Pise: Drago Plečko

Moderna duhovnost i terapije zagovaraju „življenje u sadašnjem trenutku“ što je najponavljanija rečenica u popularnoj literaturi. No, gotovo nitko ne razumije što to TOČNO znači ONO ŠTO JE NAJBITNIJE ŠTO KRIJE NAŠ UM OD NAS JEST DA, OSIM U SADAŠNJEM TRENUTKU, NI NE MOŽEMO ŽIVJETI!

Pokušati ću to pojasniti što je jednostavnije moguće. Zamislite da je vaš život jedna ravna linija, vremenska strijela koja ide u budućnost, upravo onako kako to vidi vaš um. No, ono što prošlo malo ranije možemo zamisliti kao dio strijele koje više nema, prošlost, dio koji iščezava. Ostaje ono što je ispred vas i još nije nastalo. To zovemo budućnost. U trenutku prije tog narednog koraka ostaje nam samo – SADA. I što je taj prvi korak naprijed kada ga napravite? Nije više budućnost niti je postalo prošlost. To je sadašnjost.

Od toga da biste to jasno vidjeli štiti vas vaš um. On stvara iluziju u kojoj su svi vaši koraci uredno i logično posloženi u Vremenu. Glatko klize. Tako možete funkcionirati u ovom materijalnom svijetu.

No, da li je u stvarnosti tako? Da li sadašnji trenutak ima ipak TRAJANJE? U ovom svijetu u kojem živimo. Odgovor malo iznenađuje: Ima! Taj dio je bitno točno razumijeti da bismo vidjeli što je naša stvarnost a o čemu govore mistici koji spominju vječnost.

Zamislite štap od jednog metra. Podijelite ga na pola, pa opet polovicu na pola i tako unedogled. U jednom trenutku ćete doći do duljine koju više ne možete dalje dijeliti. To je fantastično mali broj ali je još uvijek duljina u Prostoru. Fizičari je zovu „Planckova duljina!“. E, da bi svjetlost koja se kreće fantastičnom brzinom od 300 000 km/sekundi prešla tu najmanju moguću duljinu treba joj gotovo nezamislivo kratko vrijeme ali ipak vrijeme. To vrijeme zovu „Planckovo vrijeme“. Svemir je sastavljen od fantastično malih zrnaca Prostora i Vremena.

Ili, kao primjer uzmite film konja kako trči. Zatim ga isjecite na sličice koje poljepite na zid. Sve trenutke njegova kretanja sada vidite kako miruju, istovremeno. Slika do slike. Dakle, sve je to za vas sada. Um je taj koji se kreće.

Znajući to, možete produžiti s uživanjem u životu i ne mariti previše za Stvarnost. Tada morate stjecajem okolnosti prihvatiti i starost, patnju i smrt. S druge strane, možete pokušati spoznati što je vaš stvarni Izvor. Počinjete tako da bilo kojim oblikom meditacije postupno smanjujete struju misli, da molitvom smanjite cirkulaciju u moždanom centru koji percipira Prostor i Vrijeme ili upornim propitivanjem „Tko sam ja?“ kojime se krećete prema Izvoru i stižete tamo u trenutku kada prestaje otpor vašeg uma.

Prepreke su samskare, engrami, kleshe ili kako ih već zovete a to su traume potisnute u podsvijest koje iskrivljuju signale koji putuju živčanim sustavom i onemogućavaju prolaz do cilja ali i svakodnevni život ponekad čine besmislenim, depresivnim i punim neizvjesnosti. Da ne ponavljam to više detaljno, postoje metode uklanjanja takovih trauma u rasponu od raznih terapija do subliminala koje ja preferiram.

Sada zamislite da blizu postoji još jedna strijela koja jednako teče naprijed i natrag pa tako za nju nema razlike između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. To je Inteligencija izvan Vremena i Prostora. Svim mogućim se praksama zapravo približavate najmanjoj količini misli, sve do jedne jedine. Još uvijek ste u Vremenskoprostornom kontinuumu, u tom zrnatom Svemiru. No, u tom trenutku se događa nešto čudesno a to je ono što ne možemo postići nijednom tehnikom i molitvom. Ili je to učinak Programa/Matrice/Boga ili matematičke slučajnosti. Dodir s tom najvišom Realnošću OPISIVOM čovjeku (Boga ne možemo opisivati,to je oksimoron jer se neopisivo ne može opisati) trenutno rezultira eksplozijom svjetlosti, shvaćanja, blaženstva, viđenja „unutarnjih svjetova“ i OSJEĆAJA Vječnosti koji se nikada ne zaboravlja. Znaš da se nemaš čega bojati! Sve je oko tebe bio samo san. Kazališna predstava, divna i tužna, puna ljubavi i razočaranja.

Dio ljudi koje uskoče u to stanje ostaje u njemu trajno i to su sveci svih religija čije parabole i učenja teško razumijemo jer su izgovorena iz jednog drugog svijeta, drugog stanja svijesti. To su oni „sveti luđaci“, mistici u transu koje treba hraniti i osobe neobičnih sposobnosti.

Drugi, a u te spadam i ja, se vraćaju, nakon svakog kratkog bljeska i uvida, svakodnevnom životu u kojemu su još nekome potrebni. Sve više oprani od predrasuda, taštine i nerazumijevanja drugih.

Jesam li vidio Boga? Mislim da nisam ali sam došao najbliže što sam mogao ili što mi je On dopustio. Siguran sam da sve što se događa ima svoje razloge u koje nije lako proniknuti ali valja to prihvatiti. Prihvaćanje je Put....

Slika (eprints.grf.unizg.hr): Trka konja „zamrznuta u Vremenu“