{nomultithumb}
Piše: Mr. Sc. Drago Plečko
NEŠTO iz „kliničke smrti“ vraća ljude kao Peter Anthony u život, da donesu poruku o sinkronicitetima i stalnoj komunikaciji između svjetova, koja nalikuje meditativnim iskustvima
MILIONI SU LJUDI ZA KLINIČKE SMRTI DOŽIVJELI „SVJETOVE IZNAD GROBA“ A ISTRAŽIVANJA BRUCEA GRAYSONA I JIMA TUCKERA TO POTVRĐUJU
U jednom od zadnjih tekstova sam opisao dramatično iskustvo u Parizu sa brojem 11.11. i šokantnom smrću mog 39-godišnjeg prijatelja kardiokirurga. Pomnim istraživanjem sam, nakon opetovanih sličnih iskustava, došao do dokaza da između osoba koje su preživjele kliničku smrt i podudarnosti iz ovog Vremena i stvarnosti postoji uska veza, da su ti svjetovi „poslije smrti“ i ovaj naš nekako isprepleteni.
Jedan od najslavnijih slučajeva preživljavanja kliničke smrti je Peter Anthony koji je, nizom grešaka medicinskog osoblja, doživio krvarenje a tijekom toga i NDE („kliničku smrt“). Vidio je svoje beživotno tijelo sa stropa i tada je počelo njegovo putovanje u „svjetove u koje idemo nakon smrti“ kako je to rekao. Sreo je svjetlosno biće u podnožju drveta koje je opisao kao nešto između gurua i anđela a ono mu je predstavilo realnost u koju je dospio. Prvo je vidio čudnovate pravilne nizove brojeva kao 22443311 a zatim, mada o tome ništa nije znao – složene jednadžbe kvantne mehanike koje su mu u tom trenu bile sasvim jasne! Tumačio je to aktivnošću samo lijeve moždane polovice. Slijedili su doživljali iznad naše moći poimanja, susreti s umrlim osobama i spoznaje budućnosti. Koje nisu bile ugodne jer mu je najavljeno da će njegovo liječenje trajati dugo a u jednom će trenutku u budućnosti pokušati samoubojstvo. Ipak, morao se vratiti u svoje tijelo jer „mu vrijeme nije došlo“.
Smrt je trajala koju minutu ali je on imao osjećaj da je s „druge strane“ prošlo puno vremena po našim mjerilima.
Ono ključno što je rekao bilo je da je shvatio da druge realnosti s nama ne mogu komunicirati izravno, već kroz simbole i „ne-slučajne slučajnosti“.
Prva je bila činjenica da je rođen 11.11. i kliničku smrt je doživio 11.11. Sestra mu je umrla od raka, također 11.11. a tog je datuma umro i njegov pradjed! Nije znao objasniti zašto ali je „znao“ da se možemo osloniti na svoju intuiciju i apsolutno nam se, ako to čvrsto vjerujemo, ništa ne može dogoditi!
Nebrojeno sam se puta uvjerio u tu povezanost, kontakt za koji mi je jedan guru rekao: To ti je bliže od vlastitog daha...
Nisam umro ali sam u meditaciji, u stanju totalne opuštenosti, doživio potpuno isti osjećaj u formi da ja/Ja jedino i postojim/o a da taj drugi Ja van Vremena i Prostora jest neka viša forma inteligencije koja mi neprekidno šalje poruke a ja ih samo rijetko zamjećujem. Često sam to shvatio retrogradno, kada su događaji već bili prošlost.
Tako sam za boravka u Virginiji poželio posjetiti njihovo sveučilište na kome su radili Ian Stephenson, Jim Tucker, Bruce Grayson i Raymond Moody (u raznim vremenima) i koje je poznato po projektima vezanima uz dokazivanje postojanja reinkarnacije. Vozila je moja supruga i muvali smo se naokolo i nekako, na meni još uvijek nejasan način, stigli pred Sveučilište Richmond, također u Virginiji.
Na ulazu je bio hrvatski grb, zaštitni znak sveučilišta koji s Hrvatskom nije imao nikakve veze! Nisam mogao vjerovati očima! Nijedno drugo sveučilište u SAD nema takav logo. Bio je to „znak“...
Ušli smo unutra i u kantini zaista sreli mladog liječnika koji je radio na odjelu za neurologiju. Pitao sam ga ono što me najviše žuljalo: kakva je veza između neurona i vantjelesnih doživljaja. Čovjek mi je odgovorio točno ono što sam i sam pretpostavljao. Naime, bavio se, između ostaloga, i time.
Karijera Petera Anthonya kasnije ide u nekom drugom smjeru, priči o vidovitosti, duhovima, numerologiji i astrologiji što nema veze s mojom pričom.
Čudesno je svjedočanstvo liječnice i vjernice Mary C. Neal u knjizi „Do neba i natrag“ gdje opisuje „onostrani svijet“ kao susret s Bogom. Čitav njen povratak u život je niz naizglednih slučajnosti. S te druge strane shvaća kako bi izgledala linija života njenih bližnjih kada bi umrla. Saznaje i da joj mora umrijeti sin, vrlo mlad. Kako se to stvarno i dogodilo očito je da Inteligencija van Vremena i Prostora vidi cijelu mapu ljudskog života aka programa.
Iskustva kada razvijemo unutrašnji dijalog koji teži za sjedinjenjem s onim Višim Ja su, isprva, potpuni gubitak mržnje, netrpeljivosti, zavisti, pohlepe i zloće jer su to samo prolazni feleri u savršenom programu koji počiva u nama. Postupno se razvije poniznost u odnosu na tu nemjerljivo veliku silu koja ti nudi ali te ne sili. I zaista, ako joj se prepustiš, a to je najteže od najtežeg, nepogrešivo će te voditi u vanjskom i unutarnjem svijetu. Počinješ razumjeti ljude koji vjeruju u razne bogove i njihovu čežnju.
Cijelo me vrijeme kopkaju sjećanja na prošle živote. Naime, ja imam sasvim precizno definirani identitet u ovom životu a u onom prošlom sam imao sasvim drukčiji „ja“. Kako se onda sjećam tih života u prvom licu, kao da se odvijaju SADA? Ako su sjećanja pohranjena negdje mogu to biti samo u mom genomu, kroz brojne generacije.
Nije isključeno da i identitet iz prošlog života prenosimo genima, najvjerojatnije kroz tzv. „junk DNA“.
Da li možda crpimo sve te podatke i slike iz nečega IZNAD našeg fizičkog tijela, „akaše“ kako bi rekli na Istoku, pitanje je svih pitanja. Preostaje samo da si odaberemo koja nam je verzija bliža.
Novija su istraživanja (pred 20 godina sam napravio takav pokus s krvi ispitanika i HTV je sve pratila a i emitirano je u emisiji Joška Martinovića, dok je autor bio Vedran Mišurac) pokazala da DNA odvojen od tijela električki reagira na razna stanja u tijelu čak i kada je udaljen kilometrima! Ta veza s genomom otvara moguće objašnjenje o vezi između roditelja i vlastite djece koja u svom genomu imaju dijelove naših gena. Koji mogu međusobno komunicirati ako je vjerovati ovim novim eksperimentima. Kakvih je već bilo, a pioniri su im William Tiller, grupa Spindrift iz Oregona i još neki. Ta se veza može vrlo jako osjetiti u nekim meditativnim stanjima izazvanima vizualizacijom.
Ono što je evidentno jest povezanost cjelokupnog života na Zemlji. Nove tehnologije sve dublje uranjanju u te razine gdje je jasno da ništa ne postoji bez nečeg drugog. Ono što je sada samo fantazija se može osjetiti na subjektivnoj razini, do te mjere da čovjek nimalo ne sumnja da je to stvarnost. Odgovor na pitanje čemu ta igra patnje i radosti, nasilja i ljubavi, bez vidljiva razloga je ono što će još neko vrijeme ostati – tajna.
Najdraža mi je legenda o mudracu koji sjedi na vrhu planine. Dolaze mu hodočasnici i pitaju ga: Kako to da ti znaš a mi ne znamo? On im odgovara: Znate, znate samo ne znate da znate...
Slika: U Vedama su točno zvukovima označene zone mozga. Nitko ne zna tko je i kada to napravio
