugrađen u naziv „Operativni Thetan 15“.
Veliki je Sokrat rekao: Upoznaj sebe! Danas se to u ovom povjesnom trenutku čini gotovo nemogućim na način da ta spoznaja bude konačna pa mi se čini da je prihvatljivije: prihvati sebe!
Je li strah od Jahača pretjeran? To zna samo Program, taj Svemirski Um, koji ima nama posve nejasne planove.
No, sve više bolesti, umiranja od gladi, droge, ubojstava, samoubojstava, korupcije, ratova koji prijete nezamislivim katastrofama, epidemija nepredvidiva ishoda, masovne depresije, sustavnog smanjenje sloboda, prijetnje neimaštinom, fizičke i materijalne nesigurnosti, iracionalne mržnje, kompromitiranih religijskih struktura, društvenih podjela, povratka primitivizma – što ne sluti na dobro.
ILUSTRACIJA: Četiri Jahača su dobila društvo petog....
