{nomultithumb}
Piše: Drago Plečko
Na kraju ne smije postojati učenje, idoli, učitelji, gurui, mudraci ili svete knjige. Samo si ti, lišen predrasuda i preduvjerenja na putu do Izvora - stvaran
SVA JE PATNJA PROIZVOD UMA, KAZALIŠTE KOJE REŽIRAJU POTISNUTA BOLNA SJEĆANJA A POTISKUJEMO IH - MAŠTANJEM
Počinjemo stjecanjem iskustava koja određuju naše ponašanje u susretu s budućim izazovima i nepoznatim situacijama. Formatiranjem ličnosti od strane roditelja, borbom za mjesto u društvu od vrtića nadalje, nesretnim ljubavima (kada nam još nije jasno da one od 15 godina ne gledaju nas već dečke od 18), šikaniranjem sredine i patološkim ponašanjem i ispadima da bismo privukli pažnju. Nije bitno jesi li pametan jer te onda dave mediokriteti osuđeni na prosječnost ili si glup jer te onda mrcvare oni koji misle, zbog bolje startne pozicije, da će postati strahovito važni kada odrastu. I to jest prva velika zabluda! Niko nije važan, svi prolazimo i samo smo mala lego kockica u Velikom Planu.
Ja sam bio teška narav, uvijek najbolji đak ali posve neuklopiv. Valjda zbog, kao jedinac, abnormalne pomoći mojih roditelja kod odrastanja. U školi nisam imao prijatelja i promijenio sam tri gimnazije zbog lošeg vladanja. Nikada u životu nisam bio na nijednoj godišnjici mature, ni osnoškolske ni gimnazijske. No, bio sam prvi gimnazijalac u povijesti tadašnje države čiji je maturalni rad iz matematike (kod Kreše Ilića) bio iz područja kompjuterskog programiranja.
Od malih sam nogu obožavao znanost i upisao se na kemiju na PMF-u. Kasnije će iz te generacije niknuti neka značajna imena naše kemije (Ivana Weygand, Jaroslav Horvat, Nenad Raos, Snježana Paušek, Dražen Vikić-Topić, Mladen Žinić...) no ja sam više sjedio u „Dva ferala“ na uglu Kovačićeve i Preradovićeve nego na predavanjima. Sve mi se pomiješalo, alkohol, kocka, strast prema organskoj kemiji u oštrom sukobu s mistikom kojoj sam snažno naginjao, a posebno niska razina samopouzdanja. I na trenutke, nasilna narav. No, uskoro će se sve to, iznenada, promijeniti.
Nekako sam uspio prije ispita stisnuti i provući se pa sam, na opće iznenađenje, diplomirao s 24 godine. Upisao sam postdiplomski studij i krenuo s magisterijem iz poručja organske kemije ali je to već razdoblje dubokog uranjanja u tibetanski budizam i tradicionalnu medicinu. Sve sam manje vidio smisla u kombiniranju molekula a više u satima vizualizacije i mantranja. Opsesivno sam počeo proučavati C.G. Junga i sinkronicitet.
Jedne sam večeri zalutao u samoborsku „Lavicu“ gdje je sjedio Jura (Zdravko) Blažina, tada već umirovnjena legenda novinarstva i bivši urednik Večernjeg lista i Globusa. Slučajno sam spomenuto tibetansku medicinu i koji dan kasnije je Večernji list objavio moj veliki feljton u 15 nastavaka! Tadašnja je tiraža bila 400 000 primjeraka i, dakako, to je primjetio i Saša Zalepugin, neokrunjeni kralj YU medija i urednik zagrebačkog „Nedjeljnog popodneva“ koje je gledalo i do osam miliona ljudi. Uz pomoć i preporuku Željka Malnara sam snimio šest nastavaka o tibetanskoj jogi, medicini, arhitekturi i tradiciji. To je postiglo neviđeni uspjeh i slijedili su bezbrojni intervjui u tjednicima, TV emisijama i radijskim postajama. U manje od godinu dana sam postao prava pravcata YU medijska zvijezda!
Puno su mi pomogli savjeti i pomoć doajena našeg novinarstva Drage Bujana, Vlade Novaka, Drage Kastratovića, Stipe Jolića, i posebno, Mire Lilića.
Karma je odredila moj put.
Iako sam tako preporođen gotovo sve ispite na postdiplomskom položio s odličnim, udaljio sam se od znanosti. Koja samnom nije puno izgubila. Mada sam joj se kasnije vraćao ponekad. Bio sam čvrsto uvjeren da su svi odgovori samo u nama, da drevni spisi kriju nešto važno za razvoj naše svijesti. No, ono što smatram da je BITNO da shvatite ako ovo čitate ću ispričati kroz moj doživljaj nesuđenog Avatara, čovjeka smatranog za boga i jednog od najvećih misterija poznatog kao – Sai Baba.
Stigli smo, nas trojica i jedna kamera, jedne noći, u selo Puttaparthi usred kamene pustare sjeverno od Bangalorea. Održavao se festival Maha Shivaratri i tisuće su preplavile mjesto gdje je živio i svakog se dana kratko pojavljivao Satya Sai Baba, čovjek koji je, prema brojnim knjigama i svjedočanstvima, liječio neizlječive bolesti, materijalizirao predmete, pojavljivao se na udaljenim mjestima, mijenjao sudbinu i čak dizao mrtve. Autori knjiga poput Murpheta, Hyslopa, Haraldssona,Crystal su se doimali vjerodostojno a atmosfera u Puttaparthiju je bila neopisiva. Kolone su od 1 ujutro sjedile ispred ulaza u Babin hram ne bi li negdje oko 7 sati redari počeli sve puštati u Parasanthi Nilayam. Tu se sjedilo u totalnoj tišini dok se nije pojavila sitna figura goleme kose i odjevena u narančastu haljinu koja je dosezala do poda. Pogled Sai Babe je djelovao ko svrdlo koje prodire do mozga kada si ga pogledao u oči. Ljudi su bili u transu, gurali mu pisma sa svojim molbama, poneko mu je nešto dobacio. Tu i tamo je nekog pozvao na razgovor a sve je trajalo 15 minuta.
Ostatak se dana provodio u jedinom pravom hotelu Sai Towers ili caffeu Paris koji je imao espresso. Rijetko kada u životu sam se bolje osjećao! Naprosto čarobno. Svi su bili pozitivni, ugodni, spremni pomoći a ako se netko sjetio problema koji ga čeka doma, postojalo je instant rješenje – za sve će se pobrinuti Baba. On jednim migom određuje naše živote i sve o nama zna a ako nam je teško to je „Babina lila“ („božanska igra“) u kojoj nas dovodi u neku dramu da bismo nešto naučili. Bio je to umjetni Raj na Zemlji, spiritualni Disneyland u kojem je sve bilo moguće. Čak sam uspio snimiti kako Baba materijalizira prah vibhuti i staklenu brojanicu ali i materijalizaciju „nektara“ na njegovim medaljonima u Mysoreu (kasnija analiza snimke na TV nije pokazala da se radi o triku). I jedno moram istaći – svi sjedbenici iz Hrvatske su doista bili uzorni ljudi koji nisu pokazivali znakove fanatizma ili histerije. Naprosto su vjerovali. A po humanitarnom radu će uvijek biti zapamćena jedna od njih, Ljubica Ljubić.
No, pomalo su se u Raju nazirale pukotine koje nisu mogle izbjeći mom oku. Najvjerniji Babin američki sljedbenik Tal Brooke ga je u svojoj knjizi optužio za seksualno napastovanje, počele su se širiti priče o njegovoj pedofiliji, dogodio se i atentat četvoro bivših učenika njegovih škola na njega. U čudnim okolnostima je život izgubio Babin šofer, dok se Baba u tom metežu sakrio u garaži ispod svoje sobe. U međuvremenu se pojavio neki penzionirani pukovnik koji je upucao svu četvoricu atentatora čija su tijela spaljena. Prije dolaska policije iz Bangalorea. Mjere su pooštrene, pristup je Sai Babi otežan a neke su televizije, poput japanske, počele snimati vrlo hostilne emisije o njemu i njegovim japanskim sljedbenicima.
Nazočio sam situacijama gdje je Sai Baba sljedbenicima predviđao sasvim konkretno događaje koji se nikada nisu dogodili, obećavao rješenja problema što se također nikada nije obistinilo. Nisam nazočio nijednom neobjašnjivom izlječenju ali nisam mogao ni ući u trag svjedocima nečeg takvog. U bolnicama su te priče negirali. Primjetio sam da ljudima govori ono što žele čuti. I oni su presretni mjesecima ostajali u svojevrsnoj Shangri-la vlastitog uma. Jedna je žena, kojoj je čak zabranjen pristup Babi u selu ostala čitavih 27 godina! Vjerujući da mora ispaštati nekakve grijehe. Mnogi su tako tamo živjeli godinama. Za tih jutarnjih 15 minuta kada su mogli vidjeti Babu! Baba je materijalizirao svoju sliku iz buduće inkarnacije kada će biti Prema Sai Baba. Umrijeti će s 96 godina (2022) a onda se vratiti osam godina kasnije (2030). Ni to nije bilo istina.
Završio je u invalidskim kolicima zbog preloma ruke i noge i umro s 83 godine. Ne trebam ni reći da je sljedba za sve to imala „alternativno“ tumačenje. Bila je to „Babina lila“!
Ni Sai Babina smrt, ni afere, ni klimave teorije nisu uništile njegovu karizmu! Uskoro se pojavila priča da se on i dalje pojavljuje u „svjetlećem tijelu“ i kolone su se vratile. Čak je pronađena zamjena, čovjek skrojen da mu bude fizički sličan i sada „Babine poruke dolaze preko njega u ovaj svijet“. Cijena novoizgrađenih stanova u Puttaparthiju vrtoglavo skače.
Osobno vjerujem da je imao neke posebne sposobnosti koje su imale granice i nisu spadale u „božanske“ no VJERA onih koji su tamo hodočastili je stvorila SVOJU STVARNOST. Mašta je nadigrala činjenice. Mašta dolazi iz naše svijesti, našeg uma i uvijek nadjačava ono što zovemo „objektivnim činjenicama“ vanjskog svijeta. To pokazuju bezbrojne teorije zavjere, nesuvisle političke ideje, masovne histerije i nekritičko prihvaćanje očitih laži.
Ono što je istinski apsurd jest da su neki čak, tim stazama popločenima neistinama, na kraju stigli do cilja – Izvora! Njihova ih je vjera spasila...Čovjek kojeg sam cijenio kao prosvjetljenog mistika, Dr B.S. Goel je bio uvjeren da ga je na unutarnjem planu do Izvora vodio baš Sai Baba! Nije stvar u istini nego onome što ću mnogo godina kasnije zvati – algoritam.
Nikada u povijesti nitko nije uspio zatrti mjesta koja su promaknuta u „sveta“, njihova je privlačnost neodoljiva i nerijetko određuje našu povijest. Do koje mjere su kultovi moćni uskoro ću saznati na još dramatičniji način. No o tome slijedeći puta..
Slika: Evo, ovdje sam na početku ove priče, prije rođenja brkova
