{nomultithumb}
Piše Drago Plečko
Vježbao sam sve što se može, sreo sve koje sam želio – i odabrao ono što vodi buđenju iz sna
JEDINI IZLAZ IZ AUTOMATSKIH REAKCIJA U ŽIVOTU JEST RAZVIJANJE INTUICIJE KOJA NA KRAJU DAJE SVE ODGOVORE I MOŽE BITI SPAS
Želiš li otići krivim putem,
Slijedi masu....
Sokrat
Loše misli nisu grijeh, one su rezultat automatiziranih reakcija na vanjski podražaj. Evolucija je ljudima ugradila nagon za preživljavanjem, prepoznavanje opasnosti u okolini (i onda kada ona uopće ne postoji), zavist i taštinu. Sve je to rezultat naučenih izlaza iz bolnih situacija kroz iskustva predaka koji su nam ih podijelili kroz gene.
Počinjemo tako da želimo sve znati, svuda ići i sve imati. No kako spoznaje i veliki Tin Ujević, to ne vodi životnoj mudrosti koja stiže, kako on zakuka u svojoj pjesmi, tek onda kada je kasno. Krvava je to osveta potraćena života. I nema više vremena za povratak i ispravak grešaka. Ipak, mladenačku smo oholost i tvrdoglavost svi morali proći. I dobro je da pomognemo drugima da je prepoznaju makar prenošenjem svojih saznanja, koja naravno neće naići na slaganje sviju. Niti će ih puno njih prihvatiti.
Osim fotografskog pamćenja i skonosti traćenju vremena imao sam jednu, mislim, dobru stranu – nisam se zadovoljavao maštanjem čitajući knjige ili diskutirajući satima. Morao sam sve vidjeti i isprobati na sebi. Još me ko 19-godišnjaka potaklo dopisivanje sa Čedomilom Veljačićem, zagrebačkim Bosancem i monahom na Cejlonu. Veljačić je bio genij, erudit i nevjerojatno uporan čovjek koji mi je savjetovao da ne dolazim u pustaru-samostan kod Kandija gdje je živio. Poslao mi je nekoliko knjižica o osnovama budističke meditacije.
Kako mi je to bilo nekako malo, nabasao sam na transcendentalnu meditaciju Maharishi Mahesh Yogija koju sam odmah počeo fanatično prakticirati. Bila su to vrata novog svijeta, širenja svijesti i definirana cilja života na Zemlji. Dapače, sretao sam Maharishija i osobno više puta. Uvijek mi je odgovorio na sva pitanja i to, što mi je značilo posebno mnogo kao studentu PMF-a, uz prateća znanstvena tumačenja djelovanja te tehnike. U prvoj grupi iz Jugoslavije sam savladao naprednu TM-sidhi tehniku koju sam vježbao redovito, dva sata dnevno. Efekti su bili čudesni, potonuće do izvora svijesti uz eksploziju bijelog svjetla, podizanje kundalini i skakutanje, valovi neke sreće i ispunjenosti.
Protokom vremena, međutim, osjećao sam da sve prelazi u monotonu rutinu pa sam vježbao sve više. No ni to nije rješilo moj problem.
Igrom slučaja sam bio prvi čovjek iz neke socijalističke zemlje koji je intervjuirao Dalai Lamu. Neformalni razgovor s njim je zapalio moju maštu. Iako je on jasno dao do znanja da nije prosvijetljen delegirao me svom „mlađem tutoru“ Geshe Rabtenu koji me inicirao u tibetansko božanstvo Bijelu Taru, uz prateću mantru. Negdašnje lamaserije Tibeta, nepalske i indijske kopije istih, legende o čudesnim moćima drevnih lama, sve to bilo gorivo za moja višesatna svakodnevna sjedenja u meditaciji. Samo onaj tko je to pokušao zna kako je to bolno, vlaga svuda naokolo, zima, svrbi te sve dok ne odrveniš potpuno a ponavljanje te mantre dovede u neki trans u kojem na trenutke vidiš to božanstvo u 3D ali ono brzo nestaje.
Bilo je to vrijeme kada sam uporno istraživao i kršćansku meditaciju, konkretno onu Ignacija Loyolle. Pri tome mi je pomagao pater Fuček koji ju je i preveo. Tada sam posjećivao i patra Emanuela u kartuzijanskom samostanu, pustinjaka koji mi je dočarao kako izgleda život, od 16-e godine, usamljenika od 65 godina. Sretao sam i najveće karizmatike kao McDonaugh iz Watertowna, Ralf DiOrio, Emiliene Tardiff.... Razdoblje je to mog opsesivnog traganja o važnosti svijesti za naš život. Početak je to bavljenja bioenergijom, upoznavanja Džune Davitašvili, testiranja efikasnosti pred timovima liječnika, prvo u nas a zatim šest puta u klinici u Stockholmu. No, neke stvari sam već tada, kada nije bilo interneta i takove su ideje puštane u medije na kapaljku, počeo razumijevati.
Prvo, drevna učenja ma koja bila, sve su manje imala smisla u društvu jakih znanstvenih prodora a i praksa je pokazala da se svih dogmama nametnutih pravila gotovo nitko ne može držati. Civilizacija za preživljavanje traži cjelokupni angažman a nerijetko i nemoralne poteze. Uz sve čari materijalnog svijeta koje nudi. Upravo me susret s legendarnim Papajiem oslobodio tereta svih dogmi. Istina je u tebi, ma kakav da jesi i ma što radio, rekao mi je. Isto sam čuo od dr B.S. Goela, najboljeg učitelja kundalini joge i doktora psihoanalize.
Druga ključna stvar je to što se pokazalo da je seksualna apstinencija praktično nepremostiva prepreka osim u slučaju potpune izolacije u udaljenim špiljama kakvih danas gotovo nema. Uprkos lepezi ponuđenih tehnika za transformaciju te najjače energije u duhovnu. To naprosto u praksi ne ide bez silne frustracije a ta onemogućava bilo kakvo smirenje uma za meditaciju.
Treće ključno pravilo je da, ako nakon duljeg perioda prakse i slijeđenja svih pravila, ne vidiš napredak, nikada na tom putu ni nećeš. Samo ćeš se truditi sve više, zavaravati ponavljanjem fanatičnih fraza bradatih gurua, utjehom svih mogućih knjiga samopomoći ili kupovanjem sve skupljih „rješenja“ jer ljudi imaju osjećaj da ako više plate da će više dobiti. Ponekad je obrnuto. Najčešće ljudi u takvim situacijama osjećaju bijes i agresiju ako im skrenete pažnju na to.
Tako da je neumitno prihvatiti činjenicu da živimo po misterioznom programu, koji daje neke mogućnosti i nagrade ali samo unutar određenih gabarita. Nalik je taj program Gaussovoj krivulji u obliku zvona. S dva ekstrema i vrhuncem. Lijevi su počeci – puno želje i ambicije i malo znanja. Desni je kraj silazne putanje – malo ambicije i puno znanja. Srednji, dakle vrhunac, je ujedno i kritičan jer imamo maksimalnu energiju, osjećamo neograničeni potencijal i – radimo najveće greške. Život donosi bol, patnju i promašaje ali nikada ne znamo kada će nas nešto takvo snaći. Svako od nas ima neku misiju. Kao da je lego kockica u nekoj golemoj intarziji. Nekima pripada slava, moć, bogatstvo, popularnost i neka bitna uloga. Drugima sve obrnuto. No, ni jedno ni drugo ne traje dugo. Dapače, u kozmičkim razmjerima kraće od jednog treptaja.
Nemojmo mrziti one koji su nagrađeni ni zaboraviti one koji nisu. Cilj je pronaći u životu ravnotežu. Uz sve greške spoznati i smisao, onaj širi, svog postojanja.
Vječno je pitanje kako to postići, što slijediti. Odgovor je – vlastitu intuiciju. Koju treba razvijati jer treba prepoznavati odgovore koji najčešće dolaze u sinkronicitetima ili netipičnim porukama. Ako Vam to daje molitva u crkvi, klanjanje u džamiji ili ajahuaska – to je to.
Ja sam zadržao dio starih meditativnih praksi i dodao im dva oblika podsvjesnog deprogramiranja koje je s mog gledišta preduvjet te neke ravnoteže. Jer život je san. Iz kojeg se nekada ne želimo probuditi jer je prekrasan a drugi puta ne možemo makar je jeziv. U konačnici, međutim – to je san. Nakon više godina dođeš do najjednostavnijeg mogućeg odgovora – prepusti se bez otpora rijeci misli da te odnese do oceana...
Koja su moja osobna iskustva s algoritmom koji upravlja samnom, kako sam iskakao iz tog sna u zadnjih 50 godina, što je po meni ta Stvarnost i kako mi se ukazala, opisati ću u jednom od narednih nastavaka ove priče.
S jednim od najvećih gurua, Papajiem, u Lucknowu...
