Piše: Mr. Sc. Drago Plečko

Opširna ispitivanja pokazuju da između 17 i 38% ljudi jednom u životu sanja nešto što se nakon toga dogodi. Znanost (službeno) ipak ne priznaje da je moguće u snovima vidjeti budućnost

SVIJET KOJI VIDIMO JE ILUZIJA NAŠEG UMA PRILAGOĐENA POTREBAMA PREŽIVLJAVANJA, VRIJEME I PROSTOR NE POSTOJE IZVAN NAŠIH OSJETILA

Dennis Proffitt je genijalnim pokusom pokazao koliko različito pojedinci doživljavaju Prostor u minimalno različitim okolnostima. Jednoj je grupi dao otopinu glukoze a drugoj lažnog šećera kalorijske vrijednosti nula. Dakako, ispitanici nisu znali tko je što dobio. Zatim ih je zatražio da procijene udaljenost jednog, pa drugog objekta. Svima koji su dobili glukozu su se objekti činili BLIŽIMA od onih koji su dobili običnu vodu! Mozak izračunava automatski sposobnost tijela, u ovom slučaju koliko bi energije trebalo da se stigne do zadanih objekata. Oni s glukozom su imali više potencijalne energije i ciljevi su im se ČINILI bližima. Takove varke u raznim varijantama su dokazivane i drugim pokusima a postoji i niz teza u neuroznanosti po kojima je jasno da je bitno ono što se događa unutar naše lubanje a ne ono izvan.

Mi smo rezultat svojih gena, kulture u kojoj smo ponikli, psihologije sredine, odnosa naše majke prema nama već u prvim satima našeg rođenja, maltretiranja kojem smo podvrgnuti do sedme godine, kvalitete prehrane, stresova i trauma odrastanja i emocionalnih iskustava kod toga. Uz niz nepredvidivih slučajnosti. To, ma kako nam intuicija govorila drukčije, s nesvjesne razine upravlja našim životom i svodi našu slobodnu volju na minimum.

Svi mistici u povijesti su htjeli samo jedno. Skinuti taj jaram i steći slobodu.

Što se tiče statistika o predviđanju budućnosti, makar u snovima, i to nije nemoguće. Sidarta Ribeiro u svojoj knjizi „Proročanstvo noći“ opisuje naš mozak kao „neurobiološku mašinu koja radi na bazi vjerojatnosti“. Ako ima dovoljno podataka izračunati će vjerojatne ali ponekad i ne-vjerojatne ishode. Ipak, sve to ukazuje na neki algoritam, niz programa opet s ciljem preživljavanja.

Nije jasno kako ali je činjenica da je poveći broj ljudi unaprijed sanjao rušenje Twinsa, jedan čovjek pad DC-10 nad zračnom lukom u Chicagu (upozorio je na to), Jeannie Dixon je čak dvije godine prije atentata u Dallasu u snovima vidjela ubojstvo Kennedya (i ona je uporno ali bezuspješno pokušavala upozoriti Bijelu kuću), legendarni poglavica Tecumseh (jedan od rijetkih zabilježenih slučajeva preživljavanja „kliničke smrti“) iznenadnu smrt predsjednika Harrisona, svega mjesec dana nakon nastupanja na dužnost, pa su tu Nostradamus i Tarabići, Baba Vanga, Majka Shipton....

Meditacija samo POVEĆAVA VJEROJATNOST da ćete stići do Izvora ali to nećete dok se posve ne odreknete misli, pustite da one teku same i neometane. Dok ne stanu. Metode osobnog razvoja, neka knjiga, opaska prijatelja, film ili oblici samopomoći koji vas pokrenu samo POVEĆAVAJU VJEROJATNOST da će Vam biti dobro i život će se promijeniti na bolje ali to neće uspjeti ako se ne odreknete posve svojih predrasuda i koncepata. Kao lista koji otplovi potokom kada ga ispustite. Autosugestija će POVEĆATI VJEROJATNOST da Vam bude bolje kada ste bolesni ali to se neće dogoditi ako išta priželjkujete, pokušavate ili poguravate. Da ste to mogli ne biste ni bili bolesni. Pustite.

Apsolutno sve u našem životu je vjerojatnost, svi imamo šansu na put krenuti, za promjene u kvaliteti života nikada nije kasno, biti dobar čovjek je od pomoći ali onaj zadnji korak je „leap od faith“, sa zahvalnošću prihvaćati sve što dolazi.

Problem je u tome što vam sve to postaje jasno tek kada dosegnete Izvor, tamo gdje nema ni Vremena ni Prostora i gdje počiva program koji nam jer spremila Viša Inteligencija. U ovoj fazi Evolucije naš um dobija ograničeni broj zrna Prostora i Vremena i jednom morate otići s ovog svijeta. Bitno je da shvatite da ćete sve ono što je moguće riješiti riješiti jedino na apsurdni način koji se u konačnici zove – prihvaćanje. Paradoksom. Učiniti napor i prihvatiti sve što dolazi, nenaporno, kao promatrač.

To se dogodilo i meni nakon stotina svjedočanstava, opisa, teorija i tehnika. Osjetio sam naglo potrebu za meditacijom, usred prohladnog, kišovitog dana. Otišao sam u davno praznu sobu u kući mojih roditelja, ogrnuo se starom dekom i zatvorio oči. Uranjao sam brzo i odjednom kao da sam zaboravio da meditiram! U tom trenutku sam „vidio“ neku tanku crvenu nit kako gmiže kroz moju kičmu što se izgubilo i slijedio je osjećaj kao da se moj „ja“ nekako zalijepio za neki „Viši ja“ i tada je došlo do nevjerojatne ali kratke eksplozije svjetlosti između mojih očiju. Mora da je trajalo koju sekundu ali radi nečega ja sam znao da Vrijeme više ne postoji. Ni Prostor. A ja postojim i ne postojim istovremeno. Doslovce tako. Pri povratku iz tog stanja sam Vrijeme vidio kao namreškane morske valove a Prostor mi je bio dvodimenzionalan, ploča, koji se nakako uzdizao i poprimao ovaj naš dnevni 3D oblik.

Prvo sam osjetio strah da sam prolupao i da je nešto krenulo krivo ali uskoro se javio val nevjerojatnog blaženstva i ispunjenosti. I fenomena a često sam se i bez svoje namjere iznenada vraćao u to stanje. To je trajalo danima kada sam postao svjestan da je u moj sistem u onom jednom trenutku ušao nezamisliv broj informacija. Život je samo san i sve je povezano sa svime. Da li to zvati Hologramom i jesu li imena bitna? Zamjetno je da opisi Buđenja kod najslavnijih mistika nikada nisu precizni, slikoviti i identični. Uvijek se opisuje što se dogodilo NAKON toga.

I Osho Rajneesh je prilično jasan oko toga kada je rekao: Buđenje je kod svakog čovjeka drukčije, svako ima neki svoj put...

Vratio bih se svojoj staroj tezi. Uklonimo li podsvjesne blokade neka od staza se otvori. Ili za Buđenje ili poboljšanje kvalitete života, ispravljanje počinjenih grešaka. Uvijek unutar granica naših mogućnosti.