{nomultithumb}
Piše: Mr. Sc. Drago Plečko
Važan dio mog Puta je bio post. Dugo gladovanje na vodi. Čisti tijelo od toksina, izoštrava čula i jača samodisciplinu
PROSTOR SLOBODE SE SUŽAVA, TIME I KONTROLA NAD ŽIVOTOM A ROBOVANJE PROLAZNOM JOŠ VLADA NAŠIM UMOVIMA
Grci su rekli da „ono što ne može izliječiti gladovanje ne može ni ništa drugo“. Ljudi Starog vijeka su to vjerovali doslovce ali su se vremena promijenila i stvari su se zakomplicirale. Nakon raznih varijanti parcijalnog gladovanja od Breussa do drugih dijeta na sokovima nije pronađen način kojime bi se pouzdano sprečavale najteže bolesti.
U novije je doba popularna autofagija (8:16) japanskog nobelovca Yoshurija Ohsumija, čiji izvorni oblik u zadnja dva sata pauze od hrane eliminira najviše štetnih tvari iz tijela, no dometi su joj joše nejasni jer kod, recimo karcinoma, se stotine gena deaktivira a tisuće aktivira i nitko ne zna kako to prevenirati. Još davno sam nabasao na radikalniji sustav potpunog gladovanja na vodi (opisao sam ga detaljno u svojoj knjizi iz 1986.) kojime sam čak imao puno uspjeha u liječenju nekih bolesti no moj je primarni cilj ipak bilo djelovanje na svijest pod ovako ekstremnim okolnostima.
Gotovo da nema religije, kulta ili duhovnog učenja koje ne preporuča gladovanje kao ritual pročišćavanja. Negdje je to oblik žrtve bogovima jer se radi o odricanju od najjačeg nagona za preživljavanjem i razgradnji pratećih strahova.
Može to biti i test vjere i susreta sa smrću koji je nažalost najdramatičnije viđen u praksi kada je irski pripadnik IRA-e Bobby Sands u zatvoru „Maze“ gladovao nevjerojatnih 96 dana i umro. Gandhi je izdržao za vrijeme sukoba muslimana i Hindusa čak 70 dana i preživio. Ono što treba ovdje naglasiti jest da oni nisu koristili klistir koji je obavezan od prvog dana kako bi se raspadni produkti metabolizma uklanjali iz crijeva jer ulaze u krvotok i izazivaju slabost, halucinacije i u konačnici smrt. Uskoro sam shvatio kakav je to test volje i samodiscipline.
Moje prvo gladovanje na samoj vodi trajalo je 12 dana. Prva tri dana su bile prave muke da bi unutar svega sat vremena četvrtog dana sve – nestalo! Nije bilo ni gladi ni umora ni slabosti. Tijelo se prebacilo na „unutarnju hranu“, korištenje vlastitih rezervi. Vrlo brzo mi se izoštrila slika, kao na pod mikroskopom, sluh se poboljšao a posebno se pojačao njuh. Mogao sam na kilometar udaljenosti osjetiti što netko kuha kod kuće. Pojačala mi se koncentracija i fokusiranost a i sumnje su se izgubile.
Nakon 12 dana sam odigrao cijelu nogometnu utakmicu od sat i pola! Bez umora. Posebno je važno držati se protokola vraćanja na normalnu dijetu. Taj je dio opasniji od samog gladovanja jer kod prenaglog vraćanja na hranu može doći do edema mozga.
Neki tvrde da su Upton Sinclair, Lav Tolstoj i Bernard Shaw doživjeli preko 90 godina zbog desetdnevnog gladovanja godišnje. I za čuvene Hunze su to tvrdili. Iz iskustva preporučam da nitko ne gladuje na vodi dulje od 21 dana jer tada u igru ulaze još neki zahtjevi.
No, sada se moram vratiti na tri VRLO bitne stvari.
Godinama sam istraživao opise i svjedočanstva o različitim iskustvima vrhunskih mistika koji su dosegli najviše ciljeve opisane u duhovnoj literaturi kao samadhi, satori, nirvana, vjenčanje duše s Kristom, prosvjetljenje, sjedinjenje s Bogom, konačni uvid, putovanje duše „unutarnjim svjetovima“....Mnoge sam osobno sretao a i kroz godine sam i sam došao do nekih spoznaja i stanja koje sam doživljavao kao „viša stanja svijesti“. Mnogi od vas su posvetili život postizanje nekog takvog cilja, neki ste nepokolebivi sljedbenici raznih učitelja često slijepi na njihove ljudske mane a i oni koji su samo znatiželjni, svi žele dosegnuti taj krajnji smisao postojanja i života.
Ono što je ZAJEDNIČKO svim opisanim iskustvima najvećih svetaca jest da ili ne opisuju konkretne doživljaje (daju im navedena imena ili kažu „živjeti u trenutku“, „shvatiti konačnu Istinu“, „dokučiti nehvatljivo našem umu“..što nije opis nego zamjena za opis, op.a.) ili, ako ih opisuju, u njima ima malo toga – zajedničkog.
Dr B.S. Goel je imao vizije gotovo svih većih osnivača velikih religija prošlosti i čvrsto je vjerovao da ga na Putu vodi Sai Baba, dr Gopi Krišna je 12 godina meditirao svako jutro i neočekivano doživio aktivaciju kundalini koja mu je u početku donijela patnju zbog „blokade u čakrama“, neki jogiji tvrde da su doživjeli podizanje te kundalini bez ikakve prepreke „jer su im nadiji bili pročišćeni“, Shivabalayogi je „sreo Shankaru“, legendarni Ramana Maharshi je tvrdio da čakre uopće ne postoje (!) i da su iluzija ljudskog uma, muslimanski i kršćanski sveci opisuju svoju Iluminaciju na način u kojem jedva da prepoznajemo istočnjačke opise (iako na njih ponekad malo podsjećaju, op. a.) a ni bogovi/Bog kojima svi teže nije nimalo sličan u raznim tradicijama! K čemu nas to vodi: zaključku da je Put svakog od nas JEDINSTVEN, originalan, subjektivan iako pod utjecajem opisa iz svetih spisa i drevnih učenja koje proučavamo intenzivno i s vjerom.
Kada dosegnemo cilj, povezivanje s Inteligencijom iznad Vremena i Prostora, bilo kakav oblik nje bio, to smo mi sami! Ja koji razgovoram sa nekom vrstom „proširenog višeg Ja“, čeznem za Oceanom svijesti koji već leži u meni. Tajna je u tome da vjerujem u sebe kao da jedini postojim, iako na nekoj razini to i nije konačno. Valjda.
Jedino sam siguran da zona iznad Vremena i Prostora koja je dostupna mojoj svijesti postoji.
Proučavanjem stotina opisa „kliničke smrti“ koji su impresivni i daju uvid izvan našeg poimanja, u nezamislive dimenzije nakon smrti i zakonitosti koje su posve nelogične jedna činjenica upada u oči. Praktično nitko na rubu smrti ne sreće likove i božanstva religija kojima pripada!
Tada, kada su najpotrebnija, naprosto ih nema. Tamo su rođaci i ponešto poznato, tuneli, nejasna Svjetlost koja oprašta grijehe, panorama cijelog života, neizmjerna Ljubav, prekrasni krajolici, dodir koji trajno transformira i ono što je uočljivo pažljivim promatranjem: postoje sličnosti i podudarnosti ali doživljaji nikada nisu identični kod dvoje raznih ljudi! I taj dio životnog puta je individualan, iskustva su samo naša kao da smo i sami neki sićušan svemir za sebe.
Postoji li neko makar teoretsko tumačenje tih dviju situacija, izvan nas samih? Postoji samo ako pretpostavimo da Boga možemo vidjeti samo kada prijeđemo granicu smrti nepovratno. Sve ostalo je silno složen i nedokučiv Program.
Dakle dok si tu: vjeruj u sebe i ma kojim Putem išao na kraju ćeš sve naći u sebi!
Neka istraživanja pokazuju da ljudi ovisni o mobitelima, internetu, Instagramu, Facebooku, Tik Toku, Playstationu, igricama, mailovima ... ne mogu izdržati bez takovih produžetaka vlastite osobe dulje od 48 sati. Milijarde informacija gaze svako kritičko mišljenje i stvaraju se nakupine fanatika koji vjeruju u posve nevjerojatne stvari. Bez kriterija. Svi su filteri pali ali onda to znači kreiranje nekog Novog Čovjeka čiji će načini ozdravljivanja i duhovnosti prihvatiti nešto što u ovom trenutku ne možemo ni zamisliti. Donosi li to preživljavanje vrste ili stvaranje neke nove vrste, nimalo nalik nama?
