{nomultithumb}
Piše: Drago Plečko
SAVRŠENO ZDRAVLJE I SREĆA - UTOPIJA KOJA NE UMIRE
Nekako sam uvijek duboko u sebi osjećao nešto što je nalik riječima Alberta Einsteina upućenima genijalnom fizičaru Paulu Diracu: "..Sve je određeno silama izvan naše kontrole. Sve je određeno za insekta kao i zvijezdu. Ljudska bića, biljke i zvjezdana prašina, svi mi plešemo u ritmu misteriozne melodije koju negdje u daljini svira nevidljivi frulaš...".
No je li to tako?
Sedamdesete godine su iznjedrile bezbrojne pokrete koji su htjeli uzeti stvari u svoje ruke, zagospodariti svojom sudbinom.
Daleko najbolju ideju je donio Maharishi Mahesh Yogi. Riječ je o transcendentalnoj meditaciji. NENAPORNOM praćenju mantre do njenog izvora (kasnije će znanstvenik Herbert Benson napisati da to može biti bilo koja riječ). Stanja bez misli kada su sve opcije moguće. Svako uranjanje do tog izvora daje sve intenzivniji osjećaj blaženstva. Tamo se jedino može promijeniti program po kojem živimo, sve do razine savršenog zdravlja i fenomena "obrnutog starenja". Teoretski. Tako su govorili Dandi Swamiji. Nema odricanja, sve ide uz svakodnevicu.
Maharishi je to, što je meni puno značilo, potkožio znanstvenim tumačenjima, potaknuo konferencije na kojima su sudjelovali nobelovci Prigogine i Josephson i financirao čak 700 studija koje su jasno pokazale zdravstvene koristi od meditacije.
Bio sam među 10 prvih ljudi u Jugi koji su inicirani u sve a tu sam ideju i lansirao na TV i u medijima. Maharishi me fascinirao a kasnije ću ga sretati i u četiri oka. Bio je genij koji je želio meditacijom u većim grupama promijeniti mržnju u ljubav, pohlepu u nesebičnost. Tek će kasnije zapadnjački korporativni format organizacije zamutiti vodu.
Ja sam pak meditirao tri sata dnevno. Vjerujući u te hipijevske naivne ideale od kojih se nisam izliječio ni do danas. Vidio sam da smo svi samo nakupine raznih vibracija. Koje sami pretvaramo u nešto značajno. Taj uvid oslobađa tereta važnosti društvenog statusa. Svejedno ti je jesi li klošar ili u javnosti cijenjena osoba. Svako pleše po svom ritmu frulaša a svi samo žele biti sretni. Čudan je taj osjećaj rasterećenja, već to je širenje svijesti.
Bhagavad Gita (u zadnje vrijeme u modi zbog Oppenheimera) kaže: "Djeluj bez privrženosti plodovima svoje akcije...". Gotovo svi to krivo tumače!
To NE ZNAČI da ne smiješ bit sretan ako ti nešto uspije ili ne smiješ imati ambicije. To znači da to ne smiješ pokušavati silom. Načiniš sve, u granicama morala, u smjeru ostvarenja svoje želje a onda pustiš da se tvoja podsvijest ili "viša svijest" uskladi s prirodnim zakonima i, ako je to dopustivi dio Velikog Plana, tvoja želja ostvari. Taj je proces spontan i tu nema mjesta požurivanju i fanatizmu koji se, međutim, često javlja kod praktikanata.
Ukratko: ma čime se bavili ili što čitali da maknete ovisnost o strahu, pazite da ne postanete ovisni o tom lijeku. Vidio sam sljedbenike svega i svačega kako padaju u tu zamku iz koje se najčešće rađaju kultovi.
Dvije Maharishijeve teze su revolucionirale moje shvaćanje. Prva je "da je svo znanje strukturirano u svijesti". Dakle, što god otkrivamo u vanjskom Svemiru već je kao informacija zabilježeno u našoj svijesti. Evolucija usavršava naš mozak kako bi mogao spoznavati sve više svijet oko sebe. I to je "lila", "božanska igra", svijet je naša projekcija i mi smo njegova.
Druga je da "tamo gdje prestaje znanje počinje vjera". Rubna područja znanosti uvijek plešu na granici mističnog a to najbolje vidimo u novijim objavama fizičara o prirodi naše stvarnosti. Najbolji su primjer Vede iz kojih proizlaze i "siddhiji", paranormalne moći koje je MMY tumačio iz Patanjalijevih Joga Sutri a koje su mogle biti dostupne samo nekoj izumrloj i nama nepoznatoj civilizaciji.
Jer danas ni nakon više desetljeća meditacije miliona ljudi u svijetu nije zabilježen veliki broj primjera postizanja takvog nečeg.
Ali jest kod osoba kojima je dijagnosticirana psihoza ili bipolarni poremećaj! Što, pod vjerovali ili ne, zavređuje posebnu priču. O tome što je prava priroda duhovnosti i "bolesnih" stanja. I što su zapravo razvikani doživljaji pod ritualnim drogama.
Imao sam i problema sa shvaćanjem pojma Karma. Koji je u rutinskoj uporabi. Kada munja ubije čovjeka u točno određenom trenutku, kada netko oboli od genske bolesti koja je najrijeđa na svijetu ili ga na fronti ubije zalutali metak svi automatski vele - to je Karma. Ako i zanemarimo matematiku i vjerojatnost opet ispada da je sve određeno unaprijed, do zadnjeg detalja. Ako je to (postoji tanko tumačenje da tzv. pralabdha karmu ne možemo mijenjati jer je ona danak za naše prošle akcije no nije jasno kako se te akcije mjere) tako, čemu i za čime tragati? Druga je opcija da je sve slučajno što opet ističe pitanje: kako možemo išta promijeniti?
Mučilo me i to da li su ta stanja svijesti za kojima težimo statična, vječna, nepromjenjiva, kraj.
Hoće li ljudi za sto ili 10 000 godina to opisivati i doživljavati na sasvim drugi način?
Shvatio sam da se Univerzalni Um u materijalnom svijetu razvija, raste a tako i mi koji smo njegova projekcija.
Poželio sam u "dogovoru" sa svojim nesvjesnim odmaknuti prepreke da vidim tko sam ja SADA. U ovom trenutku.
Još je 1931. godine jedan indijski istraživač napisao da su indijska božanstva zapravo prikazi naših organa. I zaista se čovjek pita je li i to dokaz da smo svijet stvorili sami. Pogotovo kada vidi frapantnu podudarnost dijelova mozga s božanstvima kao Ganesha što sam stavio u ilustraciju.
Za neke se to "počivanje u polju svih mogućnosti" nastavilo godinama, u iščekivanju konačne transformacije. Sigurno su neki u tome uspjeli. Jer svako ima svoj Put. Ja sam pak nakon godina rigorozne meditacije uočio da su kod mene nakupine potisnutih trauma i gorčina prošlih vremena tolike da ih nikako ne mogu očistiti. Treba određeni napor za suočavanje s time.
Što neće biti lako. Sebi vjerujemo najmanje i zato potvrdu tražimo u drugima.
To je bio moj naredni korak na Putu...
